Centar za edukaciju-BiH

Predmet: Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Imajući puno povjerenje u Mustafu, Staljin ga u aprilu 1.941. godine šalje u Beograd da konsolidira Komunističku partiju Jugoslavije. Ali, prije nego što je bilo šta uradio po tom pitanju, Mustafa Golubić je skupa sa Matom Vidakovićem digao u zrak smederevsku Tvrđavu u kojoj su Nijemci imali skladište eksploziva i municije. Od jačine eksplozije stradalo je skoro pola Smedereva i izginulo oko 2.500 ludi. Ovaj značajan udarac njemačkoj vojnoj sili sa divljenjem bi posmatrao i James Bond.

U to vrijeme Tito je vodio borbu za prevlast sa frakcionašima, Staljin je to znao, pa se Mustafa "vratio kući". Kada je otišao i do Sarajeva, susreo se i sa prijateljem Rodoljubom Čolakovićem, pa mu u razgovoru spomenuo kako Staljin konta da Tita treba skloniti sa revolucionarne scene, a da podršku misli dati Draži Mihailoviću.

Bila je to jedina greška našeg James Bonda, jedina i najskuplja, Roćko, kao odan Titov saborac prenio je to Staljinovo mišljenje pa se Josip Broz našao u nebranom grožđu, pogotovo što je i sam vrlo dobro znao šta znači kad Staljin pošalje Muju da sredi situaciju. A Titu je bilo guravo i to što je od ruskog ambasadora u Beogradu dobio striktnu naredbu da Mustafu Golubića niko ne smije da dira.

I onda, pored činjenica, naravno, u igru ulazi i legenda koja kaže da je Tito, znajući da ne smije dirati Staljinovog generala, bio dovoljno mudar da skonta da Nijemci, koji su ionako već zauzeli Beograd, urade neki posao za njega, pa im je, legenda dalje kaže, Milovan Đilas odao gdje se krije general čuvenog NKVD-a.

U beogradskom zatvoru Mustafu je ispitivao potpukovnik Gestapoa Hans Helm. Bilo je to grozno, metode mučenja koje je tada Gestapo primijenio prelazile su i maštu Iana Fleminga. Trajalo je to više dana, a oni rijetki koji su mogli doći u kontakt sa Golubićem mogli su samo čuti njegove riječi:"Ne treba ništa odati".

Kada je potpukovnik Hans Helm uvidio da neće izvući ni riječ priznanja, naredio je da se general NKVD-a strijelja. Mustafu Golubića su u šatorskom krilu iznijeli u beogradski park koji se poslije II svjetskog rata zvao Pionirski, a kako su mu bile višestruko polomljene i ruke i noge pa nije bilo šanse da stoji, posadili su ga na stolicu i strijeljali.

Tako je završio životni put dječaka iz Stoca, put uzbudljiv, neobičan, pun opasnosti i neizvjesnosti, da bi herojski završio.

Kada su Rusi, u sadejstvu sa Titovim partizanima (a ne sa Dražom Mihajlovićem) oslobodili Beograd i protjerali Nijemce, dok su se još čuli detonacije i pucnjevi, prvo šta su uradili bilo je da pronađu grob Mustafe Golubića. Staljin naredio. Iskopali su kosti, prenijeli ih u Moskvu i uz najviše vojne počasti sahranili u Aleji ruskih velikana.

A Ivo Vejvoda, revolucionar, drug i veliki gospodin koji se divio Mustafi Golubiću u svojim sjećanjima je rekao kako je Mustafa Golubić u stvari bio jedna lirska duša što je vječno čeznula za svojim djetinjstvom, svojim rodnim Stocem, a da je uz čašu vina volio, poistiha, zapjevati:" Ima l` jada, ko kad akšam pada, kad mahale fenjere zapale ?"

Predmet: Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

I pored svega, nakon rata vlast je bila svjesna da je ovaj Hercegovac podosta uradio za njihovo dobro, a kako je bio izuzetno bistar i talentiran za strane jezike, šalju ga na studije prava u Ženevu.

Eh, do tog perioda život Mustafe Golubića može se smatrati kao dinamičan život jednog radoznalog mladog čovjeka sa puno događaja i poznanstava, ali takvih sudbina je bilo svugdje i uvijek, što znači – nije baš da me obara s nogu. Jeste, ali onda nastupa period koji je naš dobri Ian Fleming nažalost propustio, period kada se miješaju realnost i fikcija, egzaktni podaci i legenda.

Mujica jest bio bistar i pametan, ali tek dolaskom u Švajcarsku pucaju mu neki novi vidici, uviđa da beogradski pašaluk ipak nije centar svijeta kako su ga učili u Beogradu (a imaju taj običaj), a poznanstvo sa nekim članovima Kominterne pomaže mu da skonta kako je uzaludan posao boriti se za ideje bilo kog nacionalizma, pa bio to i srpski. Te spoznaje sazrijevaju pogotovo prelaskom u Pariz, gdje su ideje Marksa, Engelsa i Lenjina sa začuđujućim uspjehom nailazile na plodno tlo. Bilo bi to u redu da naš junak nije imao peh, pa su ga upravo zbog tih ideja Francuzi 1921. protjerali i on odlazi u Beč.

Od tad će Mustafa Golubić stanovati u bečkom Hitzingu, hodati ulicama kojima ja sada hodam i odlaziti u kafane koje i ja sa radošću volim posjetiti, s tim što je on, za razliku od mene, u kafane odlazio i zbog dobrog vina, ali i da se nađe s komunističkim ideolozima koji su ga testirali na razne načine, da bi ovaj Hercegovac poslije osam godina boravka u Beču otišao u Rusiju.

I u Rusiji, onakav kakvim ga ****g dao, Mujo je bio kod kuće. Dobio je rusko državljanstvo, a onako visokom, naočitom i elegantnom nije bilo teško ni ženu da nađe, pa je oženio Eduardu Isakovnu Eulešen. Da ne ispadne da je u Rusiju došao samo da se provodi, a u to vrijeme baš gurava situacija, krenuo je da se školuje. Kao što i pretpostavljate, da je upisao agronomiju ili muzičku akademiju, od ove priče ne bi bilo ništa, naš je Mujo upisao i briljantno završio najteži studij, onaj što daje oficire NKVD-a. U to vrijeme u Rusiji kad spomeneš riječ NKVD ljudi se smrznu u sekundi, jer to je ono kao kod Nijemaca Gestapo, ili što je kod nas bila UDBA, znači – špijuni, znači tajna borba protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelj, s tim što je junak ove priče specijalizirao odjel koji se bavi i likvidacijom tih istih neprijatelja. Ako kažete da je NKVD pobio milion ljudi pogriješićete, bilo ih je više.

