Predmet:Turizam kao patnja masovnih razmjera
Duga sjedenja i čekanja u pregrijanim automobilima na naplatnim postajama. (Hvala Bogu, graničnih kontrola više nema). U automobilu pretrpanom neizrecivo nepotrebnim stvarima sjedi nervozna obitelj, sluđena vrućinom i žednom i euforičnom djecom, dok uzajamne optužbe – 'rekao sam ti', 'rekla sam ti' – prijete da se preobraze u čistu mržnju. Zašto? Zbog ono malo mora, zbog onih desetak dana stresa koji će trajati u začaranom krugu plaže, neudobnog smještaja, osrednje ili oskudne prehrane, pješačenja, premora, nesnosnih gužvi i, uopće, iskušenja fizičkih i psiholoških. Je li to vrijedno truda?
Automobil je još i dobar. Jamči određenu autonomiju i slobodu donošenja odluka. Avion? To su beskonačno čekanje na aerodromima, ponižavajuće antiterorističke procedure, zabranjeno pušenje i ovisnost o prijevozu do krajnjeg odredišta. Vlakovi? U Francuskoj i Italiji čak su i udobni i brzi. Postoje li još Hrvatske željeznice?
Autobus je svakako najstrašniji ali, kako kaže poslovica, nije težak zatvor, teški su robijaši. Uvijek će se naći netko tko će usred autobusa posegnuti za pokvarenim sendvičem, gnjilom bananom ili rastaljenim sladoledom, u potpunoj odsutnosti svake bakteriološke, toksikološke i socijalne kulture. Ipak, malo ****lje no što je bilo u doba kada su klima-uređaji bili rijetkost, a u svakom autobusu bi se našao barem jedan pristaša teorije da je propuh smrtonosan. Tu je teoriju zastupao s takvom sugestivnošću, strašću i panikom da su zbog njega svi trpjeli onu strahotu u kojoj je, Krleža je bio u pravu, doista toplo.
Promotri li čovjek ispijena lica i prazne, izgubljene poglede nasmrt pospanih nesretnika koji drijemaju uz svoju pretešku prtljagu, na trenutak mu se učini da se ne nalazi na autobusnom kolodvoru ili u trajektnoj luci nego u kakvom prihvatilištu Visokog povjerenstva za izbjeglice. Dojmu sveopće kataklizme doprinose i fanatici auto-stopa naoružani ruksacima i vrećama za spavanje. Njihova upornost, izdržljivost, nezainteresiranost za žeđ, glad i tuširanje, kao i perverzno pomanjkanje smisla za komoditet, izazivaju strah.
Posebna vrsta su kamperi. Oni imaju očajničku potrebu da na svaki način podražavaju onu istu svakodnevicu od koje se navodno odmaraju pa, kao u Vukotićevom Surogatu, dovlače na more kuhinje, televizore, hladnjake, posuđe i ostalu infrastrukturu (čak i vaze, cvijeće i stolnjake) ne bi li se osjećali kao kod kuće, kao da suština odmora nije u tome da se čovjek osjeća drugačije, dakle bolje nego kao kod kuće.
Kada kolone mučenika konačno stignu na more, osim uobičajenih zdravstvenih rizika, poput sunčanice, dehidracije, trovanja hranom i morskih ježinaca, čeka ih neuređen prilaz moru, sa skliskim strminama, oštrim stijenama i sličnih pogibeljima. Iz nepoznatih razloga većina hrvatskih turista i stanovnika Primorja i Dalmacije prezire pješčane (odnedavno i betonske) plaže pa traga za najneudobnijim kupalištima, kao da su ranjavanje stopala i slične golootočke inicijacije dokaz muškosti ili poetskog senzibiliteta. Franjo Tuđman bio je jedan od rijetkih koji je shvatio da je riječ o nepotrebnom stradanju kada je u onoj monografiji promovirao bijele gumene papuče za kupanje, znamenite 'tuđmanovke'. Toj, njegovoj jedinoj povijesnoj zasluzi, prijeti zaborav.
Zašto je turizam bitan i zanimljiv? Turizam je očit dokaz da je većina spremna podnijeti strašne patnje, napore i neudobnosti zarad sumnjivog cilja i da nema osjećaj za ravnotežu između uloženog truda, s jedne, i koristi ili dobiti, s druge strane. Na tome ne počiva samo hrvatska ekonomija nego i svi politički poredci i, uopće, ova naša neobična civilizacija.
furaj.ba