Prikazi cijelu temu
12.11.2014 23:18
12.11.2014 23:18
Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović
Eh, sad, kako ne bi ispalo da se Selim samo *****avao u životu, odlučio je malo i da ratuje, ali, nije mu se nešto dalo na daleke pute, pa bacio oko na susjedni Cipar.
A, znate zašto baš Cipar? Pa, najbolji vinogradi su baš na Cipru, a kao što znate, od zrelih proizvoda te biljke prave se božanstveni derivati koji čovjeku ovaj život i ovaj svijet čine daleko ljepšim nego što to izgleda na prvi pogled.
Dalje od Cipra mu je bilo baš mrsko da ide, pa je poslao svog zeta, admirala Ali-pašu da sa svojom flotom prevesla malo do Jadranskog mora, pa ti ovaj lijepo navrati prvo u Crnu Goru i zauzme poznate turističke centre Ulcinj, Bar i Budvu, pa onda, kad je već krenuo, opustoši Korčulu, Brač, Hvar i Vis.
Jeste, ali nastao je jedan problem, naime, Veneciji, Španiji, a pogotovo Papi, to nikako nije odgovaralo. Cipar, brate, na nezgodnom mjestu, ne znam ko ga baš tu postavi, baš na glavnom pomorskom putu, pa ti ne možeš rahat pljačkati po Sredozemlju ako te neko sa Cipra gleda poprijeko, a da ne govorim da valja proći i pored dalmatinskih otoka koje je Ali-paša fino opljačkao kako bi svijetli sultan imao za cugu i dovoljno dukata da časti cijelu kafanu.
Onda ti ova "zapadna koalicija" okupi svoje brodove (a sve je to išlo na vesla), i zaplove malo na jug. Zapovjednik ove kršćanske flote bio je (a ko bi drugi bio, bez obzira što ova moja Austrija nema mora) Juan Austrijski.Ono što mi se kod njega najviše sviđa je to, što je bio vanbračni sin rimskog cara Karla V habzburškog, dok je za ovu utakmicu u turskoj ekipi selektor bio Ali-paša.
Pa mi opet nešto Hrvati na pameti, dok je Rustem-paša Hrvat, kao izbjeglica, zaboravio svoj identitet, svoju naciju, svoje korijene, pa čak, sram ga bilo (kako bi rekao svaki čestiti rodoljub), prešao i na drugu vjeru, dotle su u pomorskoj borbi kod Lepanta bili i Hrvati, domoljubi i rodoljubi, neupitni kršćani, što su kao prave patriote svoje živote davali za Veneciju i Španiju. O Papi da i ne govorimo. U bitku su krenule galije, na lijevom krilu, sa otoka Cresa "Sv. Nikola"i Krka "Uskrsnuli Krist", u sredini su bili iz Kopra "Lav", sa Hvara "S. Jeronim", da bi im u zaštitnici plovila šibenska galija "Sv. Juraj". Na desnom krilu su bile galije "Sv. Ivan" sa Raba, "Žena" iz Trogira, te "Sv. Trifun" iz Kotora.
Bitka se održala kod Lepanta, što se može gledati i kao sjeverna strana Korintskog zaljeva (Nafpaktos, što bi rekli Grci, ili na turskom Inebahti). Bila je to bitka u kojoj se Selim uvjerio u ispravnost svoje filozofije da je ljepše piti dobro vino nego voditi loše ratove, pa kad je izgubio bitku u kojoj je Ali-paša, osim bitke, izgubio i glavu, sultan je imao samo duhovitu primjedbu:
-"Kršćani su mi u Lepantu odrezali – bradu, a ja sam njima na Cipru – ruku, meni će brada ponovo narasti."
Ja ne znam koliko je Selimu brada porasla, ali znam da je znao pretjerati u tom svom hedonizmu, nije džaba u pisanim dokumentima ostao zapisan kao Selim II Pijanica, pa je u jednoj prilici, u palati Topkapi, dobro natreskan imao peh, onako pijan okliznuo se na mokar pod i pao, i umjesto da blebne na pod kao svaki normalni pijanac, on umjesto guzice podmetne glavu. I preseli se na Ahiret.
