Prikazi cijelu temu
31.03.2011 19:24
31.03.2011 19:24
Predmet:Letu bombe, letu avione
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
30.03.2011 09:40:07
Na šta vas asocira naziv - Tarabulus al Gharb? Kada sam to prvi put pročitao, meni su odmah pred oči iskrsnule tarabe, one čuvene drvene daske na vrhu rezane u špic što okružuju stare bosanske avlije i čuvaju neki ljudski intimitet. Druga je sad stvar što same tarabe ponekoga asociraju i na otuđenost i insistiranje na različitosti, ali to za ovu priču nema nikakvo značenje.
Pravo značenje tog naziva, siguran sam, znao bi mi objasniti moj predak Derviš Tahir što se birvaktile školovao u Stambolu, na Bosforu, koji je govorio i pisao arapski, turski i perzijski jezik. Poslije školovanja i povratka u Bosnu, i pored ponude iz šeher Sarajeva da predaje na Gazi Husrefbegovoj Medresi, vratio se u Doboj i bio Imam u džamiji Selimiji na dobojskoj Caršiji.
A mene, umjesto u pravcu Stambola, ponijelo više na Zapad, pa sad ne znam šta znači ono Tarabulus al Gharb. Kad pogledam put moga pretka na Istok i moj put na Zapad, Zapad koji se bezobrazno širi, moram se sjetiti pitanja koje je postavila moja draga Ella Emilia:"Ako sve postane Zapad, gdje će sunce izlaziti?"
Dobro sad, ako ne znam pravo značenje tog naziva, znam da se tako zvao Tripolis, libijski grad na obali Sredozemnog mora.
Tripolis je fina caršija, sa vrijednim ljudima, tu je čitava industrija ulja, lovi se i preraduje riba, proizvodi se i prerađuje duhan, poznate su solane, a i turizam se razvija.
Turista što se tiče, prije nego što krenu na odmor u Tripolis, najbolje je da navrate u neki ozbiljniji turistički biro i postave pitanje:
- "Pada li u Tripolisu?"
- "Gospodine dragi, u ovo vrijeme godine, vec stoljećima nije pala kap kiše" – odgovorice uslužni turistički djelatnik.
"Ne pitam te to budalo, pitam - padaju li bombe?"
Zna putnik namjernik vrlo dobro da Tripolis ima, pored svih ljepota, i poneki peh. Jedan od njih je i to sa bombama.
Kada je, na primjer, poručnik Giulio Gavatti dobio naredbu da sjedne u avion i ode u izviđanje položaja oko Tripolisa, on je, bez znanja svojih pretpostavljenih, uzeo četiri ručne bombe od po dva kilograma i u njih stavio detonatore, pa kad je doletio iznad logora Ain Zara u predgrađu Tripolisa, fino ih je bacio sve četiri. Siroti Giulio, iako je imao čin poručnika, nije se mogao pohvaliti nekom preciznošću, bombe nisu nikoga pogodile, samo su se Turci jako, jako naljutili.
Otkud sad Turci, pitat ćete se, valjda u Tripolisu, što se ljutnje tiče, prednost ima Moamer el Gadafi. Nema greške, ipak su se Turci ljutili na Giuliove nestašluke, jer kad je poručnik dobio naredbu da u svom avionu, jednokrilcu "Taube" njemačke proizvodnje poleti u izviđanje položaja oko Tripolisa, na kalendaru je pisao datum – 1. studeni 1911. godine. Znači, prije jubilarnih stotinu godina. Koliko ja znam, Giulio je ušao u povijest kao prvi pilot koji ****mbardirao neprijateljske položaje iz aviona, a Turci su se ljutili iz jednostavnog razloga što su se prepali, a bili vlastodršci u to vrijeme nad Libijom.
