Prikazi cijelu temu
18.02.2011 22:32
18.02.2011 22:32
Predmet:Nije Bleki za Beča
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
15.09.2010 08:21:10
Sredina je septembra, poslije par kišnih dana nastupilo je „babije ljeto“, pa je to prilika prije povratka u Beč da i danas zaplivam u moru i nađem se sa Blekijem na plaži.
Blekija sam primijetio još u maju, čim sam stigao na Otok. U oči mi je posebno pao njegov elegantan, može se sasvim sa pravom reći, ponosan hod, visoko dignuta glava sa očima koje su radarskom preciznošću registrirale sve što mu je bilo na vidiku.
Obzirom na moje godine bilo bi neozbiljno tvrditi da sam ga primijetio samo zato što ga je u tom trenutku nježno milovala jedna zgodna, mlada djevojka govoreći mu: “Pa, gdje si ti Bleki, nismo se vidjeli već dva dana?“
Bleki je za razliku od mene, čija je bijela koža po dolasku na Otok podsjećala na reklamu za alpsko mlijeko, kao što i odgovara njegovom imenu, bio crn, ali ne od sunca, takav je rođen.
Duža, crna dlaka padala mu je i preko očiju, a uzdignuti rep je podsjećao na jarbol.
Od svog djetinjstva pa do nedavno, uvijek sam imao psa pa se ponešto razumijem u kinološke tajne, ali Blekiju tačno odrediti rasu, malo je teži zadatak. Sve mi se čini da je mješanac crne, srednje pudle i nekog lokalnog zavodnika rase – avlijaner. Ono što sigurno znam je da u Blekijevu crnu i kovrđavu dlaku češalj nikada nije ušao. Nije bilo šanse. Ali, svejedno, i onako čupav i nepočešljan izgledao je lijepo. Čak uredno.
Pri tom našem prvom viđenju nisam želio ometati onu mladu, zgodnu djevojku (već odavno ne ometam mlade i zgodne djevojke), pa sam sutradan iskoristio priliku da se upoznam sa Blekijem. Kao što je red, pružio sam mu ruku da je onjuši, posmatrao sam njegovu reakciju, on je ruku onjušio i počeo mahati repom. Dobro je, postali smo raja.
Pomilovao sam ga i pozvao do kuće da ga nahranim. Poziv je na obostrano zadovoljstvo prihvaćen, kao i hrana koju nije jeo halapljivo kao većina pasa, nego polako, gospodski.
Cijelo poslije podne proveli smo na terasi, gdje sam ga zatekao i sutradan u jutro. Tako se druže pravi drugari.
Međutim, drugi dan iskrsnuo je strašan problem, susjed Ivo ima prelijepog vučjaka Džonija, pa bi sad bilo glupo pitati čiji je teritorij u krugu bar dvije stotine metara. Jesam ja raja i sa Džonijem, ali Džoni ima svog gazdu, tako da nas vežu samo dobrosusjedski odnosi, pa kad je Džoni skužio da mu se na njegov teritorij uvalio uljez, crn, čupav i nepočešljan, načisto je poludio. Kako je na mojoj terasi bivao često u prijateljskoj posjeti, smatrao je da tog crnog vagabunda treba pod hitno otjerati,i pojurio je na Blekija.
Ja sam, naravno, skočio da branim Blekija, bio je moj gost, ali Bleki je bio mudriji, samo je zarežao, na brzaka dva puta ugrizao Džonija i – pobjegao.
Mogu misliti kako je to sve skupa djelovalo na Džonija, mislim, čisto psihološki, vidi ti ove barabe, hoće da se uvali na njegov teritorij.
Kada sam se sutradan probudio, Bleki me je opet čekao na terasi. Bio sam siguran da on i pored Džonijeve agresivnosti nije opet došao samo zbog toga što ću mu dati da jede, ne, on je tu zbog toga što smo postali raja.