I tako je počeo onaj najuzbudljiviji dio Golubićeva života o kojem postoje različite predstave. Postoje izjave ljudi koji su tvrdili da je to bio obični hohštapler i bezosjećajni ubica koji je likvidirao nebrojeno mnogo Staljinovih neprijatelja, do priča iz kojih se može zaključiti da je James Bond za njega običan amater.

Meni osobno je najbliže mišljenje ljudi koje sam inače uvijek cijenio, a koji su poznavali Mustafu Golubića, osoba koje su bili veliki revolucionari i veliki intelektualci (što se za sve revolucionare baš i ne može reći), koji su se školovali na europskim univerzitetima i besprijekorno govorili strane jezike. Vladimir Dedijer je, recimo, izjavio da je Mustafa Golubić bio "jedan od svetaca u mom životu". Titov blizak saradnik Rodoljub Čolaković je bio fasciniran Golubićem upoznavši ga još u Rusiji u hotelu Lux gdje su odsjedali samo visoki funkcioneri Kominterne, da bi ga slijedeći put vidio u pariškom Louvru. A Ivo Vejvoda, diplomatska legenda ex YU, vrhunski intelektualac, o Mustafi Golubiću je pričao samo u superlativu.

Egzaktnih podataka, pak, što se tiče, oni nam govore da je Mustafa Golubić postao general-lajtnant NKVD-a da je u Kremlj kod Staljina ulazio bez poziva, da se privatno družio sa Staljinom i njegovom ženom Nadeždom Alelujevom i da je nagovorio Staljina da za lulu uzima samo hercegovački duhan.

Već tih tridesetih godina prošlog stoljeća Mustafa Golubić je bio glavni ruski agent u SAD. Staljinu je u to vrijeme problem bio Lav Trocki, koji je kao bivši član najužeg ruskog rukovodstva došao u sukob sa Staljinom i emigrirao u Ameriku. Eh, sad, trebalo ga se riješiti. Kako se Trocki u Americi sprijateljio sa osnivačem KP Meksika slikarem Diegom Riverom i njegovom ženom, meni dragom slikarkom Fridom Kahlo, ovo dvoje su ga nagovorili da pređe u Meksiko, kao, tamo je sigurniji. Kada je Rivera skontao da Staljin nije neki revolucionar, nego diktator željan vlasti, napustio je KP Meksika, a naslijedio ga je na toj funkciji Staljinov obožavalac Alfer Sikenos koji je pokušao smaknuti Trockog ali bez uspjeha.

Sad, kad je Trocki lociran, kad je Staljin saznao gdje se ovaj krije, u Meksiku se nenadano pojavljuje preteča James Bonda sa generalskim činom, momak rodom iz Stoca, sa ciljem da organizira neke događaje. On, naravno, ne prlja svoje ruke, nije to za generala, pa Trockog ubija skroz lijevi tip Ramor Merkadero, poznatiji kao Žak Mornar, i to udarcem krampom u glavu. Mustafa zadovoljan, a boga mi i Staljin Mustafom.

Kada je, recimo, trebalo, ne ubiti, nego oteti i u Rusiju prebaciti Staljinovog ljutog neprijatelja ruskog generala Kutjepova koji je emigrirao u Europu, Mustafi Golubiću je to bio rutinski zadatak, i to bez žrtava.

Da naš junak ipak nije bio šalabajzer govori i podatak da je bio član Centrale KP SSSR-a, da je bio glavni koordinator u španskom ratu za borce sa prostora Jugoslavije, da je u Beču nekoliko godina bio rukovodilav Balkanske komunističke federacije i posebno zadužen za tadašnju kraljevinu Jugoslaviju.

A da su glave oko njega frcale, frcale su, što po Rusiji, što po ostalom svijetu, za to ima više svjedoka. Čovjek za kojeg se tvrdi da se krio iza više od 250 različitih pasoša, koji je "poslom" obišao Beč, Moskvu, Pariz, Prag, London, Berlin, Rusiju, Kinu, Japan, SAD, Meksiko, koji je jako dobro govorio ruski, njemački, engleski, francuski jezik, Staljinu je bio vredniji od tri divizije vojske.

Predmet: Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

I pored svega, nakon rata vlast je bila svjesna da je ovaj Hercegovac podosta uradio za njihovo dobro, a kako je bio izuzetno bistar i talentiran za strane jezike, šalju ga na studije prava u Ženevu.

Eh, do tog perioda život Mustafe Golubića može se smatrati kao dinamičan život jednog radoznalog mladog čovjeka sa puno događaja i poznanstava, ali takvih sudbina je bilo svugdje i uvijek, što znači – nije baš da me obara s nogu. Jeste, ali onda nastupa period koji je naš dobri Ian Fleming nažalost propustio, period kada se miješaju realnost i fikcija, egzaktni podaci i legenda.

Mujica jest bio bistar i pametan, ali tek dolaskom u Švajcarsku pucaju mu neki novi vidici, uviđa da beogradski pašaluk ipak nije centar svijeta kako su ga učili u Beogradu (a imaju taj običaj), a poznanstvo sa nekim članovima Kominterne pomaže mu da skonta kako je uzaludan posao boriti se za ideje bilo kog nacionalizma, pa bio to i srpski. Te spoznaje sazrijevaju pogotovo prelaskom u Pariz, gdje su ideje Marksa, Engelsa i Lenjina sa začuđujućim uspjehom nailazile na plodno tlo. Bilo bi to u redu da naš junak nije imao peh, pa su ga upravo zbog tih ideja Francuzi 1921. protjerali i on odlazi u Beč.

Od tad će Mustafa Golubić stanovati u bečkom Hitzingu, hodati ulicama kojima ja sada hodam i odlaziti u kafane koje i ja sa radošću volim posjetiti, s tim što je on, za razliku od mene, u kafane odlazio i zbog dobrog vina, ali i da se nađe s komunističkim ideolozima koji su ga testirali na razne načine, da bi ovaj Hercegovac poslije osam godina boravka u Beču otišao u Rusiju.

