Prikazi cijelu temu
18.02.2011 01:31
18.02.2011 01:31
Predmet:Pasoš kao afrodizijak
12.11.2010 20:36:03
Bilo je to davno. Jako davno, čak u prošlom milenijumu. Sa ove vremenske distance i tvrdnje dokazanih mudraca, bilo je to vrijeme diktature i jednoumlja. Moja generacija i ja to pamtimo jako dobro. I sve bi bilo onako kako narečeni mudraci tvrde, samo da nije te moje generacije koja je, Bogu hvala, još uvijek živa i zdrava. I pamti.
Dobro znam da svako za svoju generaciju tvrdi da je najbolja, nema te gimnazije u kojoj baš ta generacija nije bila najbolja i najpametnija, ali ja se nešto ne bih usudio sve te superlative i komplimente uputiti svojoj generaciji. Sebi pogotovo. A što?
Čudni smo nekakvi bili, umjesto da snažno razvijamo marksističku misao o revolucionarnoj ulozi radničke klase na putu u svijetlu budućnost, ili bar da smo, u inat marksistima, uporno kopali tražeći korijene svoje nacije, da konačno saznamo šta je naš identitet i naša posebnost u odnosu na sav ostali svijet i pokažemo kako smo superiorno različiti, mi smo radili nešto sasvim drugo. Šta smo to radili? *****avali se.
Zamislite samo, umjesto da smo od, recimo, Njegoša pokupili svu pamet svijeta, mi smo djevojke barili stihovima Jacques Preverta, ili Jesenjina. Jeste da sad, opet sa ove vremenske distance, to sa Jesenjinom izgleda poprilično romantično i patetično, ali nećeš valjda curu šarmirati stihom:“Boj ne bije svijetlo oružje bla-bla-bla.“.
Ili, ako si želeći da provjeriš neko znanje iz historije upitao nekoga od nas ko je Knjaz Miloš, dobićeš odgovor da se ne pita ko je Knjaz Miloš, nego šta je Knjaz Miloš, jer, zna se, „opšte je poznato“ da je Knjaz Miloš mineralna voda koja izvanredno, u nedostatku soda-vode, paše uz bijelo vino za špricer. Isto je važilo i za Caricu Milicu, što je naziv, ovoga puta, za crno vino osrednjeg kvaliteta.
Ipak, mora se priznati, i mi smo se uklapali u sistem jednoumlja, jer svima su nam na umu bile samo - cure.
Onda, jednog lijepog dana, pod stavkom „međunarodna razmjena studenata“ dođu nama u posjetu studenti, i naravno – studentice, iz Poljske, sa sve plavim kosama i plavim očima, a mi uporno jednoumni. Koja ideološka provokacija.
Mi ih, bezbeli, provodali prvo po Baš-Čaršiji, pa ih odveli da vide Mostar i Stari Most, pa Počitelj, i onda – pravac more, zna se destinacija – Zaostrog. Onda je Jesenjin palio u originalu, na ruskom, jer su i oni kao i mi morali učiti ruski, takav je vakat bio, što je dokaz da i diktatura može ponekad biti od koristi.
A Poljaci, kao civiliziran i kulturan svijet pozovu i nas kod sebe, te mi put pod noge pa pravac Varšava sa našim crvenim pasošima u džepu. Ništa viza, put putuje Latif aga bez ikakvih problema na granici.
Druga je sad stvar što nas je onako mlade i nadobudne u Varšavi strefila u glavu spoznaja da nismo baš najbolji u svemu, samo podatak da je u Krakovu bio Univerzitet kada je „kod nas“ bila Kosovska bika, dovodio je do rezultata da je to poređenje nekih kultura i tradicija moralo na nas djelovati prilično depresivno.
Poslije Varšave baltička obala, Sopot, Gdinja, Gdanjsk. U Gdanjsku se tada još nije ni znalo za Leha Valensu, ali mi je ta priča o običnom radniku iz brodogradilišta koji će poslije postati šef države odnekud i danas poznata.
Ne trebam ni pričati kako nam je bilo lijepo (i danas mi je Poljska zemlja draga) ali trebalo se vratiti kući, te mi fino na povratku, u Varšavi na željezničku stanicu (je li se ono na srpskom jeziku kaže – kolodvor), trebalo je potvrditi karte za „Polonia express“ što će nas odvesti do Beograda, u Beogradu presjedanje, pa brzim preko Bosne.
Na stanici gužva,iznad šaltera natpisi za pravce prema socijalističkim zemljama, pred šalterima podugi redovi, ali kako smo u civiliziranoj zemlji, nema guranja, nego fino u red. Samo ispred jednog šaltera nema gužve, to je onaj za karte u pravcu zemalja što nisu socijalističke ni komunističke, mlada dama što je radila na tom šalteru očito se dosađivala čitajući neku knjigu.
