Prikazi cijelu temu
22.02.2011 20:22
22.02.2011 20:22
Predmet:Kud ćeš, majmune, na djecu?
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
28.03.2010 19:54:31
Nikako mi ne odgovara da budem sudija ili sudac, još u doba bavljenja nekim sportom radije sam bio igrač nego onaj koji dijeli pravdu. A da bih bio pravi pravnik sudija ili sudac, ma, nema tih para.
Prvo što je sam studij prava tužno dosadan, obavezuje te na ulogu bubalice koja mora napamet znati nekih mali milion zakona, sve je ukalupljeno, nikakve invencije, a ako još imaš veselu želju da sam uneseš neku notu kreativnosti u tu struku, zaboravi je isti tren, bićeš ismijan. A drugo, i da završiš taj studij, dovedu te u poziciju da presuđuješ o sudbinama drugih ljudi. Hajde, i nekako o sudbinama, ali odlučivati o životima drugih ljudi, ne bih se usudio. Kada neko stavi svoj potpis na neku smrtnu presudu nije mi jasno kakvi sve noćni košmari prolaze kroz glavu potpisnika. I kako spava. Kroz glavu osuđenog prestane išta prolaziti. Samo crvi. Zahvaljujući onom potpisu
Ono, gdje bih i ja, i pored svega, dao punu podršku presuditeljima kod donošenja najtežih presuda ****rba protiv pedofilije. Tako, naime, majstori zovu pojavu kad neki kreten svoje izopačene strasti osjeća i upražnjava prema djeci.
A, kud ćeš, majmune, na djecu, na ono najljepše i najnevinije na svijetu?
Neki eksperti, opet, kažu da je ta nastranost bolest, da je to jače od pojedinca. Mene što se tiče kad sam bolestan, kad je nešto jače od mene,jal gripa, jal nešto gore,odem doktoru, doktore daj mi lijek koji će me izliječiti od bolesti što je jača od mene, pa ako treba reži i živo meso,bolest je *****ana pojava.
Oni kreteni znaju da je to bolest, a ne idu doktoru, znaju da će ih smjestiti u zatvoren prostor gdje nema djece, a kad ih se uhvati i sudi im se, onda se vade na bolest.
Nisam nikakav medicinski, pogotovo neuropsihijatrijski stručnjak, ali mi se sve čini da je to ipak više nastranost, a man****lest, i da se sve to može prebaciti sa medicinskog terena na teren morala i etike (pravnici dolaze na kraju, kad je obično sve gotovo).Zloupotreba nadmoći nad slabijim od sebe.
Što kreten ne uhvati za guzicu zdravog, snažnog momka, zna da bi mu ovaj prebio rebra. I zube pride.
Može se sad onom predratnom sistemu staviti stotinu primjedbi, ali mu se mora priznati da je imao šampionskih parola, na primjer ona:“Ništa nas ne smije iznenaditi“.
A mene iznenadilo.Iznenadila me spoznaja da među kretenima što sprovode blud nad djecom ima povelik broj svećenika, popova i hodža. Ljudi koji bi tebali biti moralne vertikale, čije etičke rezone treba da slijede svi ljudi, žive dvostruki život zaslađen dvojnim moralom.
U Irskoj je to toliko uzelo maha da je čitava delegacija morala ići u Rim kod Pape na raport, ovde u Austriji zbog ljubavnih patnji čak i visokorangiranih svećenika desetine hiljada katolika se ispisuje iz crkve, još ljetos, na moru sam čitao o slučajevima svećenićke „nježnosti“ prema djeci u Hrvatskoj.
Hajde,dobro sad, da kažemo da su to pojedinci, (meni, naravno, ne pada na pamet da te manijake poredim sa ostalim čestitim svećenicima, popovima i hodžama),pa da je to i bolest, ali ono što mi diže pritisak je - odgovor vjerskih institucija na taj njihov problem..
U strahu da joj te mrlje na savjesti ne uflekaju našminkanu fasadu, katolička Crkva se gubi u frazama. Dok Vatikan u svojoj poruci, ipak, na neki način osuđuje te pojave, u Srbiji je pravoslavni pop oslobođen optužbe „zbog nedostatka dokaza“. To što je djevojčica, koja je u vrijeme popova izljeva „ljubavi“ imala samo trinaest godina, poslije dva puta pokušala da se ubije, nije bio dovoljan razlog da bilo ko osudi ovog majmuna.Njegov jedini peh je to što je igrom slučaja bio eksponiran u javnosti, za razliku od nekih drugih, pa čak i visoko rangiranih pravoslavnih dostojanstvenika, o kojima se tek ponegdje u medijima ponešto šuškalo.