A Turci kad se kao agresori navale, nemaju mjere, kad ti se uvale u tvoju domovinu ne znaju otići kući bar 4-5 stoljeća, tako su u Libiji vladali od 1556. pa sve do 1912. godine. A 1912. se pokazalo da je poručnik Gavotti ipak zaslužio unapređenje u kapetana jer su zahvaljujući i njegovim izviđačkim izvještajima Italijani otjerali Turke i zavladali Libijom.
Naroda libijskog što se tiče, a to su uglavnom Arapi i domicilni Berberi, baš nešto nema sreće sa vladarima, prvo su ih u prvom stoljeću p.n.e. okupirali rimljani, a u VII stoljeću, pa sve do dolaska Turaka, vladari su im bili Arabljani, da bi tek 24.XII 1951. godine dobili svog kralja.
Mora da je dugogodišnja navika služenja stranom gospodaru dovela do toga da im ni svoj kralj nije bio potaman, pa je 31.VIII 1969. opet jedan poručnik koji se školovao da vozi avione odlucio da sudbinu ove zemlje uzme u svoje ruke. A poručnik se školovao u Mostaru, jednom lijepom gradu, u jednoj lijepoj državi, kojom bi isto kao sa Libijom, htjeli da vladaju neki što se zanose da su imperijalističke sile.
Pogodili ste, Moamar el Gadafi.
Odmah u startu da kažem, meni je Gadafi komad budalašine, cirkusaner, beskrajno patetičan i uspješan uzgajivač kicerskog miljea, pozer i parader bez ikakve mjere. Revoluciju kojom je došao na vlast, iskoristio je da se enormno obogati, sinovi su mu postali primjer razmaženih snobova čiji je pogled na realni svijet hendikepiran bogatstvom koje posjeduju.
I sad, kada je poručnik koji se sam unaprijedio u pukovnika takav kakav je, bilo bi logično i da ga netko zbaci sa vlasti jer iskorištava svoj narod.
Ne znam. Ne znam iz jednostavnog razloga, jer, upravo to, da ugnjetava narod i da je prepreka demokraciji je, kao, opravdanje zašto Ameri umjesto Gavottijevih ručnih bombi od 2 kg na Libiju rokaju visokosofisticirane rakete "tomohavk". A ta kad rokne, tu trava više ne raste, a ima ružan običaj da ne promaši cilj, i poslije njenog djejstva ne ostaje samo ljutnja, nego bol i užas. Pogotovo što u toj bojevoj glavi još nije ugrađen čip koji bi razlikovao djecu i civile od neprijateljske vojske.
Kada sam, onomad, pisao kako se onaj američki kauboj sprema da oslobodi narod u Iraku od sile i nepravde, rekao sam da kod Sadama Huseina nije toliki problem što demokraciju drži u dubokom zamrzivaču, nego ima peh što sjedi na drugom najvećem jezeru nafte na svijetu.
Evo ga, isti slučaj i sa bivšim kadetom vazduhoplovne Akademije u Mostaru i sadašnjim mostarskim zetom. Pod guzicom mu višak nafte. A da ga pomakneš sa tog izvora nisu dovoljne one Gaottijeve četiri bombe, nego nebrojeno razarajućih raketa koje siju smrt.
Ako vec ubijaš ljude, pristojnost nalaže da se nađe opravdanje za takav postupak, pa Zapad (u ovom slučaju i nešto Sjevera u odnosu na položaj Libije) to opravdanje umotava u celofan brige za narod i uspostavu demokracije.
Rekoh već, nisam nikakav poklonik ekscentričnog pukovnika koji me sa svojim šatorima i ženskom gardom (inače, ženama moje poštovanje) asocira na klovna u provincijskom cirkusu, i koji samo u zlatu ima 4,5 milijarde dolara ne računajući ostalo ogromno bogatstvo, ostaje činjenica da je dobar dio naroda ostao (bar za sada) uz njega.