Nije bilo druge, stali smo u dugački red i poslije haj-haj vremena, kad smo stigli na red, pokazasmo svoje crvene pasoše.Službenik na šalteru nam samo ljubazno reče:“Gospodo, karte ćete dobiti na onom šalteru“. I pokaza na damu što se dosađivala
Mi začuđeni, htjedosmo priupitati gospodina da se nije zabunio, pa mi smo iz komunstičke države gdje vlada diktatura, jednoumlje da i ne spominjemo, ali bili smo toliko zbunjeni da nismo ništa rekli. Takve grozne stvari su nam se dešavale sa onim crvenim pasošem, ali mi vjerovatno nismo bili ni malo krivi što neki ljudi sa strane nisu bili dobro obaviješteni o tome kakva smo mi bili država.
Ali, nije se putovalo samo u socijalističke zemlje, putovalo se i na „truli Zapad“, šuškavci i farmerke iz Italije, turizam po Tirolu i Austriji, a i drugim državama., ni jedan carinik na granici da kaže ni „a“ ni „b“, samo – „izvolite“.
A danas? Jebi ga, onaj crveni pasoš otišao u bolju prošlost, sada, ako se uputiš brzim preko Bosne na Zapad, u džepu imaš pasoš, ali plav. Poplavio od muke, na granici ga ne jebu ni dva posto. Iako si se prije toga morao debelo izblamirati čekajući u redu za vizu, prepušten na milost i nemilost neljubaznim činovnicima po stranim ambasadama.
Dobro, znam, od sredine decembra ukidaju se Šengen vize pa će se lakše disati, ali ni tada na granici neće biti samo ono – „izvolite“, kontrole će biti rigorozne, džaba će biti govoriti: „Gospodine, nismo mi iz zemlje gdje vlada komunizam, jednoumlje da i ne spominjem, mi smo iz jedne civilizirane, demokratske države koja ima svoju hiljadugodišnju kulturu i tradiciju, a nadaleko je poznata i po svojoj multietičnosti“.
Bolje je to i ne govoriti, ima i na Zapadu baraba, pa će ti odgovoriti:“Koga ti to *****avaš, kao da ne znam odakle ste“.
Svejedno, lakše se diše. Zbog toga sam juče nazvao mog prijatelja iz Sarajeva da mu čestitam ukidanje viza za Šengen zonu.
- ŠENGEN šerif mubarek olsun, - pozdravih prijatelja na način kako je to sada moderno u Bosni.
- Ma, jebi se – bio je kratak odgovor.
- Što sad to, pa da ti čestitam – ja skoro pa zbunjen.
- Šta mi imaš čestitati, šta ja imam od tog ukidanja viza?
- Pa, imaš to da se ne trebaš maltretirati oko dobivanja vize, kad ti na um padne fino ujutro sjedneš u auto i naveče si, na primjer, u Parizu – pokušavam ja njega odobrovoljiti.
- A šta ću ja naveče u Parizu kad se u njemu ne znam snaći ni u pola bijelog dana, niti imam koga tamo.
- Dobro, ne moraš u Pariz, valjda imaš negdje nekoga, rođaka, prijatelja, evo, dođi kod mene u Beč.
- Šta ti pada na pamet, ne bih izdržao ni do Okučana, onaj moj „stojadin“ bi se uplašio autoputa i stao od iznenađenja, kakva mu je to vožnja da nema rupa usput. A za ovo puta što meni sad treba, vize mi i ne trebaju, čak i u Republiku Srpsku mogu otići bez vize, jeste da se trude kako bi se i tu uspostavila granica sa vizama, ali za sad je prolazno. Meni i ovo malo dovoljno, nisam ti više ni fizički, ni lovom za neka daleka putovanja, pa mi baš svejedno što otvaraju šengenska vrata.
- Vidim ja – rekoh mu na to – da si ti malo „zahrđao“, a znam te kad si se za tren znao odlučiti za daleki put, sjećaš li se samo onih budalaština po baltičkom moru, šta bi ti falilo da tamo opet malo odeš, možeš sada i sa ovim plavim pasošem.
- Ma, ne dolazi u obzir – opet moj prijatelj nepopustljiv kako je prestao biti jednouman kao i ja, - zamisli samo da opet sretnem one lijepe plavuše pa dođem u situaciju da se brukam, ne bi mogao izaći na kraj ni sa jednom. Možda – zastade on za trenutak – da imam onaj crveni umjesto ovog plavog pasoša, možda se ne bih ni brukao, znaš da su se plavuše palile na one crvene pasoše, pa možda bi i sad.
Eto što ti je obični pasoš, da ne kažem putovnica, neki imaju i svojstva afrodizijaka, utiču na snagu i mentalno zdravlje. Pa i na jebenu nostalgiju.
