Prikazi cijelu temu
23.02.2011 11:38
23.02.2011 11:38
Predmet:Šta je to identitet?
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
24.02.2010 18:31:21
Priča tako, nedavno, jedan rodoljub kako je sad najvažnije da moramo sačuvati svoj identitet, svoje korijene koji vuku još iz davne prošlosti, bla – bla, bla – bla, bla – bla.
Razumijem ja njega, on se fino „namirio“, valja to sad i sačuvati.
Eto, i riječ se može zloupotrijebiti kao moćno oružje u očuvaju principa „ko je jamio, jamio je“, ali što poteže baš tako lijepu riječ kao – „identitet“, kad ona, ni kriva ni dužna, ne vuče korijene iz „njegova identiteta“, nego iz latinskog jezika. A u njegovom, i mom, jeziku piše da je identitet individualna karakteristika, odnosno osobina po kojoj je osoba prepoznatljiva ili znana.A u njemačkom, recimo, jeziku piše da je identitet ono što obilježava osobu, i što je kao individuu razlikuje od drugih ljudi.
Naš rodoljub se u neznanju držao njemačke varijante, pogotovo u onom dijelu koji govori o razlici od drugih ljudi.
Vidjeli smo šta o toj lijepoj riječi piše u knjigama mudrim, šta kaže teorija, a u praksi? Je li tu sve potaman i jasno? Šta je to što čini da sam to što jesam a ne neko drugi, koji to sve elementi tvore nečiji identitet?
Dobro, znam, naći će se sad neki mudrac da mi održi predavanje kako je taj problem u nauci i znanosti „davno elaboriran“, i šta se sad ja tu petljam? „To znaju i djeca“ - mogao bi mi dati k znanju. Dobro, znaju djeca, a odrasli?
Neka, mene su oduvijek uveseljavali tipovi koji su ubijeđeni da sve znaju,(to je ono:“moj omiljeni pisac je Dostojevski“, a kad malo s njim zagrebeš priču o Dostojevskom, ispostavi se da je puno toga „zaboravio“, ali, „zna on to“), koji imaju spremne odgovore na sva pitanja, a ja se evo, već i u godinama čiji je zbir na granici pristojnosti, ustručavam od kategoričnih odgovora i tvrdnji, još uvijek polazim od lagane sumnje u svaku kategoričnu tvrdnju i dogmu, ja još uvijek rađe postavljam pitanja.Tako sebi priuštiš šarm različitih odgovora.
Evo, u Bosni, pa i Hercegovini, kad sretneš čovjeka pa ga priupitaš koji je njegov identitet, glatko će ti i bez dvojbe odgovoriti:“Ja sam Srbin!“. Drugi će reći:“Ja sam Hrvat!“, a onaj treći, zna se:“Ja sam Bošnjak!“.
Po tome znači, glavni element koji tvori nečiji identitet je - nacionalnost (što bi sasvim odgovaralo i onom našem rodoljubu), ali imam, baš u Sarajevu, jednog dragog prijatelja koga ne moram ni pitati o njegovom identitetu jer znam šta će mi odgovoriti, pošto je čovjek Jevrej.
Vidi sad, pored nacionalnosti, eto i religije da nas malo zbuni. A što je najljepše, ni nacionalnost, ni religija, nisu jedine temeljnosti koje definiraju nečiji dentitet, jer šta je sa etničkom, rasnom, jezičnom, pa i teritorijalnom pripadnošću?
Jedan od problema je i to što je jako teško (a ispostaviće se i nepotrebno) jednu osobu bez ikakvih snebivanja svrstati u samo jednu od tih kategorija.
Uzmimo Hrvate. Nema šanse da su isto. Jedan je Hrvat katolik, drugi je Hrvat pravoslavac, treći je Hrvat Jevrej. Jedan Hrvat je štokavac, jedan Hrvat je kajkavac, jedan Hrvat je ikavac.
Srba što se tiče, na moju tvrdnju da Srbin iz Knina, Srbin iz Prijedora i Srbin iz Beogada su tri različita filma, potvrdu će mi dati devedeset posto Beograđana.
A za tvrdnju da su Bošnjak iz Travnika i Bošnjak iz Pljevalja dva različita svijeta, ne treba mi ničija potvrda, u to sam se uvjerio.
Ili, na primjer,Turci i Kurdi su iste vjere, ali im je jezik podobro različit. I nešto se ne vole.
Ako nas može zbuniti nemogućnost uniformiranja i svrstavanje pojedinca u unaprijed zadani grupni identitet, hoćemo li biti bolje sreće ako pogledamo kakve su mu šanse kao individualcu, da li je njegov osobni identitet unaprijed određen njegovim rođenjem.