I u Rusiji, onakav kakvim ga ****g dao, Mujo je bio kod kuće. Dobio je rusko državljanstvo, a onako visokom, naočitom i elegantnom nije bilo teško ni ženu da nađe, pa je oženio Eduardu Isakovnu Eulešen. Da ne ispadne da je u Rusiju došao samo da se provodi, a u to vrijeme baš gurava situacija, krenuo je da se školuje. Kao što i pretpostavljate, da je upisao agronomiju ili muzičku akademiju, od ove priče ne bi bilo ništa, naš je Mujo upisao i briljantno završio najteži studij, onaj što daje oficire NKVD-a. U to vrijeme u Rusiji kad spomeneš riječ NKVD ljudi se smrznu u sekundi, jer to je ono kao kod Nijemaca Gestapo, ili što je kod nas bila UDBA, znači – špijuni, znači tajna borba protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelj, s tim što je junak ove priče specijalizirao odjel koji se bavi i likvidacijom tih istih neprijatelja. Ako kažete da je NKVD pobio milion ljudi pogriješićete, bilo ih je više.

I tako je počeo onaj najuzbudljiviji dio Golubićeva života o kojem postoje različite predstave. Postoje izjave ljudi koji su tvrdili da je to bio obični hohštapler i bezosjećajni ubica koji je likvidirao nebrojeno mnogo Staljinovih neprijatelja, do priča iz kojih se može zaključiti da je James Bond za njega običan amater.

Meni osobno je najbliže mišljenje ljudi koje sam inače uvijek cijenio, a koji su poznavali Mustafu Golubića, osoba koje su bili veliki revolucionari i veliki intelektualci (što se za sve revolucionare baš i ne može reći), koji su se školovali na europskim univerzitetima i besprijekorno govorili strane jezike. Vladimir Dedijer je, recimo, izjavio da je Mustafa Golubić bio "jedan od svetaca u mom životu". Titov blizak saradnik Rodoljub Čolaković je bio fasciniran Golubićem upoznavši ga još u Rusiji u hotelu Lux gdje su odsjedali samo visoki funkcioneri Kominterne, da bi ga slijedeći put vidio u pariškom Louvru. A Ivo Vejvoda, diplomatska legenda ex YU, vrhunski intelektualac, o Mustafi Golubiću je pričao samo u superlativu.

Egzaktnih podataka, pak, što se tiče, oni nam govore da je Mustafa Golubić postao general-lajtnant NKVD-a da je u Kremlj kod Staljina ulazio bez poziva, da se privatno družio sa Staljinom i njegovom ženom Nadeždom Alelujevom i da je nagovorio Staljina da za lulu uzima samo hercegovački duhan.

Već tih tridesetih godina prošlog stoljeća Mustafa Golubić je bio glavni ruski agent u SAD. Staljinu je u to vrijeme problem bio Lav Trocki, koji je kao bivši član najužeg ruskog rukovodstva došao u sukob sa Staljinom i emigrirao u Ameriku. Eh, sad, trebalo ga se riješiti. Kako se Trocki u Americi sprijateljio sa osnivačem KP Meksika slikarem Diegom Riverom i njegovom ženom, meni dragom slikarkom Fridom Kahlo, ovo dvoje su ga nagovorili da pređe u Meksiko, kao, tamo je sigurniji. Kada je Rivera skontao da Staljin nije neki revolucionar, nego diktator željan vlasti, napustio je KP Meksika, a naslijedio ga je na toj funkciji Staljinov obožavalac Alfer Sikenos koji je pokušao smaknuti Trockog ali bez uspjeha.

Sad, kad je Trocki lociran, kad je Staljin saznao gdje se ovaj krije, u Meksiku se nenadano pojavljuje preteča James Bonda sa generalskim činom, momak rodom iz Stoca, sa ciljem da organizira neke događaje. On, naravno, ne prlja svoje ruke, nije to za generala, pa Trockog ubija skroz lijevi tip Ramor Merkadero, poznatiji kao Žak Mornar, i to udarcem krampom u glavu. Mustafa zadovoljan, a boga mi i Staljin Mustafom.

Kada je, recimo, trebalo, ne ubiti, nego oteti i u Rusiju prebaciti Staljinovog ljutog neprijatelja ruskog generala Kutjepova koji je emigrirao u Europu, Mustafi Golubiću je to bio rutinski zadatak, i to bez žrtava.

Da naš junak ipak nije bio šalabajzer govori i podatak da je bio član Centrale KP SSSR-a, da je bio glavni koordinator u španskom ratu za borce sa prostora Jugoslavije, da je u Beču nekoliko godina bio rukovodilav Balkanske komunističke federacije i posebno zadužen za tadašnju kraljevinu Jugoslaviju.

A da su glave oko njega frcale, frcale su, što po Rusiji, što po ostalom svijetu, za to ima više svjedoka. Čovjek za kojeg se tvrdi da se krio iza više od 250 različitih pasoša, koji je "poslom" obišao Beč, Moskvu, Pariz, Prag, London, Berlin, Rusiju, Kinu, Japan, SAD, Meksiko, koji je jako dobro govorio ruski, njemački, engleski, francuski jezik, Staljinu je bio vredniji od tri divizije vojske.

Predmet: Golubić, - Mustafa Golubić, naš James Bond

---

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
20.03.2012 12:30:42
Ako bi te, ono prije rata, u Sarajevu put naveo pa kreneš sa Mejtaša prema Domu milicije, eto prilike da naiđeš na ulicu Mustafe Golubića. Da li i sada ta ulica nosi to ime, ne znam, čak ne vjerujem, jer svaka nova ideologija čim preuzme vlast, prvo što joj padne na pamet jeste da promijeni nazive ulicama, da uspostavi svoje simbole, zatarabi svoj teritorij, baš kao kad ja izvedem svog kućnog ljubimca u šetnju a on podigne zadnju šapu na samo njemu značajnim tačkama pa ih zapiša sa uvjerenjem da je to samo njegova teritorija, a onda, bezbeli, malo kasnije naiđe ogromna džukela koja zapiša te iste tačke. Tek da se zna šta je čije.

Još u vrijeme mog davnog boravka u Sarajevu, moj prijatelj Kemo je stanovao u toj ulici, pa kad sam ga pitao tko je bio taj lik, Kemo je odgovorio:"Jebi ga tamo, valjda neki prvoborac i heroj". Znači, Kemo ne zna, a i ja nisam znao tko je Mustafa, čak mislim da nitko u toj ulici isto tako nije znao tko je i šta je bio Mustafa Golubić.

A teško da se tada i moglo znati, nekakva čudna zavjesa je stajala ispred tog imena, nigdje nisam mogao pronaći podatke tko je taj čovjek. A možda nisam ni tražio na pravom mjestu.

Sve dok se nisu otvorili neki arhivi i tajni dokumenti, dok neki, znatiželjni i više od mene, nisu počeli čačkati po arhivama i polako otkrivati tajnu. Onda sam i ja pokušao ponešto pronaći od tih podataka, što iz arhiva, što od onih koji su bili brži od mene.

