Prikazi cijelu temu 14.11.2014 23:34
zxz Van mreze
Administrator
Registrovan od:03.02.2009
Lokacija:Tuzla


Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović
Imajući puno povjerenje u Mustafu, Staljin ga u aprilu 1.941. godine šalje u Beograd da konsolidira Komunističku partiju Jugoslavije. Ali, prije nego što je bilo šta uradio po tom pitanju, Mustafa Golubić je skupa sa Matom Vidakovićem digao u zrak smederevsku Tvrđavu u kojoj su Nijemci imali skladište eksploziva i municije. Od jačine eksplozije stradalo je skoro pola Smedereva i izginulo oko 2.500 ludi. Ovaj značajan udarac njemačkoj vojnoj sili sa divljenjem bi posmatrao i James Bond.

U to vrijeme Tito je vodio borbu za prevlast sa frakcionašima, Staljin je to znao, pa se Mustafa "vratio kući". Kada je otišao i do Sarajeva, susreo se i sa prijateljem Rodoljubom Čolakovićem, pa mu u razgovoru spomenuo kako Staljin konta da Tita treba skloniti sa revolucionarne scene, a da podršku misli dati Draži Mihailoviću.

Bila je to jedina greška našeg James Bonda, jedina i najskuplja, Roćko, kao odan Titov saborac prenio je to Staljinovo mišljenje pa se Josip Broz našao u nebranom grožđu, pogotovo što je i sam vrlo dobro znao šta znači kad Staljin pošalje Muju da sredi situaciju. A Titu je bilo guravo i to što je od ruskog ambasadora u Beogradu dobio striktnu naredbu da Mustafu Golubića niko ne smije da dira.

I onda, pored činjenica, naravno, u igru ulazi i legenda koja kaže da je Tito, znajući da ne smije dirati Staljinovog generala, bio dovoljno mudar da skonta da Nijemci, koji su ionako već zauzeli Beograd, urade neki posao za njega, pa im je, legenda dalje kaže, Milovan Đilas odao gdje se krije general čuvenog NKVD-a.

U beogradskom zatvoru Mustafu je ispitivao potpukovnik Gestapoa Hans Helm. Bilo je to grozno, metode mučenja koje je tada Gestapo primijenio prelazile su i maštu Iana Fleminga. Trajalo je to više dana, a oni rijetki koji su mogli doći u kontakt sa Golubićem mogli su samo čuti njegove riječi:"Ne treba ništa odati".

Kada je potpukovnik Hans Helm uvidio da neće izvući ni riječ priznanja, naredio je da se general NKVD-a strijelja. Mustafu Golubića su u šatorskom krilu iznijeli u beogradski park koji se poslije II svjetskog rata zvao Pionirski, a kako su mu bile višestruko polomljene i ruke i noge pa nije bilo šanse da stoji, posadili su ga na stolicu i strijeljali.

Tako je završio životni put dječaka iz Stoca, put uzbudljiv, neobičan, pun opasnosti i neizvjesnosti, da bi herojski završio.

Kada su Rusi, u sadejstvu sa Titovim partizanima (a ne sa Dražom Mihajlovićem) oslobodili Beograd i protjerali Nijemce, dok su se još čuli detonacije i pucnjevi, prvo šta su uradili bilo je da pronađu grob Mustafe Golubića. Staljin naredio. Iskopali su kosti, prenijeli ih u Moskvu i uz najviše vojne počasti sahranili u Aleji ruskih velikana.

A Ivo Vejvoda, revolucionar, drug i veliki gospodin koji se divio Mustafi Golubiću u svojim sjećanjima je rekao kako je Mustafa Golubić u stvari bio jedna lirska duša što je vječno čeznula za svojim djetinjstvom, svojim rodnim Stocem, a da je uz čašu vina volio, poistiha, zapjevati:" Ima l` jada, ko kad akšam pada, kad mahale fenjere zapale ?"
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.