Naravno, čim se rodi, sretni roditelji, bake i djedovi, te ostala mnogobrojna familija, će ga dočekati sa vedrim darovima u koje su upakovani i njegovo ime, i njegova religija, i njegova nacionalnost, i njegov jezik, i njegovo shatanje morala i etike, nema da brine i razmišlja, biće sasvim siguran u svom identitetu od svih onih koji su drugačiji od njega i njegove ekipe.
Ali šta, opet se pita vrli pitac,šta ako dijete, ne daj Bože kao sad na Haitiju, strefi nesreća pa mu pogine sva obitelj, pa ga neko kao sasvim malu bebu odnese, recimo, u Englesku, kakav će biti identitet tog djeteta kroz dvadeset godina u Engleskoj? Haićanski? Sumnjam.
Prepostavljam da postoji podosta elemenata identiteta koji su zajednički onom našem rodoljubu i meni, ali mi ne pada na pamet da budem s njim „identičan“. Ne zbog toga što je on „jamio“ a ja nisam pa mi s pravom može reći:“a što nisi i ti?“, nego upravo zbog shvatanja jedne lijepe riječi latinskog porijeka.
On identitet shvata kao šansu okupljanja ovaca u stado kome je on pastir, koje će ograditi tarabama što će ih odvajati od svih drugih koji su različiti.
Svako agresivno dokazivanje i insistiranje na nekom svom identitetu i prenaglašeni osjećaj pripadnosti nekoj grupi, govori mi da je, najčešće, u pitanju strah. Strah od drugačijeg.
Zbog toga me ne čini baš sretnim navika intelektualne lijenosti da se tako bogate različitosti termina identitet svedu samo na pojam nacionalnosti. Kako sam ja daleko od obožavatelja onoga što znače nacionalizmi, religija, državno ustrojstvo, tor za ovce, gomila, masa, što mi je čak i sloboda izgnanstva draža od svega toga, što mi je ideal sloboda individue,ne znači da sam protivnik ljudskog identiteta sa svim bogatstvom njegovih različitosti. Različitosti koje spajaju a ruše one tarabe, osjećaj ljepote koji pružaju različiti jezici, različite religije, različite rase, različiti folklori, različite vrste jela, običaja, mogućnost upoznavanja svega toga što će me obogatiti, a da ništa nisam „jamio“.
Ako nekad, kada odem do Sarajeva slučajno sretnem onog rodoljuba, ja, koji sam veoma „upitan“, neću ga ništa pitati, samo ću mu reći:“Ma, jebi se!“.
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
24.02.2010 18:31:21
Priča tako, nedavno, jedan rodoljub kako je sad najvažnije da moramo sačuvati svoj identitet, svoje korijene koji vuku još iz davne prošlosti, bla – bla, bla – bla, bla – bla.
Razumijem ja njega, on se fino „namirio“, valja to sad i sačuvati.
Eto, i riječ se može zloupotrijebiti kao moćno oružje u očuvaju principa „ko je jamio, jamio je“, ali što poteže baš tako lijepu riječ kao – „identitet“, kad ona, ni kriva ni dužna, ne vuče korijene iz „njegova identiteta“, nego iz latinskog jezika. A u njegovom, i mom, jeziku piše da je identitet individualna karakteristika, odnosno osobina po kojoj je osoba prepoznatljiva ili znana.A u njemačkom, recimo, jeziku piše da je identitet ono što obilježava osobu, i što je kao individuu razlikuje od drugih ljudi.
Naš rodoljub se u neznanju držao njemačke varijante, pogotovo u onom dijelu koji govori o razlici od drugih ljudi.
Vidjeli smo šta o toj lijepoj riječi piše u knjigama mudrim, šta kaže teorija, a u praksi? Je li tu sve potaman i jasno? Šta je to što čini da sam to što jesam a ne neko drugi, koji to sve elementi tvore nečiji identitet?
Dobro, znam, naći će se sad neki mudrac da mi održi predavanje kako je taj problem u nauci i znanosti „davno elaboriran“, i šta se sad ja tu petljam? „To znaju i djeca“ - mogao bi mi dati k znanju. Dobro, znaju djeca, a odrasli?
Neka, mene su oduvijek uveseljavali tipovi koji su ubijeđeni da sve znaju,(to je ono:“moj omiljeni pisac je Dostojevski“, a kad malo s njim zagrebeš priču o Dostojevskom, ispostavi se da je puno toga „zaboravio“, ali, „zna on to“), koji imaju spremne odgovore na sva pitanja, a ja se evo, već i u godinama čiji je zbir na granici pristojnosti, ustručavam od kategoričnih odgovora i tvrdnji, još uvijek polazim od lagane sumnje u svaku kategoričnu tvrdnju i dogmu, ja još uvijek rađe postavljam pitanja.Tako sebi priuštiš šarm različitih odgovora.