Eto, ja malo prije spomenuh svoje godine, ali kad je neko naivan džaba mu je i kad nabaci koju godinu više, naime, u jednom trenutku sam skontao da je ljubav ipak ispred prijateljstva.
O čemu se radi? Baš tih dana došli su mi prijatelji na odmor i sa sobom doveli psa ljubimca, bila je to lijepa, mlada, naivna ženka koja je u svemu vidjela samo igru. A moj prijatelj Bleki je tražio upravo takve, mlade i naivne.
Znači, možeš biti mlad i naivan, ali i u godinama i naivan, ja sve mislio da Bleki spava na mojoj terasi s pogledom na more zbog našeg prijateljstva, a on nanjušio miris na gornjoj terasi i vreba priliku. Dobro, usput održava i drugarske odnose sa mnom. Istina, samo usput, ipak, gore je mlada dama, ali iznenada se ispriječio jedan strašan problem. Taraba.
Ulaz na gornju terasu zatvoren je tarabom zbog sigurnosti ako neko dođe sa malim djetetom, pa pretpostavljam da je Bleki pomislio:“Što dovode djecu, bolje je ovako kad dovedu”..
Bleki kao slobodnjak bez gazde zna riješiti stotinu i jedan problem, ali još nije dokučio kako se baglama otvara, prečvrsto za odvaliti, a previsoko za preskočiti.Mene što se tiče, čist sam pred svojom savješću, gledao sam priliku kad bih “zaboravio” zavrnuti baglamu kako bih prijatelju pružio priliku da pokaže svoju vještinu u nježnostima, ali dama je bila isuviše dobro čuvana. Blekiju nije ostalo drugo, nego da se druži sa mnom, osluškuje i – čeka. Pod pretpostavkom da u međuvremenu ne naiđe Džoni koji ima ružan običaj da popizdi kad neka skitnica zaluta na njegov teritorij.
U tom Blekijevom čekanju i moji prijatelji su otišli, da, u pravu ste, a sa njima i mlada dama koju je čuvala taraba. Jebi ga Bleki, sudbina zna biti okrutna. Ali ostali smo nas dvojica prijatelja.
I dan danas se družimo, ne baš tako često i svaki dan kao u početku, primijetio sam da su u obližnjem kampu neki Holanđani doveli ljubimca, neku ženkicu, pa je Bleki pod hitno na ulazu u kamp uspostavio sistem redovnih dežurstava, što sasvim opravdava njegove izostanke za naše druženje, ali kad god sam na plaži on dotrči da ga pomilujem po glavi i podsjetim ga na mladu damu koju je čuvala taraba. Jebem ti tarabu i ko je izmisli.
Za koji dan valja nazad u Beč, šta sa Blekijem? Da povedem skitnicu? Nema svoj dom, nema gazdu ni redovnu ishranu, a baš bi bilo dobro da i moj unuk kad dođe iz vrtića ima najvjernijeg drugara za igru.
Bilo bi lijepo, ali nema šanse. Blekiju dom i ne treba, cijeli Otok je njegov dom, svaka uličica, svako dvorište, a za hranu se ne brine, na Otoku je preko zime oko osam stotina duša, naći će se već nešto.
Odlaskom u Beč imao bi siguran dom, dobru i redovnu hranu i puno pažnje. Ali i neke probleme. Nije baš navikao da sjedi satima u kući, a kako je Beč civilizirana čaršija sa preciznim pravilima ponašanja, na ulicu bi mogao izaći samo ako ga neko drži na kajšu.
Bleki i kajš? Ma, hajte, molim vas, hvala, ne. Njegova sloboda koju ima na cijelom otoku se ne kupuje ni prodaje, nema cijene, on može imati stotine prjatelja, ali ni jednog gazdu koji bi bio njegov vlasnik.
Svi mi imamo nekakvog gazdu, zato se broj pacijenata sa dijagnozom – „depresija“ penje do vrtoglavih cifara.