Otkud sad to, kad je narod ugrožen i eksploatiran? Možda će poneki podatak pripomoći u odgovoru, naime, bruto nacionalni prihod po glavi tog napaćenog naroda je 14.192 dolara (!) Dalje, ako si državljanin Libije a ostao si bez posla, država ti mjesečno daje 730 dolara. Pogotovo su ugroženi mladi ljudi, recimo, za sklapanje prvog braka država ti poklanja 64.000 dolara, za svako novorođeno dijete dobiješ 7.000 dolara, za otvaranje privatnog biznisa dobiješ 20.000 dolara, struja u domaćinstvu je besplatna, kad kupuješ auto pola od te cijene plaća država, a ako dižeš kredit za tu polovinu cijene auta ili kredit za kuću, računaj na to da je kredit bez kamata. Kad već sjedneš u auto, cijena litre benzina je 0,14 dolara. Ako imaš obitelj i djecu, naveče rahat legneš u krevet znajući da je obrazovanje za djecu i zdravstveno osiguranje za sve članove obitelji besplatno.
Srećom, Ameri su tu da napaćenom narodu otvore oči i pokažu im kako žive u zabludi (narod, ne Ameri), ono jezero nafte što leži ispod libijskog pijeska sa tim, je li, nema nikakve veze, ne borimo se za naftu, ma kakvi, borimo se za demokraciju, za otvaranje očiju napaćenom narodu.
I mene su tako neki ubjeđivali da sam živio u zabludi, da je Joža bio diktator, a ja u neznanju to nisam ni osjetio. Može biti, znam samo da sam u to doba imao manje razloga da budem tužan i da sam mogao rahat popiti kahvu sa rahat lokumom. A danas ni lokum nije rahat u ovoj demokraciji, uporno mi otvaraju oči ali nikako da ugledam demokraciju. Bar ne onakvu kakvom je ja zamišljam.
A Zapad se širi, zamrla ona pjesma "Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug", strah me je hoćemo li se probuditi, jer – gdje će sunce izaći ako sve bude Zapad, (što reče Ella), da nam otvori oči i da progledamo.
Pošaljite komentar autoru teksta
Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
30.03.2011 09:40:07
Na šta vas asocira naziv - Tarabulus al Gharb? Kada sam to prvi put pročitao, meni su odmah pred oči iskrsnule tarabe, one čuvene drvene daske na vrhu rezane u špic što okružuju stare bosanske avlije i čuvaju neki ljudski intimitet. Druga je sad stvar što same tarabe ponekoga asociraju i na otuđenost i insistiranje na različitosti, ali to za ovu priču nema nikakvo značenje.
Pravo značenje tog naziva, siguran sam, znao bi mi objasniti moj predak Derviš Tahir što se birvaktile školovao u Stambolu, na Bosforu, koji je govorio i pisao arapski, turski i perzijski jezik. Poslije školovanja i povratka u Bosnu, i pored ponude iz šeher Sarajeva da predaje na Gazi Husrefbegovoj Medresi, vratio se u Doboj i bio Imam u džamiji Selimiji na dobojskoj Caršiji.
A mene, umjesto u pravcu Stambola, ponijelo više na Zapad, pa sad ne znam šta znači ono Tarabulus al Gharb. Kad pogledam put moga pretka na Istok i moj put na Zapad, Zapad koji se bezobrazno širi, moram se sjetiti pitanja koje je postavila moja draga Ella Emilia:"Ako sve postane Zapad, gdje će sunce izlaziti?"
Dobro sad, ako ne znam pravo značenje tog naziva, znam da se tako zvao Tripolis, libijski grad na obali Sredozemnog mora.
Tripolis je fina caršija, sa vrijednim ljudima, tu je čitava industrija ulja, lovi se i preraduje riba, proizvodi se i prerađuje duhan, poznate su solane, a i turizam se razvija.
Turista što se tiče, prije nego što krenu na odmor u Tripolis, najbolje je da navrate u neki ozbiljniji turistički biro i postave pitanje:
- "Pada li u Tripolisu?"