Kada sam to rastabirio, skontao sam da je Ian Fleming bio običan frajer koji je sebi natovario na vrat da izmišlja lik James Bonda i njegove avanture, a bilo bi mu puno jednostavnije da je samo pratio sudbinu Mustafe Golubića i rezultat bi bio isti. A možda i povoljniji.

Kao što to obično biva, lik Mustafe Golubića je obavijen velom tajni i legende što su se miješale sa realnošću, pa neki tvrde da je jako teško odvojiti ono šta govore legenda a šta stvarnost, jer, neki detalji gledani iz ugla običnog smrtnika, izgledaju nevjerovatno.
Mustafa Golubić je rođen 1894. godine u Stocu. Ovaj Hercegovac je još u djetinjstvu pokazao da se izdvaja, da je drugačiji, da ****lji i pametniji, pa ga kao najboljeg đaka stolačka vlast šalje u Sarajevo da pohađa Gimnaziju. Tu je bio do petog razreda, a onda prelazi u Beograd.

Početkom 20. stoljeća utjecaj Beograda na Bosnu, pa i Hercegovinu, je bio značajan, što je značilo da će znatan broj mladih glava biti zadojeno idejama što su stizale iz srpske prijestolnice, te ni malo ne čudi odluka mladog Muje da ode u Beograd.

Onako bistar, Mustafa se u Beogradu osjećao kao riba u vodi, da bi 1912. hrabro uletio i u Prvi balkanski rat iz kojeg je, onako mlad, izašao kao narednik srpske vojske noseći na grudima orden "Obilića" za pokazanu hrabrost.
Ono što je osnovna karakteristika Golubovićeva karaktera je njegova želja da ga sudbina ne vodi kroz život, nego da on sam bude kreator svoje sudbine, uvijek je tražio šansu izbora i mogućnost opredjeljenja, što ga je najčešće dovodilo u situaciju da bude u centru, ili bar u blizini, svih društvenih dešavanja tog vremena. To mu je donijelo i poznanstvo sa generalom Dragutinom Dimitrijevićem (koji je bio poznatiji pod nadimkom APIS) osnivačem i vođom čuvene kontroverzne organizacije "Crna ruka", što se, na svoj način, borila protiv vladajuće dinastije Obrenovića sa Aleksandrom na čelu.

Zbog svega toga nisam bio ni malo začuđen kad sam našao podatke da je Mustafa Golubić imao značajnu ulogu i u organizaciji "Mlada Bosna", ona ista što je nagovorila mladog i naivnog Gavru Principa da upuca austro-ugarskog prijetolonasljednika Ferdinanda i ženu mu Sofiju u pola Sarajeva.

Onda je, bezbeli, nastala ona frka sa Prvim svjetskim ratom, u tijeku koga je Mustafa na nagovor svog mentora Apisa otišao u Rusiju i odatle se vratio sa 1.000 momaka dobrovoljaca koji su došli da se bore kao srpski vojnici.

Kad je ono nastala bježanija srpske vojske i lomatanje po albanskim bespućima do Grčke, odmah po dolasku u Grčku Obrenovići su skontali da je Apis pretjerao sa svojim aktivnostima protiv vladara, te ga uhapsili. Na suđenju je Mustafa pozvan da svjedoči protiv Apisa, ali Hercegovac je smatrao da bi to bio njegov moralni sunovrat, pa je odbio da svjedoči protiv Apisa. Epilog je bio prema očekivanju, Apis je strijeljan, a njegov poštovalac je najuren iz vojske.

Predmet: Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Ta bitka koju su Turci izgubili ipak je ostavila značajne tragove u nekoj svojoj ljepšoj varijanti. Recimo, šminkerima je vrhunsko zadovoljstvo kada dođu u Beč da uz čuvenu bečku Sacher tortu popiju isto tako čuvenu bečku kafu. A, eto, vidite, da nije bilo Kara Mustafe, danas bi uz Sacher tortu pili, možda, čaj. Legenda kaže da su nakon završene bitke poslije turske opsade Beča pobjednici u turskim šatorima našli vreće sa nekakvim zrnevljem. Prvo su pomislili da je to hrana za kamile, a onda je šef parade Jan III to sve dao svom prevodiocu Georg Franzu Kolschitzkom, a kako je Kolschitzky prije toga nekim poslovima bio i u Beogradu znao je o čemu se radi, da je to čarobni napitak sa imenom kafa, pa je tako krenula priča o pijenju kafe u Beču.

To kaže legenda, a dokumenti govore da je prvu bečku kafanu otvorio armenijac Johannes Theodat (ili Diodato) 1.685. godine. Bila je to prava kafana gdje uz kafu dobiješ i čašu vode, gdje ima bilijarski stol, a može se i karata poigrati.

Tako je krenula, a sve zahvaljujući Turcima, čuvena tradicija bečkih kafana. Onda je 1.788. godine u kafane ušla i muzika uživo, da bi u bečkoj kafanskoj muzici uživali , pa u bečkim kafanama ponekad izvodili i svoja djela Mozart, Beethoven i Strauss.

A da vas pitam – volite li kroasan ? Ja ga volim, pa pitam. A, eto, i kroasan je nastao zahvaljujući Kara Mustafi. Kako ? - pitate. Evo, ovako – kada je bila opsada Beča mještanima je ponestajalo hrane ali trebalo je ostaviti dojam na Turke da bečlijama ništa ne fali, pa su bečki pekari, bračni par Wendler, skupivši posljednje ostatke brašna, uz dosta kvasca da tijesto nadođe što više, ispekli ogromnu, ogromnu kiflu i stavili je na bedeme kako bi je Turci vidjeli i kontali da bečlije ne gladuju.

Istina, neki tvrde da se ta vrsta peciva počela praviti prvo u Poljskoj, ali meni je draža ova verzija sa opsadom Beča. Poslije odlaska Turaka, bečki pekari su u svojoj radosti zbog slobode (a i brašna je već bilo dovoljno) počeli praviti kifle sa kvascem i savijati ih u obliku polumjeseca, simbola sa turskih zastava, tako da je to postalo omiljeno austrijsko pecivo. Poslije je to prešlo i u Francusku kad je kćerka Marije Terezije, Marija Antoaneta u Parizu tražila da joj često prave njeno omiljeno pecivo koje je i dobilo ime po francuskoj riječi "croissant" (polumjesec). Inače, bečki pekari su ovo tijesto za pecivo sa kvascem nazvali "kipfel" pa i mi sad imamo riječ – kifla.

