Prikazi cijelu temu
14.11.2014 23:28
14.11.2014 23:28
Predmet:Bečka torta i turska kafa
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
01.04.2012 13:13:02
Ne znam kako vi, ali kad mene put odvede u neku drugu zemlju pa ogladnim, onda ne gledam da što prije nešto pojedem, nego gledam da pojedem ono što je karakteristično za taj kraj i to podneblje. U Italiji, na primjer, ćevapčići mi neće pasti na pamet, zna se italijanska kuhinja, od pizze, pa preko raznoraznih tjestenina do morskih specijaliteta; kao što, recimo, Tirol ima svoje specifičnosti u hrani, pa oni u Francuskoj, ili ne znam već u kojoj drugoj zemlji, uvijek tražim njihova nacionalna jela. I uvijek uživam u tome.
A znate li koje je nacionalno jelo, kako ja to vidim, na vrhu top liste u Beču ? Kebab. Na drugom mjestu je pizza, a njima uz bok idu ćevapčići. A bečka šnicla ? - pitaće se netko neupućen. I bečka šnicla se, hvala na pitanju, drži veoma dobro, ona je na vrlo visokom četvrtom mjestu. Da je ova rang lista u Stambolu na Bosforu ne bi ni čudilo, ali otkud Turci zavladaše Bečom ?
E, pa, Turci su, haman, došli tobe, došlo im iz odnekud u glavu pa shvatili da tiha voda brijeg valja. A probali su oni još davno zavladati Bečom ali im nikako nije uspijevalo.
Prvi puta je to bilo davno kada su Turci bili domaći stanovnici u Srbiji i Bosni, ali sila nema granica kada je apetit za osvajanjem u pitanju, pa bacila oko na Beč i cijelu Austriju, a onda, jelte, otvoren put ka Europi.
I krene sultan Sulejman Veličanstveni, pa prvo lagano osvoji Budimpeštu i krene na Beč. Eh, ali u Beču su čuli da Suljo i nije baš korektan ratnik, jer kad je onima u Budimpešti rekao da se moraju predati, oni su mislili da će predajom izgubiti grad ali sačuvati živote, međutim, izgubili su i jedno i drugo, sultan ih je sve pobio. Onda su ovi u Beču, a šta će drugo, odlučili da se ne predaju. Ni za živu glavu.
I 27. septembra 1.529. godine sultan Sulejman Veličanstveni sa 12.000 vojnika, 800 lađa i 20.000 deva se pojavi pred Bečom. Respektabilna sila za to doba, - kako bi rekli vojni stratezi, ali tu silu je u međuvremenu strefio peh, naime, put do Beča je bio podugačak, usput je bilo i podosta borbi, nekakve bolešćine su počele napadati, počele su i žešće kiše, ponestajalo je hrane, umor je počeo savladavati, a neki su počeli i bježati. Mrka kapa. Sultan je jedno vrijeme opsjedao Beč da bi se konačno odlučio za glavni udar, ali sve je ispalo potanko, tako da je Sulejman shvatio da mu je ipak puno bolje da se okane ćorava posla i lijepo vrati kući. Dobro, nije se vratio baš kući, nego samo do Ugarske koju je već osvojio, ali ovima u Beču je nastalo veselje jer su mogli slobodno da dišu.
I disali su slobodno i rahat sve do čuvene druge turske opsade Beča. Ovaj puta tursku silu je vodio veliki vezir Kara Mustafa paša koji je pod bečke zidine došao 14. jula 1683. godine. Opsada i postepeno iscrpljivanje branitelja trajali su oko dva mjeseca. Kara Mustafa je gustirao u bečkim mukama kao Ratko Mladić ponad Sarajeva. U međuvremenu, bečlije su pozvale svoje saveznike, pa su im u pomoć stigli Poljaci i Nijemci, a među saveznicima je bio i Eugen Savojski koji je pobjegao od Luja XIV (taj će tek kasnije postati slavni austrijski vojskovođa i nanijeti Turcima poraze zauzimanjem Beograda i paljenjem Bosne).
Odlučna bitka se odigrala 12. septembra 1.683. godine. Na jednoj strani paša Kara Mustafa sa islamskim propovjednikom Vani-efendijom, na desnom krilu sa Kara Mehmedom iz Dijarbakira i Ibrahim pašom iz Budima, a na lijevom krilu su bili tatarski Kan i brojne paše. Beč su branili poljsko, njemačko, austrijske snage a komandu je preuzeo poljski kralj Jan III Sobjeski.