- "Gospodine dragi, u ovo vrijeme godine, vec stoljećima nije pala kap kiše" – odgovorice uslužni turistički djelatnik.
"Ne pitam te to budalo, pitam - padaju li bombe?"
Zna putnik namjernik vrlo dobro da Tripolis ima, pored svih ljepota, i poneki peh. Jedan od njih je i to sa bombama.
Kada je, na primjer, poručnik Giulio Gavatti dobio naredbu da sjedne u avion i ode u izviđanje položaja oko Tripolisa, on je, bez znanja svojih pretpostavljenih, uzeo četiri ručne bombe od po dva kilograma i u njih stavio detonatore, pa kad je doletio iznad logora Ain Zara u predgrađu Tripolisa, fino ih je bacio sve četiri. Siroti Giulio, iako je imao čin poručnika, nije se mogao pohvaliti nekom preciznošću, bombe nisu nikoga pogodile, samo su se Turci jako, jako naljutili.
Otkud sad Turci, pitat ćete se, valjda u Tripolisu, što se ljutnje tiče, prednost ima Moamer el Gadafi. Nema greške, ipak su se Turci ljutili na Giuliove nestašluke, jer kad je poručnik dobio naredbu da u svom avionu, jednokrilcu "Taube" njemačke proizvodnje poleti u izviđanje položaja oko Tripolisa, na kalendaru je pisao datum – 1. studeni 1911. godine. Znači, prije jubilarnih stotinu godina. Koliko ja znam, Giulio je ušao u povijest kao prvi pilot koji ****mbardirao neprijateljske položaje iz aviona, a Turci su se ljutili iz jednostavnog razloga što su se prepali, a bili vlastodršci u to vrijeme nad Libijom.
A Turci kad se kao agresori navale, nemaju mjere, kad ti se uvale u tvoju domovinu ne znaju otići kući bar 4-5 stoljeća, tako su u Libiji vladali od 1556. pa sve do 1912. godine. A 1912. se pokazalo da je poručnik Gavotti ipak zaslužio unapređenje u kapetana jer su zahvaljujući i njegovim izviđačkim izvještajima Italijani otjerali Turke i zavladali Libijom.
Naroda libijskog što se tiče, a to su uglavnom Arapi i domicilni Berberi, baš nešto nema sreće sa vladarima, prvo su ih u prvom stoljeću p.n.e. okupirali rimljani, a u VII stoljeću, pa sve do dolaska Turaka, vladari su im bili Arabljani, da bi tek 24.XII 1951. godine dobili svog kralja.
Mora da je dugogodišnja navika služenja stranom gospodaru dovela do toga da im ni svoj kralj nije bio potaman, pa je 31.VIII 1969. opet jedan poručnik koji se školovao da vozi avione odlucio da sudbinu ove zemlje uzme u svoje ruke. A poručnik se školovao u Mostaru, jednom lijepom gradu, u jednoj lijepoj državi, kojom bi isto kao sa Libijom, htjeli da vladaju neki što se zanose da su imperijalističke sile.
Pogodili ste, Moamar el Gadafi.
Odmah u startu da kažem, meni je Gadafi komad budalašine, cirkusaner, beskrajno patetičan i uspješan uzgajivač kicerskog miljea, pozer i parader bez ikakve mjere. Revoluciju kojom je došao na vlast, iskoristio je da se enormno obogati, sinovi su mu postali primjer razmaženih snobova čiji je pogled na realni svijet hendikepiran bogatstvom koje posjeduju.
I sad, kada je poručnik koji se sam unaprijedio u pukovnika takav kakav je, bilo bi logično i da ga netko zbaci sa vlasti jer iskorištava svoj narod.