Interesantan je odnos Austrijanaca prema Turcima poslije onog bolnog iskustva sa opsadom Beča. U početku je to, naravno, bio odnos prema mrskom neprijatelju, da bi austrijanci vremenom kod Turaka otkrili mnogo interesantnih egzotičnih detalja i karakteristika. Recimo, bili su impresionirani turskom muzikom (kao sad po Srbiji, Hrvatskoj i Bosni turskim sapunicama). Dok su Turci bili po Mađarskoj i Austriji, uz vojsku je obavezno išao i janjičarski "bend" zvani "mehter" u čijem sastavu su bile oboe, trube, veliki i mali bubnjevi, te štapovi s praporcima. Tako je poslije potpisivanja primirja u Sremskim Karlovcima 1.699. godine turska diplomatska delegacija dovela u Beč jednu muzičku kapelu sa plesačicama i akrobatima koji su zadivili austrijance.

Taj egzotični i temperamentni zvuk je naglo postao "inn", da su čak i najznačajniji kompozitori obrađivali tu vrstu muzike što je postala poznata kao nekakav muzički pravac pod nazivom "Alla turca".

Wolfgang Amadeus Mozart je skladao čuvenu "Otmicu u Saraju" sa turskim muzičkim karakteristikama, a i njegova "Klavirska sonata u A-duru" iz 1.778. godine završava rondom "Alla turca" koji je poznatiji kao "Turski marš".

Joseph Haydn u opisu bitke, u svojoj "Simfoniji br. 100", iz 1.794. godine, u drugom stavku koristi turske elemente.

Ludwig van Beethoven 1.861. godine u svojoj uvertiri za dramu "Atenske ruševine" u jednom dijelu koristi turski marš, a elemenata turske muzike ima i u čuvenoj devetoj Simfoniji.

Tako je vremenom austrijska mržnja prema Turcima prešla u simpatiju, pa je poveliki broj Turaka odlaskom na "privremeni rad" osvojilo Beč bez trunke baruta ili isukane sablje. Sada ih je Beč pun, turske radnje kao u Stambolu na bosforu, turski restorani, kebab kiosci, turski jezik se čuje veoma često na ulici, u restoranu, u podzemnoj željeznici, čak su u Beču napravili i džamiju sa pravim minaretom. A posebno interesantno je to što ne možeš tako često čuti, kao što je to slučaj sa ljudima iz ex-YU, Rumunije ili Bugarske, da su neki veliki lopovi, kriminalci ili ubice, oni svoje probleme rješavaju između sebe, a kako koja generacija prolazi sve se bolje integriraju u drštvo.

A Kara Mustafa, levat, htio na snagu, pa ga još stigao i katil-ferman, umjesto da je ovako, polako, na tenane.

Predmet: Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Za divno čudo, u napad su prvi krenuli ovi što su se branili računajući na onu:"Napad je najbolja odbrana". To je zbunilo Kara Mustafu jer je efekat iznenađenja odigrao značajnu ulogu, sad su se Turci počeli braniti. Bitka se prvo rasplamsala po krilima, onda je Kara Mustafa sa jednim dijelom svoje vojske ušao u sredinu branitelja, ali su se ovi konsolidirali i odbili Turke.

Zbunjeni i isprepadani Kara Mustafa je skontao da mu je povlačenje, ipak, dobitna kombinacija, pa je naredio spašavaj se ko može, ali, zna se, prvo paše pa onda vojska. S tim, što su u tom povlačenju nešto ponijeli, a nešto ostavili, poveli su sa sobom kao roblje 6.000 muškaraca, 11.000 žena i buljuk djece, a na bojnom polju ostalo je 300 turskih topova, 15.000 šatora, podosta oružja i ponešto blaga.

Tako je Beč opet počeo da diše punim plućima, ali poslije te bitke mnogima neke stvari nisu bile jasne. Na primjer, kad je Kara Mustafa došao bod bečke zidine, broj branitelja nije bio baš impresivan, to za onoliku tursku ne bi trebao biti problem, ona pomoć je tek kasnije došla, postavlja se pitanje zašto je Mustafica sadistički uživao u patnjama branitelja i nije, jednostavno, zauzeo Beč. Zašto, na primjer, nije zauzeo Kahlenberg, brdo čija je visinska kota dominirala, i sa koje je mogao imati pregled igre kao na dlanu. Zašto, opet dalje, nije presretao pojačanja koja su stizala u Beč i uništavao ih prije nego se okupe i ojačaju.

Dobro, lako je biti general poslije bitke, a pisani tragovi govore da se Kara Mustafa sredinom oktobra vratio u Beograd, ali tamo ga je, kao što je i za očekivati, čekao katil ferman od sultana Mehmeda IV koji je smatrao da je Kara Mustafa ubrljao stvar, tako da je nesuđeni osvajač Beča obješen u Beogradu.

Bilo, pa prošlo, ali tragovi ostali. Austrijanci, kakve ih ****g pametne stvorio, od tog detalja iz svoje povijesti napravili su turističku atrakciju, pa na mjestu gdje se nekad Kara Mustafa ušančio, sada je lijepi park "Türkenschanzpark" sa puno detalja koji su tragovi i podsjećanje na tu čuvenu opsadu i bitku.Nedavno sam dobio i lijepu knjigu-monografiju "Erinnerungen an die Türken in Österreich" sa potpisom turskog ambasadora u Beču, a u kojoj su bogato ilustrirani podaci o boravku Turaka u Austriji.
Za nas iz Bosne ovaj park je interesantan zbog jednog detalja, naime, tu je 1.991. godine postavljen SEBILJ, spomen česma slična Sebilju na sarajevskoj Baš-Čaršiji, s tim što je ovaj turski Sebilj u Beču posvećen turskom pjesniku što se zvao Yunus Emre (1.240.-1.320.) UNESCO je tu, 1.991. godinu proglasio godinom pjesnika Yunusa Emrea, pa je Sebilj tada i otvoren da nas bar malo, svojim izgledom, podsjeti na Baš-Čaršiju.

Predmet: Bečka torta i turska kafa

---

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
01.04.2012 13:13:02
Ne znam kako vi, ali kad mene put odvede u neku drugu zemlju pa ogladnim, onda ne gledam da što prije nešto pojedem, nego gledam da pojedem ono što je karakteristično za taj kraj i to podneblje. U Italiji, na primjer, ćevapčići mi neće pasti na pamet, zna se italijanska kuhinja, od pizze, pa preko raznoraznih tjestenina do morskih specijaliteta; kao što, recimo, Tirol ima svoje specifičnosti u hrani, pa oni u Francuskoj, ili ne znam već u kojoj drugoj zemlji, uvijek tražim njihova nacionalna jela. I uvijek uživam u tome.

