Prikazi cijelu temu
11.03.2011 23:47
11.03.2011 23:47
Predmet:Lavlja narav
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
Po horoskopu, rodjen sam u znaku Lava. Kako je Lav simbol snage, moci i dominacije, moglo bi to covjeku i imponirati, ali kada sam ja u pitanju negdje se, ocito, potkrala greska. Od pocetka, sto ce reci - od malih nogu.
A u vrijeme tih mojih malih nogu bio je jedan lijep obicaj da se slavi dan radnicke klase - Prvi Maj. Bila je to prilika da se rano u jutro (zvalo se to 'uranak') ode negdje u prirodu, i uz hladno pivo lagano okrece razanj sa jagnjetinom, po citav dan uz pjesmu i veselje, da bi se zavrsilo prejedanjem i mahmurlukom, a bila je to i prilika da sebe ubjedjujemo kako je lijep zivot kada je radnicka klasa na vlasti, to jest narod, to jest mi.
Sada iz ovog vremena naknadne pameti, to sve moze izgledati brehtovski apsurdno, ali ja ne mogu a da ne priznam kako mi je u tim prilikama bilo lijepo. Osim jedan put kada se ispostavilo da sam ja ipak pogresno rodjen u znaku Lava.
Moj Otac je, tako, pred jedan Prvi Maj napravio jednu od svojih rijetkih gresaka, odlucio je da kupi od ovcara jagnje i da ga mi 'odhranimo' taj mjesec dana pred praznik, oko kuce je bila basta sa travom, kukuruz budzasto a i mlijeko u susjedstvu pojeftino.
Jeste, sve je O.K. ali kako sam ja bio u predskolskom dobu, a jagnje ni toliko, prijateljstvo izmedju nas dvoje je buknulo na prvi pogled, Bekan je (tako sam mu dao ime) imao krupne pametne oci, repic kojim je vrtio kad se igra, cisto bijelo krzno i neodoljivu potrebu da se mazi i igra. Kud ces vise. Koje smo djecije ludorije nas dvojica izvodili, to nije normalno. Po citav dan.
Navece je Majci bilo potrebno truda da mi objasni kako je jagnje jako draga i fina zivotinja, da je biti prijatelj sa jagnjetom isto tako fino, ali da nocu ono ipak ne moze u krevet, nego da mu je mjesto u dvoristu. Hajde ti onda zaspi, jer ko ce docekati jutro da bi se igra nastavila. Bio je to mjesec dana mog djetinjstva koga sam se cesto znao sjetiti.
A onda je dosao dan uoci Prvog Maja, Otac je pozvao komsiju Marka, koji je bio tome vjest, da zakolje Bekana, a razanj je vec bio spreman. Marko mi nije bio drag jos od prije, radio je u komunalnom preduzecu, pa je zimi hvatao djecu koja su se sanjkala na strmim gradskim ulicama koje su vodile sa Carsije u ravnicu, a sad jos i ovo. Pobjegao sam Nani, majci moje Majke, koja me je tjesila da ce mi kupiti drugo jagnje, ali utjehe nije bilo, da neko zamijeni mog Bekana nije bilo sanse. Nije bilo sanse ni da ja odem na 'uranak', bio sam u suzama nekoliko dana, a cak sam u medjuvremenu cuo odvratan komentar 'da je meso bilo jako ukusno', sto je bio vrhunac mog ocaja.
Trebale su proci godine i godine da se to zaboravi pa da se navrati na jagnjetinu u Busovaci ili kod Jablanice u kanjonu Neretve. Eto kakav sam ja Lav, ni 'L' od Lava.