A da je Islamska vjerska zajednica u Bosni kompaktna institucija, u to nikad nisam sumnjao. Kada je na svjetlo dana izašao podatak da se jedan hožica pridružio nekim svojim kolegama sa katoličke i pravoslavne strane u njegovanju nastrane nježnosti prema djeci, bošnjačka vjerska institucija je energično, a preko svojih velikodostojnika, ustvrdila da su takve insinuacije atak na sve muslimane i da su ti „napadi“ samo još jedan od oblika islamofobije. Naravno, tako drčan stav je zauzet odmah, prije nego što bi sud imao šansu da kaže svoje mišljenje.
Na moju sreću, bar što se vjernika tiče, postoji jedan sud, onaj gore, gdje si, ako si vjernik, sam pred Bogom, nema više ni kardinala, ni episkopa, ni rejsa, gdje ubleha ne prolazi, jer On je sve to vidio i zna. Onda svako plaća svoj grijeh.
Dobro, to što se tiče vjernika.A šta je sa nevjernicima, njih nije ništa manje u toj pedofilskoj sorti. Šta je sa njihovom savješću?
Kada, tako, naiđem na neko guravo pitanje, najjednostavnije rješenje mi je da odgovor potražim kod ljudi koji su dokazano mudri. Jedan od njih je, svakako, Umberto Eco, koji nije samo vrhunski pisac („Ime ruže“), nego i respektabilan mislilac. U svojoj knjizi „Cinque scritti morali“ („Spisi o moralu“), Eco, u tekstu „Kad na scenu stupi drugi“ piše odgovor kardinalu Martiniju (ta prepiska od četiri pisma je objavljena u knjižici „U šta vjeruje onaj ko ne vjeruje“), te se u jednom dijelu dotiče problema koji mene trenutno žulja.
Prije toga dužan sam napomenuti da je Eco rođen i vaspitavan u tradicionalnoj italijanskoj katoličkoj obitelji, ali kako je od rane mladosti uhvatio virus znatiželje i razmišljanja, tragajući za istinom, u svojoj dvadeset i drugoj godini se razišao sa religijom, ali je i dalje nastavio da je poštuje.
Helem, kada se dodirnuo pitanja odnosa prema grijehu i zločinu (a dogovorili smo se da je u našim razmišljanjima pedofilija – zločin) vjernika i nevjernika, za ove prve Eco kaže kardinalu:
-„…. Dovoljno bi bilo kad bih Vam odgovorio da i ti temelji koje vi definišete kao „nepokolebljive“ ne sprečavaju mnoge vjernike da čine grijeh znajući da ga je činio, i razgovor bi se tu završio: - iskušenje zla prisutno je i u onome ko ima temeljnu i osviješćenu predstavu o dobru.“
To što se tiče vjernika, a za nevjernike Eco kaže u tom pismu:
-“….ionako, - mogao bi reći onaj ko ne vjeruje, - niko neće saznati za zlo koje činim u tajnosti. Ali pazite dobro, onaj ko ne vjeruje drži da ga odozgo niko ne posmatra, te dakle zna i da – upravo zato – ne postoji Neko ko bi mogao da oprosti. Ako zna da je počinio zlo, njegova će usamljenost biti beskrajna, a njegova smrt očajnička. Radije će pokušati, prije nego vjernik, da se očisti javnim priznanjem, tražiće oproštaj od drugih. To zna, u srži svoga bića, te stoga zna da će prije morati da oprosti drugima. Kako bi se inače drugačije moglo objasniti da je kajanje osjećanje koje je prisutno i kod onih koji ne vjeruju?“
Kažem ja da je Eco mudar i pametan, jedino mu fali što ne poznaje naše podneblje,na balkanskim prostorima riječ „kajanje“ je strana riječ koju rijetko ko razumije, a traženje oprosta od drugih je znak slabosti. Ako napravim zločin, prvo što ću uraditi je da ga relativiziram, da čak i jedan genocid prikažem „lokalnim“. Kada kreten razmišlja na relaciji Ecovih pojmova dobra i zla , on pomisli – „dobra ili loša rakija“, „dobra ili loša ženska“, „dobro ili loše auto“. Koji Eco?
