Prikazi cijelu temu
18.02.2011 01:40
18.02.2011 01:40
Predmet:Uprkos lavovima
16.02.2011 21:38:47
Zate li kako izgledaju lavovi? Mislim na one zvjerke što su se izborile za carsku krunu u životinjskom svijetu, pa po Africi antilopama, zebrama i ostaloj divljači zagorčavaju život.
Eh, takvog sam nabavio. Komada jedan. Ako me sa čuđenjem pitate šta će mi baš lav, moram i ja vas pitati - a znate li vi u kakvom nesigurnom svijetu mi živimo?. Hajde, da ne spominjem sad one manijake što se opašu eksplozivom pa pobiju buljuk ljudi, okrenite se malo oko sebe i vidjećete nebrojene opasnosti koje nas vrebaju;- u Sarajevu je pucnjava na ulicama postala folklorni običaj, u Beču mangupi svakodnevno obijaju zlatare i draguljarnice ( pa ti otvori Šengen za svakoga), u Zagrebu policija svako malo otkopa neki leš, o Beogradu da i ne govorim, gdje god da se okreneš na ulici si sve nesigurniji. Nije baš veselo, priznaćete. Eh, zbog toga i imam ovog mog lava, - da ga čuvam od svega toga .
Sad, što moj lav, koji je navršio jubilarna dva mjeseca života, ima klempave uši marke „koker španiel“ je samo kamuflaža i mogućnost da se mladi gospodin, kad još malo poraste, prilikom susreta sa nekom ljepoticom iz psećeg svijeta, predstavi sa: “ Koker - Joe Cocker“.
Ovaj moj koker ima sve lavlje navike, naročito onu sa zapišavanjem. Sjećate se onih dokumentarnih emisija sa TV o lavovima kada oni na karakterističnim mjestima zapišavaju svoj teritorij kao znak upozorenja ostalim životinjama, i kako bi se znalo ko je na tom prostoru gazda. Tu ti ne treba pograniča policija, red je uspostavljen, sve se zna, pa ako neka budala zaboravi upozorenje i pokuša da glumi agresora, zna joj se, susret sa lavljom porodicom zna biti veoma bolan.
Tako i moj koker, na svakom ćošku ostavi trag da se zna ko je tu gazda. Dobro sad, prilikom jednog susreta sa ženkicom njegove dobi ali druge rase i većih dimenzija (dama je bila veoma navalna) nije bio pretjerano hrabar, ali to ništa ne mijenja na stvari, narašće on (do čitavih 40 cm) biće snažan i hrabar mužjak, važno je da ima lavlju osobinu zapišavanja, i tu ne vidim nikakav problem.
Problem mi je što i ljudi imaju tu osobinu. Sad, da ne budem nepristojan ako se već radi o ljudima, neću reći zapišavanje, naći ću neku pristojniju riječ, hajmo reći - obilježavanje.
Primjera - bezbroj. Kad se ono, na primjer, u Sarajevu sa Baš Čaršije, pa preko Marijina Dvora, krene prema Ilidži, u oba te oka ubodu dva ogromna minareta ogromne džamije koja sasvim odudara od vizualne harmonije na koju sam navikao gledajući dosadašnje džami****sanskih muslimana. Pored toliko jada, bijede, besparice, istraživačkog rada u traganju za hranom po kontejnerima, ovako luksuzna džamija. Kažu - šeik dao pare.(Već sam pisao o tome sa pitanjem - kad je već dao pare iz ljubavi prema Bošnjacima, što ne napravi neku fabričicu kako ljudi ne bi gladni išli u džamiju).
A što je dao pare? Dao, kao znak zapiš... oprostite, kao znak obilježavanja, ovo je muslimanska teritorija, i nemoj da kome padne na pamet da glumi uljeza, susret sa lavljom porodicom zna biti veoma bolan.
A nana Fata? Njoj su se zapišali u avliju. Oprostite, ovo je izgleda jače od mene, htio sam reći - stavili su znak obilježavanja, pravoslavnu crkvu, u dvorište nane Fate, da se zna ko je tu najjači i neprikosnoven. Ubranistička saglasnost, građevinska dozvola za gradnju vjerskog objekta na tuđem, privatnom imanju? Ma, hajte, molim vas, ko će gledati na takve sitnice, a nije carska i lavovska da se bakće sitnicama. Moć je moć, vlast je vlast, snaga je snaga. Nana Fata može fasovati, u najboljem slučaju, ulogu antilope kojoj su šanse u borbi sa mišićavim zvijerima ravne nuli.
