Prikazi cijelu temu
29.09.2011 12:44
29.09.2011 12:44
Predmet:Cijeli svemir je nastao ni iz čega
Ugledni američki fizičar Lawrence Krauss, autor brojnih popularnih knjiga o fizici, među kojima je i 'Fizika zvjezdanih staza', održao je prošle godine na konferenciji Međunarodnog saveza ateista (AAI - Atheist Alliance International) u Los Angelesu izuzetno zanimljivo predavanje o tome kako je svemir u kojem živimo, iako vrlo 'fino podešen' za naše postojanje i život općenito, zapravo nastao 'ni iz čega i bez ičije pomoći'
Iako je predavanje već popularno predstavljeno, pokušali smo ga, koliko je to bilo moguće, dodatno skratiti i pojednostaviti. Za one koji imaju dovoljno znanja fizike i engleskog preporučujemo da pogledaju zanimljivu originalnu snimku predavanja objavljenu na YouTubeu u trajanju od oko sat vremena.
Na početku svojeg predavanja, Krauss ističe da je znanstvena priča o stvaranju svemira i svega što postoji uistinu fascinantna, zapravo puno fascinantnija od onih koje smo navikli čuti u vjerskim školama.
'Tu je ključna riječ misterij. Ono što znanost čini tako posebnom je da znanstvenici vole misterije, vole nepoznanice. To je suština znanosti, uzbuđenje učenja o svemiru... toliko različito od sterilnog aspekta religije u kojem, čini se, uzbuđenje stvara osjećaj znanja o svemu iako je očito da u tome nema nikakvog pravog znanja', kaže Krauss započinjući priču o razvoju svemira, ali i znanosti kojom je on istraživan kroz stoljeća.
Problemi s modelom svemira
Slika svemira u posljednje se vrijeme dramatično promijenila i postalo je jasno da zvijezde i galaksije nisu toliko važne koliko ono što ne vidimo, ističe fizičar. Einstein je 1916. godine razvio svoju teoriju relativnosti koja je otkrila da se svemir može širiti i skupljati, da je dinamičan. Međutim, ta se teorija nije podudarala s ondašnjim promatranjima fizičara prema kojima je svemir statičan i vječan, što ih je, naravno, smetalo.
Kako bi prilagodio svoju teoriju statičnom modelu i poništio gravitacijske privlačnosti među tijelima u njemu koje bi ga urušile, Einstein je u svoju jednadžbu o zakrivljenosti svemira (zakrivljenost = energija, odnosno moment) dodao malenu silu koja će imati djelovanje suprotno gravitaciji, tzv. kozmološku konstantu (zakrivljenost – kozmološka konstanta = energija).
Ona je bila tako malena da je ne bi bilo moguće izmjeriti u Sunčevom sustavu te na toj razini ne bi utjecala na rezultate Newtonovih zakona mehanike, ali bi u znatno većim dijelovima svemira dobivala na značaju i držala galaksije na udaljenosti unatoč sili gravitacije. Međutim, nedugo nakon toga Einstein je sam odbacio kozmološku konstantu kao svoju veliku pogrešku i kao rješenje predstavio mogućnost da svemir uopće nije statičan, shvativši da svemiru koji se širi za opstanak ne bi trebala kozmološka konstanta jer bi gravitacija samo usporavala njegovu ekspanziju. Nakon toga ključno pitanje kozmologije 20. stoljeća postalo je - koliko se svemir brzo širi – dovoljno brzo da se nikada ne zaustavi ili dovoljno sporo da stane i potom se počne skupljati.
'To je pitanje bilo glavni razlog zbog kojeg sam se ja kao fizičar čestica počeo baviti kozmologijom. Htio sam prvi saznati kakav nas kraj čeka', objasnio je Krauss.
Svemir se širi, i to - brzo
Model svemira koji ekspandira potvrdila su krajem 1930-ih promatranja američkog astronoma Edwina Hubblea. On je, naime, uočio tzv. crveni pomak u spektru udaljenih zvijezda koji je bio veći što su one bile udaljenije od nas. Taj efekt crvenog pomaka poznat je svima onima koji su čuli kako se visina zvuka zvona ili sirene nekog vatrogasnog vozila ili vlaka mijenja kada ono prolazi pored nas – kada nam se približava, zvuk je viši, a kada se udaljava, niži. Isti efekt vrijedi i za elektromagnetske valove, odnosno svjetlost, pa se tako u spektru bilježi plavi pomak – pomak prema višim frekvencijama kada nam se izvor svjetla približava, odnosno crveni pomak – prema nižim frekvencijama kada se izvor udaljava.
Na temelju svojih mjerenja Hubble je definirao zakon (v = H0D) prema kojem je brzina udaljavanja - v - nekog objekta od nas (i time veličina crvenog pomaka) proporcionalna njegovoj udaljenosti od nas - D. To je jasno kada se shvati da se svemir širi posvuda, odnosno da se sve točke u njemu međusobno udaljavaju. Njihovo uzajamno udaljavanje na nekoj će se razdaljini zbrajati, pa će brzina udaljavanja biti veća što je ta udaljenost veća (ako se svaki milimetar raširi u dva, onda će se jedan metar razvući u dva, a dva u četiri itd.).