I još jedan razlog zbog koga Bleki nije za Beča, ne, ne radi se o tome da je Beč tako šminkerski i otmjen grad u kome nema mjesta za jednu čupavu skitaru, ima tamo svakojakih baraba, nego mislim da i kada bi Bleki otišao u Beč, najljepše bi nam bilo na prostoru što se zove Donauinsel. To je prelijepo izletište između dva rukavca Dunava, gdje su posebna mjesta što su se ubila za rekreaciju u čistoj prirodi i, bezbeli, obaška prostori za roštiljanje. To bi, sve skupa, moglo podsjetiti Blekija na ovaj Otok.
Nezgoda je jedino što Austrijanci imaju svoj pogled na komociju svakog pojedinca (i to spada u pravila zapadne demokracije), pa je nekakva odluka da se u taj veliki park ne puštaju psi. Opet taraba.
Ali ono što može biti najsmješnije u toj priči o zabrani za pse je pametnjaković što se odziva na ime Toni Mahdalik. Narečeni gospodin je član austrijske reakcionarne i desničarske stranke FPÖ, pa u kampanji za izbore u gradsku skupštinu tvrdi da je ta odluka, pazi ovo,
“podilaženje muslimanima koji ne vole te životinje”.
Pa dalje pametuje pametnjaković:”Zna se da muslimani smatraju pse – nečistim životinjama”.
Da je pametnjaković umjesto riječi “pse“ upotrijebio riječ „krmad“, muslimani bi se, možda, i smijali njegovim budalaštinama, ali ako taj nacionalista ne voli muslimane, to je njegov problem, a boga mi i problem muslimana - jer to bi mogao biti stav čitave njegove stranke koja sa osmjehom prihvata ovakve gluposti.
Tvrdnja da muslimani ne vole pse ne odgovara ni istini, ni Blekiju, ni meni, ni muslimanima, ali odgovara onima koji se vrte negdje na početku Darwinove liste, stalno pogledavajući na banane. Niko nije idealan, i evolucija ljudske rase ima pravo na grešku. Majmune nisam
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
15.09.2010 08:21:10
Sredina je septembra, poslije par kišnih dana nastupilo je „babije ljeto“, pa je to prilika prije povratka u Beč da i danas zaplivam u moru i nađem se sa Blekijem na plaži.
Blekija sam primijetio još u maju, čim sam stigao na Otok. U oči mi je posebno pao njegov elegantan, može se sasvim sa pravom reći, ponosan hod, visoko dignuta glava sa očima koje su radarskom preciznošću registrirale sve što mu je bilo na vidiku.
Obzirom na moje godine bilo bi neozbiljno tvrditi da sam ga primijetio samo zato što ga je u tom trenutku nježno milovala jedna zgodna, mlada djevojka govoreći mu: “Pa, gdje si ti Bleki, nismo se vidjeli već dva dana?“
Bleki je za razliku od mene, čija je bijela koža po dolasku na Otok podsjećala na reklamu za alpsko mlijeko, kao što i odgovara njegovom imenu, bio crn, ali ne od sunca, takav je rođen.
Duža, crna dlaka padala mu je i preko očiju, a uzdignuti rep je podsjećao na jarbol.
Od svog djetinjstva pa do nedavno, uvijek sam imao psa pa se ponešto razumijem u kinološke tajne, ali Blekiju tačno odrediti rasu, malo je teži zadatak. Sve mi se čini da je mješanac crne, srednje pudle i nekog lokalnog zavodnika rase – avlijaner. Ono što sigurno znam je da u Blekijevu crnu i kovrđavu dlaku češalj nikada nije ušao. Nije bilo šanse. Ali, svejedno, i onako čupav i nepočešljan izgledao je lijepo. Čak uredno.
Pri tom našem prvom viđenju nisam želio ometati onu mladu, zgodnu djevojku (već odavno ne ometam mlade i zgodne djevojke), pa sam sutradan iskoristio priliku da se upoznam sa Blekijem. Kao što je red, pružio sam mu ruku da je onjuši, posmatrao sam njegovu reakciju, on je ruku onjušio i počeo mahati repom. Dobro je, postali smo raja.