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
28.03.2010 19:54:31
Nikako mi ne odgovara da budem sudija ili sudac, još u doba bavljenja nekim sportom radije sam bio igrač nego onaj koji dijeli pravdu. A da bih bio pravi pravnik sudija ili sudac, ma, nema tih para.
Prvo što je sam studij prava tužno dosadan, obavezuje te na ulogu bubalice koja mora napamet znati nekih mali milion zakona, sve je ukalupljeno, nikakve invencije, a ako još imaš veselu želju da sam uneseš neku notu kreativnosti u tu struku, zaboravi je isti tren, bićeš ismijan. A drugo, i da završiš taj studij, dovedu te u poziciju da presuđuješ o sudbinama drugih ljudi. Hajde, i nekako o sudbinama, ali odlučivati o životima drugih ljudi, ne bih se usudio. Kada neko stavi svoj potpis na neku smrtnu presudu nije mi jasno kakvi sve noćni košmari prolaze kroz glavu potpisnika. I kako spava. Kroz glavu osuđenog prestane išta prolaziti. Samo crvi. Zahvaljujući onom potpisu
Ono, gdje bih i ja, i pored svega, dao punu podršku presuditeljima kod donošenja najtežih presuda ****rba protiv pedofilije. Tako, naime, majstori zovu pojavu kad neki kreten svoje izopačene strasti osjeća i upražnjava prema djeci.
A, kud ćeš, majmune, na djecu, na ono najljepše i najnevinije na svijetu?
Neki eksperti, opet, kažu da je ta nastranost bolest, da je to jače od pojedinca. Mene što se tiče kad sam bolestan, kad je nešto jače od mene,jal gripa, jal nešto gore,odem doktoru, doktore daj mi lijek koji će me izliječiti od bolesti što je jača od mene, pa ako treba reži i živo meso,bolest je *****ana pojava.
Oni kreteni znaju da je to bolest, a ne idu doktoru, znaju da će ih smjestiti u zatvoren prostor gdje nema djece, a kad ih se uhvati i sudi im se, onda se vade na bolest.
Nisam nikakav medicinski, pogotovo neuropsihijatrijski stručnjak, ali mi se sve čini da je to ipak više nastranost, a man****lest, i da se sve to može prebaciti sa medicinskog terena na teren morala i etike (pravnici dolaze na kraju, kad je obično sve gotovo).Zloupotreba nadmoći nad slabijim od sebe.
Što kreten ne uhvati za guzicu zdravog, snažnog momka, zna da bi mu ovaj prebio rebra. I zube pride.
Može se sad onom predratnom sistemu staviti stotinu primjedbi, ali mu se mora priznati da je imao šampionskih parola, na primjer ona:“Ništa nas ne smije iznenaditi“.
A mene iznenadilo.Iznenadila me spoznaja da među kretenima što sprovode blud nad djecom ima povelik broj svećenika, popova i hodža. Ljudi koji bi tebali biti moralne vertikale, čije etičke rezone treba da slijede svi ljudi, žive dvostruki život zaslađen dvojnim moralom.
U Irskoj je to toliko uzelo maha da je čitava delegacija morala ići u Rim kod Pape na raport, ovde u Austriji zbog ljubavnih patnji čak i visokorangiranih svećenika desetine hiljada katolika se ispisuje iz crkve, još ljetos, na moru sam čitao o slučajevima svećenićke „nježnosti“ prema djeci u Hrvatskoj.
Hajde,dobro sad, da kažemo da su to pojedinci, (meni, naravno, ne pada na pamet da te manijake poredim sa ostalim čestitim svećenicima, popovima i hodžama),pa da je to i bolest, ali ono što mi diže pritisak je - odgovor vjerskih institucija na taj njihov problem..
U strahu da joj te mrlje na savjesti ne uflekaju našminkanu fasadu, katolička Crkva se gubi u frazama. Dok Vatikan u svojoj poruci, ipak, na neki način osuđuje te pojave, u Srbiji je pravoslavni pop oslobođen optužbe „zbog nedostatka dokaza“. To što je djevojčica, koja je u vrijeme popova izljeva „ljubavi“ imala samo trinaest godina, poslije dva puta pokušala da se ubije, nije bio dovoljan razlog da bilo ko osudi ovog majmuna.Njegov jedini peh je to što je igrom slučaja bio eksponiran u javnosti, za razliku od nekih drugih, pa čak i visoko rangiranih pravoslavnih dostojanstvenika, o kojima se tek ponegdje u medijima ponešto šuškalo.