Ili, kada sam ono poslije rata prolazio kroz Počitelj. Iznad onog bisera arhitekture, kulture i neznamčegajoš, lavovi se popišali. Na vrh brda sagradili ogroman križ. Da se zna. Vidi ti lavova i majmuna.
Za onaj ogromni križ iznad zapadnog dijela Mostara da čovjek i kaže - hajde, u redu, u tom dijelu je većina katoličkog življa pa misle da su povećanjem visine križa proporcionalno bliže Bogu, ali ono u Počitelju me baš ožalostilo. Kao crkva u Fatinoj avliji, kao ona arhitektonska rugoba na putu od Marijina Dvora prema Ilidži.
Pa, među kakvim to mi ljudima, da ne kažem lavovima, živimo? Depresija je postala masovna pojava koja drma gore od onog zemljotresa u Čileu. Ima li ikakav optimizam bar malu šansu, pogotovo što ja tvrdoglavo tragam za tim šansama?
Kada mi je književnica Jasna Šamić poklonila svoju knjigu „Pariški ratni dnevnik“, u posveti je napisala:
„ Ibri Mulaomeroviću, optimisti i filantropu od jednog pesimiste i mizantropa - Jasna Šamić“
Jasna je, kao što i pretpostavljate, od mene i pametnija i obrazovanija (ako ništa, ja nisam doktorirao na Sorboni kao ona), pa je red stati u stroj pametnijih i obrazovanijih. Ali, jebi ga, kad sam ja tvrdoglav, ne mogu reći kao lav, magarac je primjerenija životinjka, pa uprkos mog poštovanja prema prijateljici i njenoj mizantropiji, ubih se tražeći nekakav svijet u kome će ljepota nekog koker španiela ili dalmatinera (imao sam nekad i takvog, zvao se Aron) biti značajnija od sirove lavlje snage koja je pogodna za borbu među zvijerima.
Jeste li sad očekivali onu pjesmu:“Uzalud vam trud svirači“? Nema šanse, lavovi su lavovi, kreteni su kreteni, ali svjetla ima, ne na kraju tunela, nego tu, oko nas.
Naime, ono što me nedavno obradovalo, zove se Imotski. Mjesto na granici Hercegovine i Dalmacije, istina, dalo je u posljednjem ratu par majmunolikih lavova, ali sad je debelo osvjetlalo obraz.
A kako? Umjesto rogobatnih križeva i drugih oblika zapišavanja, Imoćani (ovo sa radošću pišem veliko „I“) su odlučili da dignu spomenik jednoj ženi.Ne, nije ona učestvovala u domovinskom ratu, niti je pozvana u Haag, dama se zove Fatima Arapović, a prije udaje se prezivala Pintorović. A za koga se svojevremeno mlada dama udala?Za mladoženju je bilo potrebno samo da kažete – Hasanaga, i svi u široj okolini Imotskog su znali o kome se radi. Fata je udajom, kako red i običaj nalažu, postala čuvena Hasanaginica.
Bilo bi sad naporno od mene da vam pričam o ljubavi i jadima lijepe Hasanaginice kad je sve lijepo rečeno u onoj čuvenoj baladi o njoj, baladi koja je nastala u drugoj polovini 17. stoljeća i prenosila se sa koljena na koljeno, da bi je 1774. godine od zaborava sačuvao italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis, nazvavši je „Marloška balada“ (Marloci, jedan od naziva za Vlahe iz dalmatinskog zaleđa).
Vremenom je balada prevedena na 15 jezika, ali su sigurno najznačajniji oni što su ih napravili čuveni Johann Wolfgang Goethe i Aleksandar Sergejevič Puškin.
I tako sada, Imoćani, Hrvati, daju nekakav smisao mojoj tvrdoglavosti. Na obližnjem imotskom Modrom jezeru, na stijeni, u živom kamenu, stajaće biljeg ljudskoj ljubavi, ljubavi i patnji,običnim ljudskim strepnjama, bez domovinskog i patriotskog kiča koji veliča masu i stado
Dok neki zapišavaju neke prostore kako ne bi došli drugi i drugačiji, Imoćani ruše tarabe, otvaraju kapije i za druge i za drugačije, zašto ne?