Ugledni američki fizičar Lawrence Krauss, autor brojnih popularnih knjiga o fizici, među kojima je i 'Fizika zvjezdanih staza', održao je prošle godine na konferenciji Međunarodnog saveza ateista (AAI - Atheist Alliance International) u Los Angelesu izuzetno zanimljivo predavanje o tome kako je svemir u kojem živimo, iako vrlo 'fino podešen' za naše postojanje i život općenito, zapravo nastao 'ni iz čega i bez ičije pomoći'
Iako je predavanje već popularno predstavljeno, pokušali smo ga, koliko je to bilo moguće, dodatno skratiti i pojednostaviti. Za one koji imaju dovoljno znanja fizike i engleskog preporučujemo da pogledaju zanimljivu originalnu snimku predavanja objavljenu na YouTubeu u trajanju od oko sat vremena.
Na početku svojeg predavanja, Krauss ističe da je znanstvena priča o stvaranju svemira i svega što postoji uistinu fascinantna, zapravo puno fascinantnija od onih koje smo navikli čuti u vjerskim školama.
'Tu je ključna riječ misterij. Ono što znanost čini tako posebnom je da znanstvenici vole misterije, vole nepoznanice. To je suština znanosti, uzbuđenje učenja o svemiru... toliko različito od sterilnog aspekta religije u kojem, čini se, uzbuđenje stvara osjećaj znanja o svemu iako je očito da u tome nema nikakvog pravog znanja', kaže Krauss započinjući priču o razvoju svemira, ali i znanosti kojom je on istraživan kroz stoljeća.
Problemi s modelom svemira
Slika svemira u posljednje se vrijeme dramatično promijenila i postalo je jasno da zvijezde i galaksije nisu toliko važne koliko ono što ne vidimo, ističe fizičar. Einstein je 1916. godine razvio svoju teoriju relativnosti koja je otkrila da se svemir može širiti i skupljati, da je dinamičan. Međutim, ta se teorija nije podudarala s ondašnjim promatranjima fizičara prema kojima je svemir statičan i vječan, što ih je, naravno, smetalo.
Kako bi prilagodio svoju teoriju statičnom modelu i poništio gravitacijske privlačnosti među tijelima u njemu koje bi ga urušile, Einstein je u svoju jednadžbu o zakrivljenosti svemira (zakrivljenost = energija, odnosno moment) dodao malenu silu koja će imati djelovanje suprotno gravitaciji, tzv. kozmološku konstantu (zakrivljenost – kozmološka konstanta = energija).
Ona je bila tako malena da je ne bi bilo moguće izmjeriti u Sunčevom sustavu te na toj razini ne bi utjecala na rezultate Newtonovih zakona mehanike, ali bi u znatno većim dijelovima svemira dobivala na značaju i držala galaksije na udaljenosti unatoč sili gravitacije. Međutim, nedugo nakon toga Einstein je sam odbacio kozmološku konstantu kao svoju veliku pogrešku i kao rješenje predstavio mogućnost da svemir uopće nije statičan, shvativši da svemiru koji se širi za opstanak ne bi trebala kozmološka konstanta jer bi gravitacija samo usporavala njegovu ekspanziju. Nakon toga ključno pitanje kozmologije 20. stoljeća postalo je - koliko se svemir brzo širi – dovoljno brzo da se nikada ne zaustavi ili dovoljno sporo da stane i potom se počne skupljati.
'To je pitanje bilo glavni razlog zbog kojeg sam se ja kao fizičar čestica počeo baviti kozmologijom. Htio sam prvi saznati kakav nas kraj čeka', objasnio je Krauss.
Svemir se širi, i to - brzo
Model svemira koji ekspandira potvrdila su krajem 1930-ih promatranja američkog astronoma Edwina Hubblea. On je, naime, uočio tzv. crveni pomak u spektru udaljenih zvijezda koji je bio veći što su one bile udaljenije od nas. Taj efekt crvenog pomaka poznat je svima onima koji su čuli kako se visina zvuka zvona ili sirene nekog vatrogasnog vozila ili vlaka mijenja kada ono prolazi pored nas – kada nam se približava, zvuk je viši, a kada se udaljava, niži. Isti efekt vrijedi i za elektromagnetske valove, odnosno svjetlost, pa se tako u spektru bilježi plavi pomak – pomak prema višim frekvencijama kada nam se izvor svjetla približava, odnosno crveni pomak – prema nižim frekvencijama kada se izvor udaljava.
Na temelju svojih mjerenja Hubble je definirao zakon (v = H0D) prema kojem je brzina udaljavanja - v - nekog objekta od nas (i time veličina crvenog pomaka) proporcionalna njegovoj udaljenosti od nas - D. To je jasno kada se shvati da se svemir širi posvuda, odnosno da se sve točke u njemu međusobno udaljavaju. Njihovo uzajamno udaljavanje na nekoj će se razdaljini zbrajati, pa će brzina udaljavanja biti veća što je ta udaljenost veća (ako se svaki milimetar raširi u dva, onda će se jedan metar razvući u dva, a dva u četiri itd.).
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.