Pomilovao sam ga i pozvao do kuće da ga nahranim. Poziv je na obostrano zadovoljstvo prihvaćen, kao i hrana koju nije jeo halapljivo kao većina pasa, nego polako, gospodski.
Cijelo poslije podne proveli smo na terasi, gdje sam ga zatekao i sutradan u jutro. Tako se druže pravi drugari.
Međutim, drugi dan iskrsnuo je strašan problem, susjed Ivo ima prelijepog vučjaka Džonija, pa bi sad bilo glupo pitati čiji je teritorij u krugu bar dvije stotine metara. Jesam ja raja i sa Džonijem, ali Džoni ima svog gazdu, tako da nas vežu samo dobrosusjedski odnosi, pa kad je Džoni skužio da mu se na njegov teritorij uvalio uljez, crn, čupav i nepočešljan, načisto je poludio. Kako je na mojoj terasi bivao često u prijateljskoj posjeti, smatrao je da tog crnog vagabunda treba pod hitno otjerati,i pojurio je na Blekija.
Ja sam, naravno, skočio da branim Blekija, bio je moj gost, ali Bleki je bio mudriji, samo je zarežao, na brzaka dva puta ugrizao Džonija i – pobjegao.
Mogu misliti kako je to sve skupa djelovalo na Džonija, mislim, čisto psihološki, vidi ti ove barabe, hoće da se uvali na njegov teritorij.
Kada sam se sutradan probudio, Bleki me je opet čekao na terasi. Bio sam siguran da on i pored Džonijeve agresivnosti nije opet došao samo zbog toga što ću mu dati da jede, ne, on je tu zbog toga što smo postali raja.
Eto, ja malo prije spomenuh svoje godine, ali kad je neko naivan džaba mu je i kad nabaci koju godinu više, naime, u jednom trenutku sam skontao da je ljubav ipak ispred prijateljstva.
O čemu se radi? Baš tih dana došli su mi prijatelji na odmor i sa sobom doveli psa ljubimca, bila je to lijepa, mlada, naivna ženka koja je u svemu vidjela samo igru. A moj prijatelj Bleki je tražio upravo takve, mlade i naivne.
Znači, možeš biti mlad i naivan, ali i u godinama i naivan, ja sve mislio da Bleki spava na mojoj terasi s pogledom na more zbog našeg prijateljstva, a on nanjušio miris na gornjoj terasi i vreba priliku. Dobro, usput održava i drugarske odnose sa mnom. Istina, samo usput, ipak, gore je mlada dama, ali iznenada se ispriječio jedan strašan problem. Taraba.
Ulaz na gornju terasu zatvoren je tarabom zbog sigurnosti ako neko dođe sa malim djetetom, pa pretpostavljam da je Bleki pomislio:“Što dovode djecu, bolje je ovako kad dovedu”..
Bleki kao slobodnjak bez gazde zna riješiti stotinu i jedan problem, ali još nije dokučio kako se baglama otvara, prečvrsto za odvaliti, a previsoko za preskočiti.Mene što se tiče, čist sam pred svojom savješću, gledao sam priliku kad bih “zaboravio” zavrnuti baglamu kako bih prijatelju pružio priliku da pokaže svoju vještinu u nježnostima, ali dama je bila isuviše dobro čuvana. Blekiju nije ostalo drugo, nego da se druži sa mnom, osluškuje i – čeka. Pod pretpostavkom da u međuvremenu ne naiđe Džoni koji ima ružan običaj da popizdi kad neka skitnica zaluta na njegov teritorij.
U tom Blekijevom čekanju i moji prijatelji su otišli, da, u pravu ste, a sa njima i mlada dama koju je čuvala taraba. Jebi ga Bleki, sudbina zna biti okrutna. Ali ostali smo nas dvojica prijatelja.