Ali zato, oduvijek je bilo ljudi koji su zudili za lavljim sjajem i naravi. Eto, na primjer, cuveni engleski kralj Richard (ll57.- ll99.) koga su zvali Lavlje srce.(Kakav Lav, strasan Lav.) Sjecam se davnih filmova o njemu kao hrabrom, neustrasivom, pravednom i sve resto sto ide uz prijesto. Engleski kralj koji nije znao rijeci engleskog jezika (francusko porijeklo i djetinjstvo) i koji je za svoje vladavine proveo svega pola godine u svom kraljevstvu. Sto tako malo? Pa, volio je doticni gospodin lavljeg srca da ratuje i putuje, pa je, izmedju ostalog, jednom prilikom odrijesio kesu za jedan turisticki aranzman pod popularnim nazivom 'Krizarski rat', koji nudi putovanje od Engleske brodovima Sredozemnim morem, dolazak u Palestinu i Jerusalem, sa razgledanjem i rusenjem gradova u toj zemlji, inclusive krvavo masakriranje lokalnog stanovnistva. Richard je bio jako zadovoljan tom svojom turistickom avanturom, pogotovo sto tada u Svetoj zemlji nije bilo Jasera Arafata ('nema frke, nema rata, bez Jasera Arafata') da mu priredi lokalnu folklornu kamikaze igranku.
U povratku engleskoj kuci, Richard je odlucio da promijeni turu, kako je vec razgledao obale Sredozemlja, odlucio je vratiti se kopnom, a sve u stilu -'upoznaj Europu da bi je vise volio'. Posto je Austrija (evo nas na mom terenu) oduvijek bila turisticki interesantna, Richard nije mogao odoliti a da ne prodje bas kroz tu ljepotu.
Peh. Jadan Richard nije znao (kad ti je los turisticki marketing) da je Austrijom tada drmao jedan opak tip koji nije bio bas impresioniran sto engleskog kralja zovu Lavlje srce, pogotovo sto se taj austrijski vojvoda i sam zvao Leopold. A kad na latinskom jeziku rastavis to ime 'Leo,-onis,m' sto znaci Lav, i 'pol', sto znaci - uistinu, onda je sve jasno, zna se da ce Lav koji je to uistinu, zavrnuti usi lavu koji to u stvari i nije.
Tako je Leopold fino objasnio Richardu da on nema nista protiv toga da se ovaj zove Lavlje srce, ali, posto je usao u njegov posjed, da bi izasao iz njega i produzio u Englesku, morace platiti otkup od cije se cifre finom Richardu zanebesalo.
Pretpostavljam kako je tekao njihov razgovor:
'Kako cu to platiti, po Bogu brate Leopolde,kad sam se istrosio putujuci u Svetu zemlju?'- kukao je Richard.
'Kako nemas, a 'ratni plijen' iz Palestine, a imas i kraljevstvo, koliko znam Engleska nije bas zemlja u tranziciji kao neke, i nije ni siromasna' - odgovorio je dobar domacin.
'Ali Engleska je daleko, dok ja javim, dok to stigne proci ce vremena, a ja moram pod hitno kuci jer mi i rodjeni brat Jovan Bez Zemlje radi o glavi, hoce moju krunu i moj prijesto'.
'Engleska jeste daleko, ali ja imam jednu finu osobinu da budem strpljiv i cekam - rekao mu je Leopold - pa dok otkup ne stigne ti mozes lijepo razgledati austrijske prirodne ljepote, a to sa krunom i prijestoljem je tvoj problem koji mene ni malo ne uzbudjuje'- zavrsio je pricu Lav koji je to uistinu.
Tako je strasni, hrabri i slavni Richard Lavlje srce proveo dvije godine u Austriji, ali ne kao Lav, jer bio je tu vec jedan - Leopold, nego kao Zec. Kad je otkup konacno stigao, Leopold je posteno pustio turistu iz Engleske koga su tek tamo cekale glavobolje, valjalo mu je namiriti onaj otkup, smiriti mangupe koji su trzali na prijesto i krunu, a jos i ratovati po Europi. Bilo je to previse za tipa koji je bio sve samo ne Lav, da bi mu muke prekratili neposlusni vazali iz Limuzena kada je poginuo u borbi sa njima.