Ne znam. Ne znam iz jednostavnog razloga, jer, upravo to, da ugnjetava narod i da je prepreka demokraciji je, kao, opravdanje zašto Ameri umjesto Gavottijevih ručnih bombi od 2 kg na Libiju rokaju visokosofisticirane rakete "tomohavk". A ta kad rokne, tu trava više ne raste, a ima ružan običaj da ne promaši cilj, i poslije njenog djejstva ne ostaje samo ljutnja, nego bol i užas. Pogotovo što u toj bojevoj glavi još nije ugrađen čip koji bi razlikovao djecu i civile od neprijateljske vojske.
Kada sam, onomad, pisao kako se onaj američki kauboj sprema da oslobodi narod u Iraku od sile i nepravde, rekao sam da kod Sadama Huseina nije toliki problem što demokraciju drži u dubokom zamrzivaču, nego ima peh što sjedi na drugom najvećem jezeru nafte na svijetu.
Evo ga, isti slučaj i sa bivšim kadetom vazduhoplovne Akademije u Mostaru i sadašnjim mostarskim zetom. Pod guzicom mu višak nafte. A da ga pomakneš sa tog izvora nisu dovoljne one Gaottijeve četiri bombe, nego nebrojeno razarajućih raketa koje siju smrt.
Ako vec ubijaš ljude, pristojnost nalaže da se nađe opravdanje za takav postupak, pa Zapad (u ovom slučaju i nešto Sjevera u odnosu na položaj Libije) to opravdanje umotava u celofan brige za narod i uspostavu demokracije.
Rekoh već, nisam nikakav poklonik ekscentričnog pukovnika koji me sa svojim šatorima i ženskom gardom (inače, ženama moje poštovanje) asocira na klovna u provincijskom cirkusu, i koji samo u zlatu ima 4,5 milijarde dolara ne računajući ostalo ogromno bogatstvo, ostaje činjenica da je dobar dio naroda ostao (bar za sada) uz njega.
Otkud sad to, kad je narod ugrožen i eksploatiran? Možda će poneki podatak pripomoći u odgovoru, naime, bruto nacionalni prihod po glavi tog napaćenog naroda je 14.192 dolara (!) Dalje, ako si državljanin Libije a ostao si bez posla, država ti mjesečno daje 730 dolara. Pogotovo su ugroženi mladi ljudi, recimo, za sklapanje prvog braka država ti poklanja 64.000 dolara, za svako novorođeno dijete dobiješ 7.000 dolara, za otvaranje privatnog biznisa dobiješ 20.000 dolara, struja u domaćinstvu je besplatna, kad kupuješ auto pola od te cijene plaća država, a ako dižeš kredit za tu polovinu cijene auta ili kredit za kuću, računaj na to da je kredit bez kamata. Kad već sjedneš u auto, cijena litre benzina je 0,14 dolara. Ako imaš obitelj i djecu, naveče rahat legneš u krevet znajući da je obrazovanje za djecu i zdravstveno osiguranje za sve članove obitelji besplatno.
Srećom, Ameri su tu da napaćenom narodu otvore oči i pokažu im kako žive u zabludi (narod, ne Ameri), ono jezero nafte što leži ispod libijskog pijeska sa tim, je li, nema nikakve veze, ne borimo se za naftu, ma kakvi, borimo se za demokraciju, za otvaranje očiju napaćenom narodu.
I mene su tako neki ubjeđivali da sam živio u zabludi, da je Joža bio diktator, a ja u neznanju to nisam ni osjetio. Može biti, znam samo da sam u to doba imao manje razloga da budem tužan i da sam mogao rahat popiti kahvu sa rahat lokumom. A danas ni lokum nije rahat u ovoj demokraciji, uporno mi otvaraju oči ali nikako da ugledam demokraciju. Bar ne onakvu kakvom je ja zamišljam.
A Zapad se širi, zamrla ona pjesma "Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug", strah me je hoćemo li se probuditi, jer – gdje će sunce izaći ako sve bude Zapad, (što reče Ella), da nam otvori oči i da progledamo.
Pošaljite komentar autoru teksta
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.
Ovaj post je ureden 1
puta. Posljednja izmjena 31.03.2011 19:25 od strane zxz.