A znate li koje je nacionalno jelo, kako ja to vidim, na vrhu top liste u Beču ? Kebab. Na drugom mjestu je pizza, a njima uz bok idu ćevapčići. A bečka šnicla ? - pitaće se netko neupućen. I bečka šnicla se, hvala na pitanju, drži veoma dobro, ona je na vrlo visokom četvrtom mjestu. Da je ova rang lista u Stambolu na Bosforu ne bi ni čudilo, ali otkud Turci zavladaše Bečom ?

E, pa, Turci su, haman, došli tobe, došlo im iz odnekud u glavu pa shvatili da tiha voda brijeg valja. A probali su oni još davno zavladati Bečom ali im nikako nije uspijevalo.

Prvi puta je to bilo davno kada su Turci bili domaći stanovnici u Srbiji i Bosni, ali sila nema granica kada je apetit za osvajanjem u pitanju, pa bacila oko na Beč i cijelu Austriju, a onda, jelte, otvoren put ka Europi.

I krene sultan Sulejman Veličanstveni, pa prvo lagano osvoji Budimpeštu i krene na Beč. Eh, ali u Beču su čuli da Suljo i nije baš korektan ratnik, jer kad je onima u Budimpešti rekao da se moraju predati, oni su mislili da će predajom izgubiti grad ali sačuvati živote, međutim, izgubili su i jedno i drugo, sultan ih je sve pobio. Onda su ovi u Beču, a šta će drugo, odlučili da se ne predaju. Ni za živu glavu.

I 27. septembra 1.529. godine sultan Sulejman Veličanstveni sa 12.000 vojnika, 800 lađa i 20.000 deva se pojavi pred Bečom. Respektabilna sila za to doba, - kako bi rekli vojni stratezi, ali tu silu je u međuvremenu strefio peh, naime, put do Beča je bio podugačak, usput je bilo i podosta borbi, nekakve bolešćine su počele napadati, počele su i žešće kiše, ponestajalo je hrane, umor je počeo savladavati, a neki su počeli i bježati. Mrka kapa. Sultan je jedno vrijeme opsjedao Beč da bi se konačno odlučio za glavni udar, ali sve je ispalo potanko, tako da je Sulejman shvatio da mu je ipak puno bolje da se okane ćorava posla i lijepo vrati kući. Dobro, nije se vratio baš kući, nego samo do Ugarske koju je već osvojio, ali ovima u Beču je nastalo veselje jer su mogli slobodno da dišu.

I disali su slobodno i rahat sve do čuvene druge turske opsade Beča. Ovaj puta tursku silu je vodio veliki vezir Kara Mustafa paša koji je pod bečke zidine došao 14. jula 1683. godine. Opsada i postepeno iscrpljivanje branitelja trajali su oko dva mjeseca. Kara Mustafa je gustirao u bečkim mukama kao Ratko Mladić ponad Sarajeva. U međuvremenu, bečlije su pozvale svoje saveznike, pa su im u pomoć stigli Poljaci i Nijemci, a među saveznicima je bio i Eugen Savojski koji je pobjegao od Luja XIV (taj će tek kasnije postati slavni austrijski vojskovođa i nanijeti Turcima poraze zauzimanjem Beograda i paljenjem Bosne).

Odlučna bitka se odigrala 12. septembra 1.683. godine. Na jednoj strani paša Kara Mustafa sa islamskim propovjednikom Vani-efendijom, na desnom krilu sa Kara Mehmedom iz Dijarbakira i Ibrahim pašom iz Budima, a na lijevom krilu su bili tatarski Kan i brojne paše. Beč su branili poljsko, njemačko, austrijske snage a komandu je preuzeo poljski kralj Jan III Sobjeski.

Predmet: Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Eh, sad, kako ne bi ispalo da se Selim samo *****avao u životu, odlučio je malo i da ratuje, ali, nije mu se nešto dalo na daleke pute, pa bacio oko na susjedni Cipar.

A, znate zašto baš Cipar? Pa, najbolji vinogradi su baš na Cipru, a kao što znate, od zrelih proizvoda te biljke prave se božanstveni derivati koji čovjeku ovaj život i ovaj svijet čine daleko ljepšim nego što to izgleda na prvi pogled.

Dalje od Cipra mu je bilo baš mrsko da ide, pa je poslao svog zeta, admirala Ali-pašu da sa svojom flotom prevesla malo do Jadranskog mora, pa ti ovaj lijepo navrati prvo u Crnu Goru i zauzme poznate turističke centre Ulcinj, Bar i Budvu, pa onda, kad je već krenuo, opustoši Korčulu, Brač, Hvar i Vis.

Jeste, ali nastao je jedan problem, naime, Veneciji, Španiji, a pogotovo Papi, to nikako nije odgovaralo. Cipar, brate, na nezgodnom mjestu, ne znam ko ga baš tu postavi, baš na glavnom pomorskom putu, pa ti ne možeš rahat pljačkati po Sredozemlju ako te neko sa Cipra gleda poprijeko, a da ne govorim da valja proći i pored dalmatinskih otoka koje je Ali-paša fino opljačkao kako bi svijetli sultan imao za cugu i dovoljno dukata da časti cijelu kafanu.

Onda ti ova "zapadna koalicija" okupi svoje brodove (a sve je to išlo na vesla), i zaplove malo na jug. Zapovjednik ove kršćanske flote bio je (a ko bi drugi bio, bez obzira što ova moja Austrija nema mora) Juan Austrijski.Ono što mi se kod njega najviše sviđa je to, što je bio vanbračni sin rimskog cara Karla V habzburškog, dok je za ovu utakmicu u turskoj ekipi selektor bio Ali-paša.

Pa mi opet nešto Hrvati na pameti, dok je Rustem-paša Hrvat, kao izbjeglica, zaboravio svoj identitet, svoju naciju, svoje korijene, pa čak, sram ga bilo (kako bi rekao svaki čestiti rodoljub), prešao i na drugu vjeru, dotle su u pomorskoj borbi kod Lepanta bili i Hrvati, domoljubi i rodoljubi, neupitni kršćani, što su kao prave patriote svoje živote davali za Veneciju i Španiju. O Papi da i ne govorimo. U bitku su krenule galije, na lijevom krilu, sa otoka Cresa "Sv. Nikola"i Krka "Uskrsnuli Krist", u sredini su bili iz Kopra "Lav", sa Hvara "S. Jeronim", da bi im u zaštitnici plovila šibenska galija "Sv. Juraj". Na desnom krilu su bile galije "Sv. Ivan" sa Raba, "Žena" iz Trogira, te "Sv. Trifun" iz Kotora.