A kakvi su lavovi u stvari, moglo se vidjeti nedavno u jednoj TV dokumentarnoj emisiji. Negdje u dzungli lavica je usvojila mladunce od antilope (!?). Bas tako, usvojila ga.Vjerovatno nije mogla imati svoje mladunce, proradili majcinski instinkti i - usvojila mladunce od antilope. Kako je sama jako dobro znala zakone dzungle, to mladunce je bilo sladak zalogaj za sve barabe iz njegove blize i dalje okoline, pa se lavica sva posvetila brizi da ga pazi i sacuva, nikome nije dozvoljavala da pridje mladuncetu, pogotovo lavu, samo je antilopa, majka tog mladunceta, imala privilegiju da pridje i podoji svoje dijete. Kako, pretpostavljam, nisu govorili istim jezikom, lavici je bilo tesko da objasni malom antilopcetu da miruje dok ona nesto ulovi za hranu ili dok ode da pije vode, tako da je danima bila i bez jela i bez vode. Lav je u hladovini mrtav hladan posmatrao tu predstavu, samo bi po nekad mrdnuo repom da otjera muhe. Jadna lavica, kad vise nije mogla izdrzati, poslije nekoliko dana otisla je da pije vodu. Kad se vratila, lav je i dalje lezao bez uzbudjenja u hladovini, samo je, dok je lavica otisla do vode, - pojeo mladunce od antilope.
Komentar mog zenskog djeteta bio je za mene porazavajuci:'Eto kakvi su muskarci!'. Da bar rece:'Eto kakvi su lavovi', ne bi me to diralo, jer znam da sam zabunom svrstan medju lavove, ovako sam ostao bez teksta.
Tako je to u zivotu, neko ce gladovati da sacuva mladunce, a neko ce ga pojesti, neko ce se igrati sa mladuncetom, a neko ce ga pojesti, neko ce glumiti snagu i moc, a neko ce to imati. Jedino sto znam da to sto sam ja rodjen u znaku Lava, izgleda da se neko salio, uz napomenu da se Jovan Bez Zemlje, Richardov brat, ipak docepao krune i postao engleski kralj. Pa ko je sad tu lavljeg srca i naravi?>
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
Po horoskopu, rodjen sam u znaku Lava. Kako je Lav simbol snage, moci i dominacije, moglo bi to covjeku i imponirati, ali kada sam ja u pitanju negdje se, ocito, potkrala greska. Od pocetka, sto ce reci - od malih nogu.
A u vrijeme tih mojih malih nogu bio je jedan lijep obicaj da se slavi dan radnicke klase - Prvi Maj. Bila je to prilika da se rano u jutro (zvalo se to 'uranak') ode negdje u prirodu, i uz hladno pivo lagano okrece razanj sa jagnjetinom, po citav dan uz pjesmu i veselje, da bi se zavrsilo prejedanjem i mahmurlukom, a bila je to i prilika da sebe ubjedjujemo kako je lijep zivot kada je radnicka klasa na vlasti, to jest narod, to jest mi.
Sada iz ovog vremena naknadne pameti, to sve moze izgledati brehtovski apsurdno, ali ja ne mogu a da ne priznam kako mi je u tim prilikama bilo lijepo. Osim jedan put kada se ispostavilo da sam ja ipak pogresno rodjen u znaku Lava.
Moj Otac je, tako, pred jedan Prvi Maj napravio jednu od svojih rijetkih gresaka, odlucio je da kupi od ovcara jagnje i da ga mi 'odhranimo' taj mjesec dana pred praznik, oko kuce je bila basta sa travom, kukuruz budzasto a i mlijeko u susjedstvu pojeftino.
Jeste, sve je O.K. ali kako sam ja bio u predskolskom dobu, a jagnje ni toliko, prijateljstvo izmedju nas dvoje je buknulo na prvi pogled, Bekan je (tako sam mu dao ime) imao krupne pametne oci, repic kojim je vrtio kad se igra, cisto bijelo krzno i neodoljivu potrebu da se mazi i igra. Kud ces vise. Koje smo djecije ludorije nas dvojica izvodili, to nije normalno. Po citav dan.