Rekoh, nešto sam Selima prihvatio kao svog, pa je bio normalan slijed stvari da se raspitam ko mu je otac, i je li mu mati poštena i iz čestite familije.
Kad, ono, u knjigama – iznenađenje. Mati mu Hurem, Valide sultan (sultanija, kraljica majka) Osmanskog carstva, što znači i islamskog, - Vlahinja (kako bi se u mahali reklo), kćerka pravoslavnog popa u Poljskoj koji je tu došao iz Ukrajine, pa kad su Tatari u jednom napadu mladu damu odveli u roblje, završila je u Stambolu, na Bosforu.
Njeno pravo ime je Aleksandra la rosa Lisowska, da bi dolaskom na sultanov dvor dobila ime Hurem, a kad je postala i sultanija, zapadnjaci su je zvali Roxelana.
Ono što mene obara s nogu kod ove dame je – njena snaga. Ne ona sirova snaga, nego ona fina, suptilna, koju može posjedovati samo izuzetno pametna, a uz to uporna i hrabra žena, snaga koja uz razoružavajući osmjeh ruši sve pred sobom. Halooo, fascinantno je to kada se neko od robinje, koju su ponižavali i maltretirali, svojom pameću i svojom ljepotom pretvori u najmoćniju ženu carevine. Stoga, dami srdačno moj naklon i rukoljub (šta ću, bečki maniri).
A babo? Eh, babo je priča obaška. Kako je njegov život opisan u spomenutoj TV seriji, ne bih gledateljima kvario dojam svojom pričom o njemu, pogotovo što prema tom gospodinu imam neke različite dojmove. Naime, Sulejman Kanuni (Zakonodavac) je čitav svoj život posvetio jačanju svog carstva, bio je pametan i obrazovan, govorio je arapski, perzijski, staroturski jezik čagata, i naravno, naš jezik (da ga cijeli svijet razumije), bio je uzoran i smatraju ga jednim od najvećih državnika Otomanskog carstva. I tu je on zaslužio moje poštovanje, ali ne i moju naklonost.
Ali, ima i toga, mislim na moju naklonost, dovoljno je samo ovo kada Sulejman Veličanstveni (kako su ga zvali zapadnjaci), pod pseudonimom "Muhibib", piše voljenoj Hurem:
-"Tron moje usamljene niše, mo****gatstvo, moja ljubav, moja mjesečina. Moj najiskreniji prijatelju, moj povjerenik, moj razlog postojanja, moja sultanija, moja ljubav. Najljepša među najljepšima ... Moje proljeće, moja vesela uočljiva ljubav, moj dan, moja draga, moj list što se smije... Moja biljka, moja najslađa, moja ruža, jedina koja me ne uznemiruje na ovome svijetu... Moj Carigrad, moj Karaman, zemlja moje Anadolije, moj Budahšan i Horasan. Moja žena lijepe kose, moja ljubav..."
Vidiš ti našeg Suleta, iza dostojanstvenog oklopa jednog autoritarnog vladara i diktatora, krije se emotivna, lirska ljudska duša koju pametno žensko može da okreće oko malog prsta, pa ga čak nagovori da ubije i vlastitog sina (ne njenog, naravno).
Našao sam ja o Sulejmanu, iz različitih izvora, vazdan podataka, od stupanja na prijesto u njegovoj 26. godini, preko njegovih reformi sa ciljem jačanja carstva, pa preko ratova, pobjeda, ali i neuspješne opsade Beča, njegovoj velikoj očinskoj ljubavi prema kćerki Mihriman, pa sve do bitke kod Sigeta gdje je završena priča o veličanstvenom životu čovjeka koji je ostavio veliki trag u svjetskoj povijesti, ali, da ne otimam kruh onima što prave sapunice.
Prestao sam već da gunđam protiv sapunica i turbo-folka, tih vjesnika malograđanskog ukusa, uostalom, zar se moraju samo čitati knjige ili slušati samo kvalitetna muzika, ionako, hvala Bogu, u životu ima i disciplina – površinsko plivanje.