Bitka se održala kod Lepanta, što se može gledati i kao sjeverna strana Korintskog zaljeva (Nafpaktos, što bi rekli Grci, ili na turskom Inebahti). Bila je to bitka u kojoj se Selim uvjerio u ispravnost svoje filozofije da je ljepše piti dobro vino nego voditi loše ratove, pa kad je izgubio bitku u kojoj je Ali-paša, osim bitke, izgubio i glavu, sultan je imao samo duhovitu primjedbu:
-"Kršćani su mi u Lepantu odrezali – bradu, a ja sam njima na Cipru – ruku, meni će brada ponovo narasti."

Ja ne znam koliko je Selimu brada porasla, ali znam da je znao pretjerati u tom svom hedonizmu, nije džaba u pisanim dokumentima ostao zapisan kao Selim II Pijanica, pa je u jednoj prilici, u palati Topkapi, dobro natreskan imao peh, onako pijan okliznuo se na mokar pod i pao, i umjesto da blebne na pod kao svaki normalni pijanac, on umjesto guzice podmetne glavu. I preseli se na Ahiret.

Rekoh, nešto sam Selima prihvatio kao svog, pa je bio normalan slijed stvari da se raspitam ko mu je otac, i je li mu mati poštena i iz čestite familije.

Kad, ono, u knjigama – iznenađenje. Mati mu Hurem, Valide sultan (sultanija, kraljica majka) Osmanskog carstva, što znači i islamskog, - Vlahinja (kako bi se u mahali reklo), kćerka pravoslavnog popa u Poljskoj koji je tu došao iz Ukrajine, pa kad su Tatari u jednom napadu mladu damu odveli u roblje, završila je u Stambolu, na Bosforu.

Njeno pravo ime je Aleksandra la rosa Lisowska, da bi dolaskom na sultanov dvor dobila ime Hurem, a kad je postala i sultanija, zapadnjaci su je zvali Roxelana.

Ono što mene obara s nogu kod ove dame je – njena snaga. Ne ona sirova snaga, nego ona fina, suptilna, koju može posjedovati samo izuzetno pametna, a uz to uporna i hrabra žena, snaga koja uz razoružavajući osmjeh ruši sve pred sobom. Halooo, fascinantno je to kada se neko od robinje, koju su ponižavali i maltretirali, svojom pameću i svojom ljepotom pretvori u najmoćniju ženu carevine. Stoga, dami srdačno moj naklon i rukoljub (šta ću, bečki maniri).

A babo? Eh, babo je priča obaška. Kako je njegov život opisan u spomenutoj TV seriji, ne bih gledateljima kvario dojam svojom pričom o njemu, pogotovo što prema tom gospodinu imam neke različite dojmove. Naime, Sulejman Kanuni (Zakonodavac) je čitav svoj život posvetio jačanju svog carstva, bio je pametan i obrazovan, govorio je arapski, perzijski, staroturski jezik čagata, i naravno, naš jezik (da ga cijeli svijet razumije), bio je uzoran i smatraju ga jednim od najvećih državnika Otomanskog carstva. I tu je on zaslužio moje poštovanje, ali ne i moju naklonost.

Ali, ima i toga, mislim na moju naklonost, dovoljno je samo ovo kada Sulejman Veličanstveni (kako su ga zvali zapadnjaci), pod pseudonimom "Muhibib", piše voljenoj Hurem:

-"Tron moje usamljene niše, mo****gatstvo, moja ljubav, moja mjesečina. Moj najiskreniji prijatelju, moj povjerenik, moj razlog postojanja, moja sultanija, moja ljubav. Najljepša među najljepšima ... Moje proljeće, moja vesela uočljiva ljubav, moj dan, moja draga, moj list što se smije... Moja biljka, moja najslađa, moja ruža, jedina koja me ne uznemiruje na ovome svijetu... Moj Carigrad, moj Karaman, zemlja moje Anadolije, moj Budahšan i Horasan. Moja žena lijepe kose, moja ljubav..."

Vidiš ti našeg Suleta, iza dostojanstvenog oklopa jednog autoritarnog vladara i diktatora, krije se emotivna, lirska ljudska duša koju pametno žensko može da okreće oko malog prsta, pa ga čak nagovori da ubije i vlastitog sina (ne njenog, naravno).

Našao sam ja o Sulejmanu, iz različitih izvora, vazdan podataka, od stupanja na prijesto u njegovoj 26. godini, preko njegovih reformi sa ciljem jačanja carstva, pa preko ratova, pobjeda, ali i neuspješne opsade Beča, njegovoj velikoj očinskoj ljubavi prema kćerki Mihriman, pa sve do bitke kod Sigeta gdje je završena priča o veličanstvenom životu čovjeka koji je ostavio veliki trag u svjetskoj povijesti, ali, da ne otimam kruh onima što prave sapunice.

Prestao sam već da gunđam protiv sapunica i turbo-folka, tih vjesnika malograđanskog ukusa, uostalom, zar se moraju samo čitati knjige ili slušati samo kvalitetna muzika, ionako, hvala Bogu, u životu ima i disciplina – površinsko plivanje.

Predmet: Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Moj ljubimac je na prijesto zasjeo 1566. godine, kada je već imao 42 godine. Ranije nije bilo šanse, njegov babo, silni Sulejman Kanuni (Zakonodavac) bio je čitav život u dobroj kondiciji, tako da je Selim morao biti dobro strpljiv dok se babo preseli na Ahiret.

Eh, ali nije bilo u pitanju samo dobro zdravlje njegova oca, put do prijestolja je bio trnovit, bilo je tu malo žešće konkurencije, naime, Selimov babo Sulejman je imao osam sinova, do 1550 godine četvorica već nisu bila živa, ali ostali su, najstariji Mustafa, sin sultanije Mahidevran Gulbahar (Proljetna ruža), i sinovi što mu je rodila sultanija Hurem, - Selim, Bajazit i Džihangir.

Po svim pravilima prijesto je pripadao Mustafi, hem je najstariji, hem je najpametniji. Za njega je austrijski ambasador Buzbek javio u Beč:"Sulejman među svojom djecom ima sina po imenu Mustafa. Čudesno dobro obrazovanog i razboritog i bliži mu se doba vladavine pošto ima 24 ili 25 godina. Dao Bog da barbar takve snage nikada ne dođe blizu nas".