I dan danas se družimo, ne baš tako često i svaki dan kao u početku, primijetio sam da su u obližnjem kampu neki Holanđani doveli ljubimca, neku ženkicu, pa je Bleki pod hitno na ulazu u kamp uspostavio sistem redovnih dežurstava, što sasvim opravdava njegove izostanke za naše druženje, ali kad god sam na plaži on dotrči da ga pomilujem po glavi i podsjetim ga na mladu damu koju je čuvala taraba. Jebem ti tarabu i ko je izmisli.
Za koji dan valja nazad u Beč, šta sa Blekijem? Da povedem skitnicu? Nema svoj dom, nema gazdu ni redovnu ishranu, a baš bi bilo dobro da i moj unuk kad dođe iz vrtića ima najvjernijeg drugara za igru.
Bilo bi lijepo, ali nema šanse. Blekiju dom i ne treba, cijeli Otok je njegov dom, svaka uličica, svako dvorište, a za hranu se ne brine, na Otoku je preko zime oko osam stotina duša, naći će se već nešto.
Odlaskom u Beč imao bi siguran dom, dobru i redovnu hranu i puno pažnje. Ali i neke probleme. Nije baš navikao da sjedi satima u kući, a kako je Beč civilizirana čaršija sa preciznim pravilima ponašanja, na ulicu bi mogao izaći samo ako ga neko drži na kajšu.
Bleki i kajš? Ma, hajte, molim vas, hvala, ne. Njegova sloboda koju ima na cijelom otoku se ne kupuje ni prodaje, nema cijene, on može imati stotine prjatelja, ali ni jednog gazdu koji bi bio njegov vlasnik.
Svi mi imamo nekakvog gazdu, zato se broj pacijenata sa dijagnozom – „depresija“ penje do vrtoglavih cifara.
I još jedan razlog zbog koga Bleki nije za Beča, ne, ne radi se o tome da je Beč tako šminkerski i otmjen grad u kome nema mjesta za jednu čupavu skitaru, ima tamo svakojakih baraba, nego mislim da i kada bi Bleki otišao u Beč, najljepše bi nam bilo na prostoru što se zove Donauinsel. To je prelijepo izletište između dva rukavca Dunava, gdje su posebna mjesta što su se ubila za rekreaciju u čistoj prirodi i, bezbeli, obaška prostori za roštiljanje. To bi, sve skupa, moglo podsjetiti Blekija na ovaj Otok.
Nezgoda je jedino što Austrijanci imaju svoj pogled na komociju svakog pojedinca (i to spada u pravila zapadne demokracije), pa je nekakva odluka da se u taj veliki park ne puštaju psi. Opet taraba.
Ali ono što može biti najsmješnije u toj priči o zabrani za pse je pametnjaković što se odziva na ime Toni Mahdalik. Narečeni gospodin je član austrijske reakcionarne i desničarske stranke FPÖ, pa u kampanji za izbore u gradsku skupštinu tvrdi da je ta odluka, pazi ovo,
“podilaženje muslimanima koji ne vole te životinje”.
Pa dalje pametuje pametnjaković:”Zna se da muslimani smatraju pse – nečistim životinjama”.
Da je pametnjaković umjesto riječi “pse“ upotrijebio riječ „krmad“, muslimani bi se, možda, i smijali njegovim budalaštinama, ali ako taj nacionalista ne voli muslimane, to je njegov problem, a boga mi i problem muslimana - jer to bi mogao biti stav čitave njegove stranke koja sa osmjehom prihvata ovakve gluposti.
Tvrdnja da muslimani ne vole pse ne odgovara ni istini, ni Blekiju, ni meni, ni muslimanima, ali odgovara onima koji se vrte negdje na početku Darwinove liste, stalno pogledavajući na banane. Niko nije idealan, i evolucija ljudske rase ima pravo na grešku. Majmune nisam
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.