16.02.2011 21:38:47
Zate li kako izgledaju lavovi? Mislim na one zvjerke što su se izborile za carsku krunu u životinjskom svijetu, pa po Africi antilopama, zebrama i ostaloj divljači zagorčavaju život.
Eh, takvog sam nabavio. Komada jedan. Ako me sa čuđenjem pitate šta će mi baš lav, moram i ja vas pitati - a znate li vi u kakvom nesigurnom svijetu mi živimo?. Hajde, da ne spominjem sad one manijake što se opašu eksplozivom pa pobiju buljuk ljudi, okrenite se malo oko sebe i vidjećete nebrojene opasnosti koje nas vrebaju;- u Sarajevu je pucnjava na ulicama postala folklorni običaj, u Beču mangupi svakodnevno obijaju zlatare i draguljarnice ( pa ti otvori Šengen za svakoga), u Zagrebu policija svako malo otkopa neki leš, o Beogradu da i ne govorim, gdje god da se okreneš na ulici si sve nesigurniji. Nije baš veselo, priznaćete. Eh, zbog toga i imam ovog mog lava, - da ga čuvam od svega toga .
Sad, što moj lav, koji je navršio jubilarna dva mjeseca života, ima klempave uši marke „koker španiel“ je samo kamuflaža i mogućnost da se mladi gospodin, kad još malo poraste, prilikom susreta sa nekom ljepoticom iz psećeg svijeta, predstavi sa: “ Koker - Joe Cocker“.
Ovaj moj koker ima sve lavlje navike, naročito onu sa zapišavanjem. Sjećate se onih dokumentarnih emisija sa TV o lavovima kada oni na karakterističnim mjestima zapišavaju svoj teritorij kao znak upozorenja ostalim životinjama, i kako bi se znalo ko je na tom prostoru gazda. Tu ti ne treba pograniča policija, red je uspostavljen, sve se zna, pa ako neka budala zaboravi upozorenje i pokuša da glumi agresora, zna joj se, susret sa lavljom porodicom zna biti veoma bolan.
Tako i moj koker, na svakom ćošku ostavi trag da se zna ko je tu gazda. Dobro sad, prilikom jednog susreta sa ženkicom njegove dobi ali druge rase i većih dimenzija (dama je bila veoma navalna) nije bio pretjerano hrabar, ali to ništa ne mijenja na stvari, narašće on (do čitavih 40 cm) biće snažan i hrabar mužjak, važno je da ima lavlju osobinu zapišavanja, i tu ne vidim nikakav problem.
Problem mi je što i ljudi imaju tu osobinu. Sad, da ne budem nepristojan ako se već radi o ljudima, neću reći zapišavanje, naći ću neku pristojniju riječ, hajmo reći - obilježavanje.
Primjera - bezbroj. Kad se ono, na primjer, u Sarajevu sa Baš Čaršije, pa preko Marijina Dvora, krene prema Ilidži, u oba te oka ubodu dva ogromna minareta ogromne džamije koja sasvim odudara od vizualne harmonije na koju sam navikao gledajući dosadašnje džami****sanskih muslimana. Pored toliko jada, bijede, besparice, istraživačkog rada u traganju za hranom po kontejnerima, ovako luksuzna džamija. Kažu - šeik dao pare.(Već sam pisao o tome sa pitanjem - kad je već dao pare iz ljubavi prema Bošnjacima, što ne napravi neku fabričicu kako ljudi ne bi gladni išli u džamiju).
A što je dao pare? Dao, kao znak zapiš... oprostite, kao znak obilježavanja, ovo je muslimanska teritorija, i nemoj da kome padne na pamet da glumi uljeza, susret sa lavljom porodicom zna biti veoma bolan.
A nana Fata? Njoj su se zapišali u avliju. Oprostite, ovo je izgleda jače od mene, htio sam reći - stavili su znak obilježavanja, pravoslavnu crkvu, u dvorište nane Fate, da se zna ko je tu najjači i neprikosnoven. Ubranistička saglasnost, građevinska dozvola za gradnju vjerskog objekta na tuđem, privatnom imanju? Ma, hajte, molim vas, ko će gledati na takve sitnice, a nije carska i lavovska da se bakće sitnicama. Moć je moć, vlast je vlast, snaga je snaga. Nana Fata može fasovati, u najboljem slučaju, ulogu antilope kojoj su šanse u borbi sa mišićavim zvijerima ravne nuli.