12.11.2010 20:36:03
Bilo je to davno. Jako davno, čak u prošlom milenijumu. Sa ove vremenske distance i tvrdnje dokazanih mudraca, bilo je to vrijeme diktature i jednoumlja. Moja generacija i ja to pamtimo jako dobro. I sve bi bilo onako kako narečeni mudraci tvrde, samo da nije te moje generacije koja je, Bogu hvala, još uvijek živa i zdrava. I pamti.
Dobro znam da svako za svoju generaciju tvrdi da je najbolja, nema te gimnazije u kojoj baš ta generacija nije bila najbolja i najpametnija, ali ja se nešto ne bih usudio sve te superlative i komplimente uputiti svojoj generaciji. Sebi pogotovo. A što?
Čudni smo nekakvi bili, umjesto da snažno razvijamo marksističku misao o revolucionarnoj ulozi radničke klase na putu u svijetlu budućnost, ili bar da smo, u inat marksistima, uporno kopali tražeći korijene svoje nacije, da konačno saznamo šta je naš identitet i naša posebnost u odnosu na sav ostali svijet i pokažemo kako smo superiorno različiti, mi smo radili nešto sasvim drugo. Šta smo to radili? *****avali se.
Zamislite samo, umjesto da smo od, recimo, Njegoša pokupili svu pamet svijeta, mi smo djevojke barili stihovima Jacques Preverta, ili Jesenjina. Jeste da sad, opet sa ove vremenske distance, to sa Jesenjinom izgleda poprilično romantično i patetično, ali nećeš valjda curu šarmirati stihom:“Boj ne bije svijetlo oružje bla-bla-bla.“.
Ili, ako si želeći da provjeriš neko znanje iz historije upitao nekoga od nas ko je Knjaz Miloš, dobićeš odgovor da se ne pita ko je Knjaz Miloš, nego šta je Knjaz Miloš, jer, zna se, „opšte je poznato“ da je Knjaz Miloš mineralna voda koja izvanredno, u nedostatku soda-vode, paše uz bijelo vino za špricer. Isto je važilo i za Caricu Milicu, što je naziv, ovoga puta, za crno vino osrednjeg kvaliteta.
Ipak, mora se priznati, i mi smo se uklapali u sistem jednoumlja, jer svima su nam na umu bile samo - cure.
Onda, jednog lijepog dana, pod stavkom „međunarodna razmjena studenata“ dođu nama u posjetu studenti, i naravno – studentice, iz Poljske, sa sve plavim kosama i plavim očima, a mi uporno jednoumni. Koja ideološka provokacija.
Mi ih, bezbeli, provodali prvo po Baš-Čaršiji, pa ih odveli da vide Mostar i Stari Most, pa Počitelj, i onda – pravac more, zna se destinacija – Zaostrog. Onda je Jesenjin palio u originalu, na ruskom, jer su i oni kao i mi morali učiti ruski, takav je vakat bio, što je dokaz da i diktatura može ponekad biti od koristi.
A Poljaci, kao civiliziran i kulturan svijet pozovu i nas kod sebe, te mi put pod noge pa pravac Varšava sa našim crvenim pasošima u džepu. Ništa viza, put putuje Latif aga bez ikakvih problema na granici.
Druga je sad stvar što nas je onako mlade i nadobudne u Varšavi strefila u glavu spoznaja da nismo baš najbolji u svemu, samo podatak da je u Krakovu bio Univerzitet kada je „kod nas“ bila Kosovska bika, dovodio je do rezultata da je to poređenje nekih kultura i tradicija moralo na nas djelovati prilično depresivno.
Poslije Varšave baltička obala, Sopot, Gdinja, Gdanjsk. U Gdanjsku se tada još nije ni znalo za Leha Valensu, ali mi je ta priča o običnom radniku iz brodogradilišta koji će poslije postati šef države odnekud i danas poznata.
Ne trebam ni pričati kako nam je bilo lijepo (i danas mi je Poljska zemlja draga) ali trebalo se vratiti kući, te mi fino na povratku, u Varšavi na željezničku stanicu (je li se ono na srpskom jeziku kaže – kolodvor), trebalo je potvrditi karte za „Polonia express“ što će nas odvesti do Beograda, u Beogradu presjedanje, pa brzim preko Bosne.
Na stanici gužva,iznad šaltera natpisi za pravce prema socijalističkim zemljama, pred šalterima podugi redovi, ali kako smo u civiliziranoj zemlji, nema guranja, nego fino u red. Samo ispred jednog šaltera nema gužve, to je onaj za karte u pravcu zemalja što nisu socijalističke ni komunističke, mlada dama što je radila na tom šalteru očito se dosađivala čitajući neku knjigu.