Eh, sad, kako ne bi ispalo da se Selim samo *****avao u životu, odlučio je malo i da ratuje, ali, nije mu se nešto dalo na daleke pute, pa bacio oko na susjedni Cipar.
A, znate zašto baš Cipar? Pa, najbolji vinogradi su baš na Cipru, a kao što znate, od zrelih proizvoda te biljke prave se božanstveni derivati koji čovjeku ovaj život i ovaj svijet čine daleko ljepšim nego što to izgleda na prvi pogled.
Dalje od Cipra mu je bilo baš mrsko da ide, pa je poslao svog zeta, admirala Ali-pašu da sa svojom flotom prevesla malo do Jadranskog mora, pa ti ovaj lijepo navrati prvo u Crnu Goru i zauzme poznate turističke centre Ulcinj, Bar i Budvu, pa onda, kad je već krenuo, opustoši Korčulu, Brač, Hvar i Vis.
Jeste, ali nastao je jedan problem, naime, Veneciji, Španiji, a pogotovo Papi, to nikako nije odgovaralo. Cipar, brate, na nezgodnom mjestu, ne znam ko ga baš tu postavi, baš na glavnom pomorskom putu, pa ti ne možeš rahat pljačkati po Sredozemlju ako te neko sa Cipra gleda poprijeko, a da ne govorim da valja proći i pored dalmatinskih otoka koje je Ali-paša fino opljačkao kako bi svijetli sultan imao za cugu i dovoljno dukata da časti cijelu kafanu.
Onda ti ova "zapadna koalicija" okupi svoje brodove (a sve je to išlo na vesla), i zaplove malo na jug. Zapovjednik ove kršćanske flote bio je (a ko bi drugi bio, bez obzira što ova moja Austrija nema mora) Juan Austrijski.Ono što mi se kod njega najviše sviđa je to, što je bio vanbračni sin rimskog cara Karla V habzburškog, dok je za ovu utakmicu u turskoj ekipi selektor bio Ali-paša.
Pa mi opet nešto Hrvati na pameti, dok je Rustem-paša Hrvat, kao izbjeglica, zaboravio svoj identitet, svoju naciju, svoje korijene, pa čak, sram ga bilo (kako bi rekao svaki čestiti rodoljub), prešao i na drugu vjeru, dotle su u pomorskoj borbi kod Lepanta bili i Hrvati, domoljubi i rodoljubi, neupitni kršćani, što su kao prave patriote svoje živote davali za Veneciju i Španiju. O Papi da i ne govorimo. U bitku su krenule galije, na lijevom krilu, sa otoka Cresa "Sv. Nikola"i Krka "Uskrsnuli Krist", u sredini su bili iz Kopra "Lav", sa Hvara "S. Jeronim", da bi im u zaštitnici plovila šibenska galija "Sv. Juraj". Na desnom krilu su bile galije "Sv. Ivan" sa Raba, "Žena" iz Trogira, te "Sv. Trifun" iz Kotora.
Bitka se održala kod Lepanta, što se može gledati i kao sjeverna strana Korintskog zaljeva (Nafpaktos, što bi rekli Grci, ili na turskom Inebahti). Bila je to bitka u kojoj se Selim uvjerio u ispravnost svoje filozofije da je ljepše piti dobro vino nego voditi loše ratove, pa kad je izgubio bitku u kojoj je Ali-paša, osim bitke, izgubio i glavu, sultan je imao samo duhovitu primjedbu:
-"Kršćani su mi u Lepantu odrezali – bradu, a ja sam njima na Cipru – ruku, meni će brada ponovo narasti."
Ja ne znam koliko je Selimu brada porasla, ali znam da je znao pretjerati u tom svom hedonizmu, nije džaba u pisanim dokumentima ostao zapisan kao Selim II Pijanica, pa je u jednoj prilici, u palati Topkapi, dobro natreskan imao peh, onako pijan okliznuo se na mokar pod i pao, i umjesto da blebne na pod kao svaki normalni pijanac, on umjesto guzice podmetne glavu. I preseli se na Ahiret.