Ili, kada sam ono poslije rata prolazio kroz Počitelj. Iznad onog bisera arhitekture, kulture i neznamčegajoš, lavovi se popišali. Na vrh brda sagradili ogroman križ. Da se zna. Vidi ti lavova i majmuna.
Za onaj ogromni križ iznad zapadnog dijela Mostara da čovjek i kaže - hajde, u redu, u tom dijelu je većina katoličkog življa pa misle da su povećanjem visine križa proporcionalno bliže Bogu, ali ono u Počitelju me baš ožalostilo. Kao crkva u Fatinoj avliji, kao ona arhitektonska rugoba na putu od Marijina Dvora prema Ilidži.
Pa, među kakvim to mi ljudima, da ne kažem lavovima, živimo? Depresija je postala masovna pojava koja drma gore od onog zemljotresa u Čileu. Ima li ikakav optimizam bar malu šansu, pogotovo što ja tvrdoglavo tragam za tim šansama?
Kada mi je književnica Jasna Šamić poklonila svoju knjigu „Pariški ratni dnevnik“, u posveti je napisala:
„ Ibri Mulaomeroviću, optimisti i filantropu od jednog pesimiste i mizantropa - Jasna Šamić“
Jasna je, kao što i pretpostavljate, od mene i pametnija i obrazovanija (ako ništa, ja nisam doktorirao na Sorboni kao ona), pa je red stati u stroj pametnijih i obrazovanijih. Ali, jebi ga, kad sam ja tvrdoglav, ne mogu reći kao lav, magarac je primjerenija životinjka, pa uprkos mog poštovanja prema prijateljici i njenoj mizantropiji, ubih se tražeći nekakav svijet u kome će ljepota nekog koker španiela ili dalmatinera (imao sam nekad i takvog, zvao se Aron) biti značajnija od sirove lavlje snage koja je pogodna za borbu među zvijerima.
Jeste li sad očekivali onu pjesmu:“Uzalud vam trud svirači“? Nema šanse, lavovi su lavovi, kreteni su kreteni, ali svjetla ima, ne na kraju tunela, nego tu, oko nas.
Naime, ono što me nedavno obradovalo, zove se Imotski. Mjesto na granici Hercegovine i Dalmacije, istina, dalo je u posljednjem ratu par majmunolikih lavova, ali sad je debelo osvjetlalo obraz.
A kako? Umjesto rogobatnih križeva i drugih oblika zapišavanja, Imoćani (ovo sa radošću pišem veliko „I“) su odlučili da dignu spomenik jednoj ženi.Ne, nije ona učestvovala u domovinskom ratu, niti je pozvana u Haag, dama se zove Fatima Arapović, a prije udaje se prezivala Pintorović. A za koga se svojevremeno mlada dama udala?Za mladoženju je bilo potrebno samo da kažete – Hasanaga, i svi u široj okolini Imotskog su znali o kome se radi. Fata je udajom, kako red i običaj nalažu, postala čuvena Hasanaginica.
Bilo bi sad naporno od mene da vam pričam o ljubavi i jadima lijepe Hasanaginice kad je sve lijepo rečeno u onoj čuvenoj baladi o njoj, baladi koja je nastala u drugoj polovini 17. stoljeća i prenosila se sa koljena na koljeno, da bi je 1774. godine od zaborava sačuvao italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis, nazvavši je „Marloška balada“ (Marloci, jedan od naziva za Vlahe iz dalmatinskog zaleđa).
Vremenom je balada prevedena na 15 jezika, ali su sigurno najznačajniji oni što su ih napravili čuveni Johann Wolfgang Goethe i Aleksandar Sergejevič Puškin.
I tako sada, Imoćani, Hrvati, daju nekakav smisao mojoj tvrdoglavosti. Na obližnjem imotskom Modrom jezeru, na stijeni, u živom kamenu, stajaće biljeg ljudskoj ljubavi, ljubavi i patnji,običnim ljudskim strepnjama, bez domovinskog i patriotskog kiča koji veliča masu i stado
Dok neki zapišavaju neke prostore kako ne bi došli drugi i drugačiji, Imoćani ruše tarabe, otvaraju kapije i za druge i za drugačije, zašto ne?
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.