Navece je Majci bilo potrebno truda da mi objasni kako je jagnje jako draga i fina zivotinja, da je biti prijatelj sa jagnjetom isto tako fino, ali da nocu ono ipak ne moze u krevet, nego da mu je mjesto u dvoristu. Hajde ti onda zaspi, jer ko ce docekati jutro da bi se igra nastavila. Bio je to mjesec dana mog djetinjstva koga sam se cesto znao sjetiti.
A onda je dosao dan uoci Prvog Maja, Otac je pozvao komsiju Marka, koji je bio tome vjest, da zakolje Bekana, a razanj je vec bio spreman. Marko mi nije bio drag jos od prije, radio je u komunalnom preduzecu, pa je zimi hvatao djecu koja su se sanjkala na strmim gradskim ulicama koje su vodile sa Carsije u ravnicu, a sad jos i ovo. Pobjegao sam Nani, majci moje Majke, koja me je tjesila da ce mi kupiti drugo jagnje, ali utjehe nije bilo, da neko zamijeni mog Bekana nije bilo sanse. Nije bilo sanse ni da ja odem na 'uranak', bio sam u suzama nekoliko dana, a cak sam u medjuvremenu cuo odvratan komentar 'da je meso bilo jako ukusno', sto je bio vrhunac mog ocaja.
Trebale su proci godine i godine da se to zaboravi pa da se navrati na jagnjetinu u Busovaci ili kod Jablanice u kanjonu Neretve. Eto kakav sam ja Lav, ni 'L' od Lava.
Ali zato, oduvijek je bilo ljudi koji su zudili za lavljim sjajem i naravi. Eto, na primjer, cuveni engleski kralj Richard (ll57.- ll99.) koga su zvali Lavlje srce.(Kakav Lav, strasan Lav.) Sjecam se davnih filmova o njemu kao hrabrom, neustrasivom, pravednom i sve resto sto ide uz prijesto. Engleski kralj koji nije znao rijeci engleskog jezika (francusko porijeklo i djetinjstvo) i koji je za svoje vladavine proveo svega pola godine u svom kraljevstvu. Sto tako malo? Pa, volio je doticni gospodin lavljeg srca da ratuje i putuje, pa je, izmedju ostalog, jednom prilikom odrijesio kesu za jedan turisticki aranzman pod popularnim nazivom 'Krizarski rat', koji nudi putovanje od Engleske brodovima Sredozemnim morem, dolazak u Palestinu i Jerusalem, sa razgledanjem i rusenjem gradova u toj zemlji, inclusive krvavo masakriranje lokalnog stanovnistva. Richard je bio jako zadovoljan tom svojom turistickom avanturom, pogotovo sto tada u Svetoj zemlji nije bilo Jasera Arafata ('nema frke, nema rata, bez Jasera Arafata') da mu priredi lokalnu folklornu kamikaze igranku.
U povratku engleskoj kuci, Richard je odlucio da promijeni turu, kako je vec razgledao obale Sredozemlja, odlucio je vratiti se kopnom, a sve u stilu -'upoznaj Europu da bi je vise volio'. Posto je Austrija (evo nas na mom terenu) oduvijek bila turisticki interesantna, Richard nije mogao odoliti a da ne prodje bas kroz tu ljepotu.
Peh. Jadan Richard nije znao (kad ti je los turisticki marketing) da je Austrijom tada drmao jedan opak tip koji nije bio bas impresioniran sto engleskog kralja zovu Lavlje srce, pogotovo sto se taj austrijski vojvoda i sam zvao Leopold. A kad na latinskom jeziku rastavis to ime 'Leo,-onis,m' sto znaci Lav, i 'pol', sto znaci - uistinu, onda je sve jasno, zna se da ce Lav koji je to uistinu, zavrnuti usi lavu koji to u stvari i nije.
Tako je Leopold fino objasnio Richardu da on nema nista protiv toga da se ovaj zove Lavlje srce, ali, posto je usao u njegov posjed, da bi izasao iz njega i produzio u Englesku, morace platiti otkup od cije se cifre finom Richardu zanebesalo.