Rekoh, nešto sam Selima prihvatio kao svog, pa je bio normalan slijed stvari da se raspitam ko mu je otac, i je li mu mati poštena i iz čestite familije.
Kad, ono, u knjigama – iznenađenje. Mati mu Hurem, Valide sultan (sultanija, kraljica majka) Osmanskog carstva, što znači i islamskog, - Vlahinja (kako bi se u mahali reklo), kćerka pravoslavnog popa u Poljskoj koji je tu došao iz Ukrajine, pa kad su Tatari u jednom napadu mladu damu odveli u roblje, završila je u Stambolu, na Bosforu.
Njeno pravo ime je Aleksandra la rosa Lisowska, da bi dolaskom na sultanov dvor dobila ime Hurem, a kad je postala i sultanija, zapadnjaci su je zvali Roxelana.
Ono što mene obara s nogu kod ove dame je – njena snaga. Ne ona sirova snaga, nego ona fina, suptilna, koju može posjedovati samo izuzetno pametna, a uz to uporna i hrabra žena, snaga koja uz razoružavajući osmjeh ruši sve pred sobom. Halooo, fascinantno je to kada se neko od robinje, koju su ponižavali i maltretirali, svojom pameću i svojom ljepotom pretvori u najmoćniju ženu carevine. Stoga, dami srdačno moj naklon i rukoljub (šta ću, bečki maniri).
A babo? Eh, babo je priča obaška. Kako je njegov život opisan u spomenutoj TV seriji, ne bih gledateljima kvario dojam svojom pričom o njemu, pogotovo što prema tom gospodinu imam neke različite dojmove. Naime, Sulejman Kanuni (Zakonodavac) je čitav svoj život posvetio jačanju svog carstva, bio je pametan i obrazovan, govorio je arapski, perzijski, staroturski jezik čagata, i naravno, naš jezik (da ga cijeli svijet razumije), bio je uzoran i smatraju ga jednim od najvećih državnika Otomanskog carstva. I tu je on zaslužio moje poštovanje, ali ne i moju naklonost.
Ali, ima i toga, mislim na moju naklonost, dovoljno je samo ovo kada Sulejman Veličanstveni (kako su ga zvali zapadnjaci), pod pseudonimom "Muhibib", piše voljenoj Hurem:
-"Tron moje usamljene niše, mo****gatstvo, moja ljubav, moja mjesečina. Moj najiskreniji prijatelju, moj povjerenik, moj razlog postojanja, moja sultanija, moja ljubav. Najljepša među najljepšima ... Moje proljeće, moja vesela uočljiva ljubav, moj dan, moja draga, moj list što se smije... Moja biljka, moja najslađa, moja ruža, jedina koja me ne uznemiruje na ovome svijetu... Moj Carigrad, moj Karaman, zemlja moje Anadolije, moj Budahšan i Horasan. Moja žena lijepe kose, moja ljubav..."
Vidiš ti našeg Suleta, iza dostojanstvenog oklopa jednog autoritarnog vladara i diktatora, krije se emotivna, lirska ljudska duša koju pametno žensko može da okreće oko malog prsta, pa ga čak nagovori da ubije i vlastitog sina (ne njenog, naravno).
Našao sam ja o Sulejmanu, iz različitih izvora, vazdan podataka, od stupanja na prijesto u njegovoj 26. godini, preko njegovih reformi sa ciljem jačanja carstva, pa preko ratova, pobjeda, ali i neuspješne opsade Beča, njegovoj velikoj očinskoj ljubavi prema kćerki Mihriman, pa sve do bitke kod Sigeta gdje je završena priča o veličanstvenom životu čovjeka koji je ostavio veliki trag u svjetskoj povijesti, ali, da ne otimam kruh onima što prave sapunice.
Prestao sam već da gunđam protiv sapunica i turbo-folka, tih vjesnika malograđanskog ukusa, uostalom, zar se moraju samo čitati knjige ili slušati samo kvalitetna muzika, ionako, hvala Bogu, u životu ima i disciplina – površinsko plivanje.
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.