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
01.04.2012 13:13:02
Ne znam kako vi, ali kad mene put odvede u neku drugu zemlju pa ogladnim, onda ne gledam da što prije nešto pojedem, nego gledam da pojedem ono što je karakteristično za taj kraj i to podneblje. U Italiji, na primjer, ćevapčići mi neće pasti na pamet, zna se italijanska kuhinja, od pizze, pa preko raznoraznih tjestenina do morskih specijaliteta; kao što, recimo, Tirol ima svoje specifičnosti u hrani, pa oni u Francuskoj, ili ne znam već u kojoj drugoj zemlji, uvijek tražim njihova nacionalna jela. I uvijek uživam u tome.
A znate li koje je nacionalno jelo, kako ja to vidim, na vrhu top liste u Beču ? Kebab. Na drugom mjestu je pizza, a njima uz bok idu ćevapčići. A bečka šnicla ? - pitaće se netko neupućen. I bečka šnicla se, hvala na pitanju, drži veoma dobro, ona je na vrlo visokom četvrtom mjestu. Da je ova rang lista u Stambolu na Bosforu ne bi ni čudilo, ali otkud Turci zavladaše Bečom ?
E, pa, Turci su, haman, došli tobe, došlo im iz odnekud u glavu pa shvatili da tiha voda brijeg valja. A probali su oni još davno zavladati Bečom ali im nikako nije uspijevalo.
Prvi puta je to bilo davno kada su Turci bili domaći stanovnici u Srbiji i Bosni, ali sila nema granica kada je apetit za osvajanjem u pitanju, pa bacila oko na Beč i cijelu Austriju, a onda, jelte, otvoren put ka Europi.
I krene sultan Sulejman Veličanstveni, pa prvo lagano osvoji Budimpeštu i krene na Beč. Eh, ali u Beču su čuli da Suljo i nije baš korektan ratnik, jer kad je onima u Budimpešti rekao da se moraju predati, oni su mislili da će predajom izgubiti grad ali sačuvati živote, međutim, izgubili su i jedno i drugo, sultan ih je sve pobio. Onda su ovi u Beču, a šta će drugo, odlučili da se ne predaju. Ni za živu glavu.
I 27. septembra 1.529. godine sultan Sulejman Veličanstveni sa 12.000 vojnika, 800 lađa i 20.000 deva se pojavi pred Bečom. Respektabilna sila za to doba, - kako bi rekli vojni stratezi, ali tu silu je u međuvremenu strefio peh, naime, put do Beča je bio podugačak, usput je bilo i podosta borbi, nekakve bolešćine su počele napadati, počele su i žešće kiše, ponestajalo je hrane, umor je počeo savladavati, a neki su počeli i bježati. Mrka kapa. Sultan je jedno vrijeme opsjedao Beč da bi se konačno odlučio za glavni udar, ali sve je ispalo potanko, tako da je Sulejman shvatio da mu je ipak puno bolje da se okane ćorava posla i lijepo vrati kući. Dobro, nije se vratio baš kući, nego samo do Ugarske koju je već osvojio, ali ovima u Beču je nastalo veselje jer su mogli slobodno da dišu.
I disali su slobodno i rahat sve do čuvene druge turske opsade Beča. Ovaj puta tursku silu je vodio veliki vezir Kara Mustafa paša koji je pod bečke zidine došao 14. jula 1683. godine. Opsada i postepeno iscrpljivanje branitelja trajali su oko dva mjeseca. Kara Mustafa je gustirao u bečkim mukama kao Ratko Mladić ponad Sarajeva. U međuvremenu, bečlije su pozvale svoje saveznike, pa su im u pomoć stigli Poljaci i Nijemci, a među saveznicima je bio i Eugen Savojski koji je pobjegao od Luja XIV (taj će tek kasnije postati slavni austrijski vojskovođa i nanijeti Turcima poraze zauzimanjem Beograda i paljenjem Bosne).
Odlučna bitka se odigrala 12. septembra 1.683. godine. Na jednoj strani paša Kara Mustafa sa islamskim propovjednikom Vani-efendijom, na desnom krilu sa Kara Mehmedom iz Dijarbakira i Ibrahim pašom iz Budima, a na lijevom krilu su bili tatarski Kan i brojne paše. Beč su branili poljsko, njemačko, austrijske snage a komandu je preuzeo poljski kralj Jan III Sobjeski.
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.