Evo, u Bosni, pa i Hercegovini, kad sretneš čovjeka pa ga priupitaš koji je njegov identitet, glatko će ti i bez dvojbe odgovoriti:“Ja sam Srbin!“. Drugi će reći:“Ja sam Hrvat!“, a onaj treći, zna se:“Ja sam Bošnjak!“.
Po tome znači, glavni element koji tvori nečiji identitet je - nacionalnost (što bi sasvim odgovaralo i onom našem rodoljubu), ali imam, baš u Sarajevu, jednog dragog prijatelja koga ne moram ni pitati o njegovom identitetu jer znam šta će mi odgovoriti, pošto je čovjek Jevrej.
Vidi sad, pored nacionalnosti, eto i religije da nas malo zbuni. A što je najljepše, ni nacionalnost, ni religija, nisu jedine temeljnosti koje definiraju nečiji dentitet, jer šta je sa etničkom, rasnom, jezičnom, pa i teritorijalnom pripadnošću?
Jedan od problema je i to što je jako teško (a ispostaviće se i nepotrebno) jednu osobu bez ikakvih snebivanja svrstati u samo jednu od tih kategorija.
Uzmimo Hrvate. Nema šanse da su isto. Jedan je Hrvat katolik, drugi je Hrvat pravoslavac, treći je Hrvat Jevrej. Jedan Hrvat je štokavac, jedan Hrvat je kajkavac, jedan Hrvat je ikavac.
Srba što se tiče, na moju tvrdnju da Srbin iz Knina, Srbin iz Prijedora i Srbin iz Beogada su tri različita filma, potvrdu će mi dati devedeset posto Beograđana.
A za tvrdnju da su Bošnjak iz Travnika i Bošnjak iz Pljevalja dva različita svijeta, ne treba mi ničija potvrda, u to sam se uvjerio.
Ili, na primjer,Turci i Kurdi su iste vjere, ali im je jezik podobro različit. I nešto se ne vole.
Ako nas može zbuniti nemogućnost uniformiranja i svrstavanje pojedinca u unaprijed zadani grupni identitet, hoćemo li biti bolje sreće ako pogledamo kakve su mu šanse kao individualcu, da li je njegov osobni identitet unaprijed određen njegovim rođenjem.
Naravno, čim se rodi, sretni roditelji, bake i djedovi, te ostala mnogobrojna familija, će ga dočekati sa vedrim darovima u koje su upakovani i njegovo ime, i njegova religija, i njegova nacionalnost, i njegov jezik, i njegovo shatanje morala i etike, nema da brine i razmišlja, biće sasvim siguran u svom identitetu od svih onih koji su drugačiji od njega i njegove ekipe.
Ali šta, opet se pita vrli pitac,šta ako dijete, ne daj Bože kao sad na Haitiju, strefi nesreća pa mu pogine sva obitelj, pa ga neko kao sasvim malu bebu odnese, recimo, u Englesku, kakav će biti identitet tog djeteta kroz dvadeset godina u Engleskoj? Haićanski? Sumnjam.
Prepostavljam da postoji podosta elemenata identiteta koji su zajednički onom našem rodoljubu i meni, ali mi ne pada na pamet da budem s njim „identičan“. Ne zbog toga što je on „jamio“ a ja nisam pa mi s pravom može reći:“a što nisi i ti?“, nego upravo zbog shvatanja jedne lijepe riječi latinskog porijeka.
On identitet shvata kao šansu okupljanja ovaca u stado kome je on pastir, koje će ograditi tarabama što će ih odvajati od svih drugih koji su različiti.
Svako agresivno dokazivanje i insistiranje na nekom svom identitetu i prenaglašeni osjećaj pripadnosti nekoj grupi, govori mi da je, najčešće, u pitanju strah. Strah od drugačijeg.
Zbog toga me ne čini baš sretnim navika intelektualne lijenosti da se tako bogate različitosti termina identitet svedu samo na pojam nacionalnosti. Kako sam ja daleko od obožavatelja onoga što znače nacionalizmi, religija, državno ustrojstvo, tor za ovce, gomila, masa, što mi je čak i sloboda izgnanstva draža od svega toga, što mi je ideal sloboda individue,ne znači da sam protivnik ljudskog identiteta sa svim bogatstvom njegovih različitosti. Različitosti koje spajaju a ruše one tarabe, osjećaj ljepote koji pružaju različiti jezici, različite religije, različite rase, različiti folklori, različite vrste jela, običaja, mogućnost upoznavanja svega toga što će me obogatiti, a da ništa nisam „jamio“.
Ako nekad, kada odem do Sarajeva slučajno sretnem onog rodoljuba, ja, koji sam veoma „upitan“, neću ga ništa pitati, samo ću mu reći:“Ma, jebi se!“.
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.