A da je Islamska vjerska zajednica u Bosni kompaktna institucija, u to nikad nisam sumnjao. Kada je na svjetlo dana izašao podatak da se jedan hožica pridružio nekim svojim kolegama sa katoličke i pravoslavne strane u njegovanju nastrane nježnosti prema djeci, bošnjačka vjerska institucija je energično, a preko svojih velikodostojnika, ustvrdila da su takve insinuacije atak na sve muslimane i da su ti „napadi“ samo još jedan od oblika islamofobije. Naravno, tako drčan stav je zauzet odmah, prije nego što bi sud imao šansu da kaže svoje mišljenje.
Na moju sreću, bar što se vjernika tiče, postoji jedan sud, onaj gore, gdje si, ako si vjernik, sam pred Bogom, nema više ni kardinala, ni episkopa, ni rejsa, gdje ubleha ne prolazi, jer On je sve to vidio i zna. Onda svako plaća svoj grijeh.
Dobro, to što se tiče vjernika.A šta je sa nevjernicima, njih nije ništa manje u toj pedofilskoj sorti. Šta je sa njihovom savješću?
Kada, tako, naiđem na neko guravo pitanje, najjednostavnije rješenje mi je da odgovor potražim kod ljudi koji su dokazano mudri. Jedan od njih je, svakako, Umberto Eco, koji nije samo vrhunski pisac („Ime ruže“), nego i respektabilan mislilac. U svojoj knjizi „Cinque scritti morali“ („Spisi o moralu“), Eco, u tekstu „Kad na scenu stupi drugi“ piše odgovor kardinalu Martiniju (ta prepiska od četiri pisma je objavljena u knjižici „U šta vjeruje onaj ko ne vjeruje“), te se u jednom dijelu dotiče problema koji mene trenutno žulja.
Prije toga dužan sam napomenuti da je Eco rođen i vaspitavan u tradicionalnoj italijanskoj katoličkoj obitelji, ali kako je od rane mladosti uhvatio virus znatiželje i razmišljanja, tragajući za istinom, u svojoj dvadeset i drugoj godini se razišao sa religijom, ali je i dalje nastavio da je poštuje.
Helem, kada se dodirnuo pitanja odnosa prema grijehu i zločinu (a dogovorili smo se da je u našim razmišljanjima pedofilija – zločin) vjernika i nevjernika, za ove prve Eco kaže kardinalu:
-„…. Dovoljno bi bilo kad bih Vam odgovorio da i ti temelji koje vi definišete kao „nepokolebljive“ ne sprečavaju mnoge vjernike da čine grijeh znajući da ga je činio, i razgovor bi se tu završio: - iskušenje zla prisutno je i u onome ko ima temeljnu i osviješćenu predstavu o dobru.“
To što se tiče vjernika, a za nevjernike Eco kaže u tom pismu:
-“….ionako, - mogao bi reći onaj ko ne vjeruje, - niko neće saznati za zlo koje činim u tajnosti. Ali pazite dobro, onaj ko ne vjeruje drži da ga odozgo niko ne posmatra, te dakle zna i da – upravo zato – ne postoji Neko ko bi mogao da oprosti. Ako zna da je počinio zlo, njegova će usamljenost biti beskrajna, a njegova smrt očajnička. Radije će pokušati, prije nego vjernik, da se očisti javnim priznanjem, tražiće oproštaj od drugih. To zna, u srži svoga bića, te stoga zna da će prije morati da oprosti drugima. Kako bi se inače drugačije moglo objasniti da je kajanje osjećanje koje je prisutno i kod onih koji ne vjeruju?“
Kažem ja da je Eco mudar i pametan, jedino mu fali što ne poznaje naše podneblje,na balkanskim prostorima riječ „kajanje“ je strana riječ koju rijetko ko razumije, a traženje oprosta od drugih je znak slabosti. Ako napravim zločin, prvo što ću uraditi je da ga relativiziram, da čak i jedan genocid prikažem „lokalnim“. Kada kreten razmišlja na relaciji Ecovih pojmova dobra i zla , on pomisli – „dobra ili loša rakija“, „dobra ili loša ženska“, „dobro ili loše auto“. Koji Eco?
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.