Nije bilo druge, stali smo u dugački red i poslije haj-haj vremena, kad smo stigli na red, pokazasmo svoje crvene pasoše.Službenik na šalteru nam samo ljubazno reče:“Gospodo, karte ćete dobiti na onom šalteru“. I pokaza na damu što se dosađivala
Mi začuđeni, htjedosmo priupitati gospodina da se nije zabunio, pa mi smo iz komunstičke države gdje vlada diktatura, jednoumlje da i ne spominjemo, ali bili smo toliko zbunjeni da nismo ništa rekli. Takve grozne stvari su nam se dešavale sa onim crvenim pasošem, ali mi vjerovatno nismo bili ni malo krivi što neki ljudi sa strane nisu bili dobro obaviješteni o tome kakva smo mi bili država.
Ali, nije se putovalo samo u socijalističke zemlje, putovalo se i na „truli Zapad“, šuškavci i farmerke iz Italije, turizam po Tirolu i Austriji, a i drugim državama., ni jedan carinik na granici da kaže ni „a“ ni „b“, samo – „izvolite“.
A danas? Jebi ga, onaj crveni pasoš otišao u bolju prošlost, sada, ako se uputiš brzim preko Bosne na Zapad, u džepu imaš pasoš, ali plav. Poplavio od muke, na granici ga ne jebu ni dva posto. Iako si se prije toga morao debelo izblamirati čekajući u redu za vizu, prepušten na milost i nemilost neljubaznim činovnicima po stranim ambasadama.
Dobro, znam, od sredine decembra ukidaju se Šengen vize pa će se lakše disati, ali ni tada na granici neće biti samo ono – „izvolite“, kontrole će biti rigorozne, džaba će biti govoriti: „Gospodine, nismo mi iz zemlje gdje vlada komunizam, jednoumlje da i ne spominjem, mi smo iz jedne civilizirane, demokratske države koja ima svoju hiljadugodišnju kulturu i tradiciju, a nadaleko je poznata i po svojoj multietičnosti“.
Bolje je to i ne govoriti, ima i na Zapadu baraba, pa će ti odgovoriti:“Koga ti to *****avaš, kao da ne znam odakle ste“.
Svejedno, lakše se diše. Zbog toga sam juče nazvao mog prijatelja iz Sarajeva da mu čestitam ukidanje viza za Šengen zonu.
- ŠENGEN šerif mubarek olsun, - pozdravih prijatelja na način kako je to sada moderno u Bosni.
- Ma, jebi se – bio je kratak odgovor.
- Što sad to, pa da ti čestitam – ja skoro pa zbunjen.
- Šta mi imaš čestitati, šta ja imam od tog ukidanja viza?
- Pa, imaš to da se ne trebaš maltretirati oko dobivanja vize, kad ti na um padne fino ujutro sjedneš u auto i naveče si, na primjer, u Parizu – pokušavam ja njega odobrovoljiti.
- A šta ću ja naveče u Parizu kad se u njemu ne znam snaći ni u pola bijelog dana, niti imam koga tamo.
- Dobro, ne moraš u Pariz, valjda imaš negdje nekoga, rođaka, prijatelja, evo, dođi kod mene u Beč.
- Šta ti pada na pamet, ne bih izdržao ni do Okučana, onaj moj „stojadin“ bi se uplašio autoputa i stao od iznenađenja, kakva mu je to vožnja da nema rupa usput. A za ovo puta što meni sad treba, vize mi i ne trebaju, čak i u Republiku Srpsku mogu otići bez vize, jeste da se trude kako bi se i tu uspostavila granica sa vizama, ali za sad je prolazno. Meni i ovo malo dovoljno, nisam ti više ni fizički, ni lovom za neka daleka putovanja, pa mi baš svejedno što otvaraju šengenska vrata.
- Vidim ja – rekoh mu na to – da si ti malo „zahrđao“, a znam te kad si se za tren znao odlučiti za daleki put, sjećaš li se samo onih budalaština po baltičkom moru, šta bi ti falilo da tamo opet malo odeš, možeš sada i sa ovim plavim pasošem.
- Ma, ne dolazi u obzir – opet moj prijatelj nepopustljiv kako je prestao biti jednouman kao i ja, - zamisli samo da opet sretnem one lijepe plavuše pa dođem u situaciju da se brukam, ne bi mogao izaći na kraj ni sa jednom. Možda – zastade on za trenutak – da imam onaj crveni umjesto ovog plavog pasoša, možda se ne bih ni brukao, znaš da su se plavuše palile na one crvene pasoše, pa možda bi i sad.
Eto što ti je obični pasoš, da ne kažem putovnica, neki imaju i svojstva afrodizijaka, utiču na snagu i mentalno zdravlje. Pa i na jebenu nostalgiju.
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.