Pretpostavljam kako je tekao njihov razgovor:
'Kako cu to platiti, po Bogu brate Leopolde,kad sam se istrosio putujuci u Svetu zemlju?'- kukao je Richard.
'Kako nemas, a 'ratni plijen' iz Palestine, a imas i kraljevstvo, koliko znam Engleska nije bas zemlja u tranziciji kao neke, i nije ni siromasna' - odgovorio je dobar domacin.
'Ali Engleska je daleko, dok ja javim, dok to stigne proci ce vremena, a ja moram pod hitno kuci jer mi i rodjeni brat Jovan Bez Zemlje radi o glavi, hoce moju krunu i moj prijesto'.
'Engleska jeste daleko, ali ja imam jednu finu osobinu da budem strpljiv i cekam - rekao mu je Leopold - pa dok otkup ne stigne ti mozes lijepo razgledati austrijske prirodne ljepote, a to sa krunom i prijestoljem je tvoj problem koji mene ni malo ne uzbudjuje'- zavrsio je pricu Lav koji je to uistinu.
Tako je strasni, hrabri i slavni Richard Lavlje srce proveo dvije godine u Austriji, ali ne kao Lav, jer bio je tu vec jedan - Leopold, nego kao Zec. Kad je otkup konacno stigao, Leopold je posteno pustio turistu iz Engleske koga su tek tamo cekale glavobolje, valjalo mu je namiriti onaj otkup, smiriti mangupe koji su trzali na prijesto i krunu, a jos i ratovati po Europi. Bilo je to previse za tipa koji je bio sve samo ne Lav, da bi mu muke prekratili neposlusni vazali iz Limuzena kada je poginuo u borbi sa njima.
A kakvi su lavovi u stvari, moglo se vidjeti nedavno u jednoj TV dokumentarnoj emisiji. Negdje u dzungli lavica je usvojila mladunce od antilope (!?). Bas tako, usvojila ga.Vjerovatno nije mogla imati svoje mladunce, proradili majcinski instinkti i - usvojila mladunce od antilope. Kako je sama jako dobro znala zakone dzungle, to mladunce je bilo sladak zalogaj za sve barabe iz njegove blize i dalje okoline, pa se lavica sva posvetila brizi da ga pazi i sacuva, nikome nije dozvoljavala da pridje mladuncetu, pogotovo lavu, samo je antilopa, majka tog mladunceta, imala privilegiju da pridje i podoji svoje dijete. Kako, pretpostavljam, nisu govorili istim jezikom, lavici je bilo tesko da objasni malom antilopcetu da miruje dok ona nesto ulovi za hranu ili dok ode da pije vode, tako da je danima bila i bez jela i bez vode. Lav je u hladovini mrtav hladan posmatrao tu predstavu, samo bi po nekad mrdnuo repom da otjera muhe. Jadna lavica, kad vise nije mogla izdrzati, poslije nekoliko dana otisla je da pije vodu. Kad se vratila, lav je i dalje lezao bez uzbudjenja u hladovini, samo je, dok je lavica otisla do vode, - pojeo mladunce od antilope.
Komentar mog zenskog djeteta bio je za mene porazavajuci:'Eto kakvi su muskarci!'. Da bar rece:'Eto kakvi su lavovi', ne bi me to diralo, jer znam da sam zabunom svrstan medju lavove, ovako sam ostao bez teksta.
Tako je to u zivotu, neko ce gladovati da sacuva mladunce, a neko ce ga pojesti, neko ce se igrati sa mladuncetom, a neko ce ga pojesti, neko ce glumiti snagu i moc, a neko ce to imati. Jedino sto znam da to sto sam ja rodjen u znaku Lava, izgleda da se neko salio, uz napomenu da se Jovan Bez Zemlje, Richardov brat, ipak docepao krune i postao engleski kralj. Pa ko je sad tu lavljeg srca i naravi?>
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.