A da taj barbar nikada ne dođe blizu nas, pobrinula se lijepa i umiljata sultanija Hurem. sultanija nije bila samo lijepa i umiljata, nego i pametna, i mudra, i lukava, - skontala je, - ako Mustafica zasjedne na prijesto (i sve resto što ide uz prijesto), to znači da će mu prvo pasti na pamet kako se lijepa Hurem uvalila na mjesto njegove majke, a kako Selim, Bajazit i Džihangir nisu sinovi njegove majke, a istovremeno su i konstantna opasnost za carsku krunu, znači, prvo što treba uraditi kada postane sultan je -zna se, - da pobije Hurem i njene sve sinove.

Da se kutariše sultanova sina Mustafe, lijepoj sultaniji je, naravno, neko trebao malo pripomoći. Na koga ste posumnjali kao pomoćnika u ubistvu legalnog prijestolonasljednika? Izbor nije baš veliki, jer Gavrilo Princip se rodio puno kasnije, ali i to nije teško odgonetnuti, naime meni dragi Hrvati su poznati kao narod koji svesrdno pomaže kada zapne oko carske krune, tako je i Marija Terezija, iako očigledno nije bila muški potomak, naslijedila habzburšku krunu zahvaljujući glasovima hrvatskog Sabora, a lijepoj Hurem, da sačuva glavu i svoje sinove, pomogao je Rustem-paša Hrvat, Dalmatinac, rođen u Solinu, koji je kao "danak u krvi" došao u Stambol i uznapredovao do sultanovih skuta.

Da skratim, uz Rustem-pašinu pomoć, Hurem je ubijedila velikog Sulejmana da ubije vlastitog sina, a za nagradu je Rustem postao sultanov zet, oženio mu je kćerku 1539. godine, da bi pet godina kasnije postao i Veliki vezir Otomanskog carstva. Čestitam.

Eh, sad, kad se Selim uvalio na prijesto, jesam li ja trebao postati njegov navijač samo zbog toga? Ma, kakvi, bilo je svakakvih sultana, ali ovaj je bio po mom ćejfu i ukusu, vidio je momak koja je *****ancija biti vladar, te ratovi, te spletke, te intrige, te ubistva najbližih i najrođenijih, i dok ti to, kao njegov babo, sve udeveraš, strefi te smrt, pa od pravog života i nemaš ništa. Zato je moj Selim problem riješio na pravi, filozofski način, - okrenuo se poeziji, muzici, lovu, piću i ženama.

Umjesto da živi u strahu od intriga i urota, on je, kakvim ga je pametnim rodila majka Hurem, rađe slijedio, isto tako mog omiljenog, Omara Hajjama koji pjeva:

-"Zbirka poezije i burence vina,
komad suha kruha – nijema tišina,
a ja i ti sami, oko nas pustinja.
To je carstvo, a ne kruna od rubina."

Predmet: Moj jarane, Sulejmane

---

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
13.10.2012 10:03:54

Ako vas strefi griješna misao i želja da izgubite prijatelja (a pogotovo prijateljicu), najlakše će vam to uspjeti ako ga trznete telefonom u vrijeme kada se prikazuje TV serija "SULEJMAN VELIČANSTVENI". To je pouzdan znak da ste mu pokvarili ne samo taj dan, nego sve slijedeće dane do nove epizode ove sapunice. Eh, ali nije ni on levat, mislim, taj prijatelj, pametan je on, pa će drugi put isključiti telefon kako mu ni jedan idiot ne bi kvario užitak ulaska u jedan egzotičan, fascinantan svijet pun ljubavi i intriga.

A mislim da je i grijeh ometati ljude u bijegu od stvarnosti i realnog života sa svim njegovim problemima, u jedan imaginarni, virtualni svijet koji, u ovom slučaju, jeste zasnovan na dosta činjenica i stvarnih fakata, ali ono što mene posebno boli je i spoznaja da je to sve, ipak, maskenbal, komercijalna ubleha, čiji je zadatak da masu udalji od realnosti, ma kakva ona bila.

Zato i ne gledam ni jednu sapunicu, pogotovo ovu, da mi ne pokvari fino poznanstvo sa Sulejmanom, još iz moje mladosti.

Otkud sad da smo Sule i ja raja? Pa, ne bi se moglo baš tako reći, ali – upoznao sam ga. Kako? Evo, ovako, - istina je da sam u životu neke fine ljude upoznao preko njihovih kćeri, ali Sulejmana sam upoznao preko njegovog sina.

Je l` opet – kako? Evo, ovako, - još u djetinjstvu sam se igrao oko džamije na dobojskoj Čaršiji (za one koji ne znaju, za dobojsku Čaršiju se ne kaže – bio sam u Čaršiji, nego – bio sam na Čaršiji, jer se taj dio grada nalazi na brdu iznad ravnice), pa me zagolicalo zašto se ta džamija zove "Selimija". Stariji i pametniji od mene su mi rekli da se tako zove po turskom sultanu Selimu, ali o samom sultanu niko mi ništa nije znao reći.

Dobro, kontam ja, kakav li je to čovjek bio da čak iz Stambola, sa Bosfora, pošalje dukate za jednu džamiju u jednoj Čaršiji, Bogu iza nogu. I onda, bezbeli, a šta ću drugo, nego još u ranoj mladosti počnem prebirati po nekim knjigama, što u Doboju, što u Sarajevu, i otkrijem jedan izuzetno fascinantan svijet, i čovjeka koji me je baš oborio s nogu.

Ako mislite da me je oborio s nogu što je poslao dukate za džamiju, niste baš blizu tačnog odgovora, radi se o tome da je sultan Selim II bio čovjek čiji su pogledi na život bili skroz po mom ćejfu.

Predmet: Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Poslije se ode iz Čaršije ganjati neku nauku u velikoj čaršiji, pa tamo sretneš neke otkačene momke i djevojke, prođeš i kroz fazu "djece cvijeća" ("Ako doooođeš u Saaan Fraaaanciskooo..."), pa počneš slušati Bitlse, Rolling Stounse, Janis Joplin, Jimi Hendrixa, i uhvatiš sebe kako te po dolasku u tvoju rođenu Čaršiju gledaju poprijeko zato što imaš dužu kosu nego što je to po spisku. Ali, ti si već sam sa sobom načisto u vezi odgovora na pitanje:"Šta je to individualnost?", pa bez nekih poteškoća furaš svoj fazon.

U to te pozovu i u vojsku, a u vojsci, bezbeli, - šišanje. A kako je puno regruta a jedan brico, onda, ono malo hinjski, iskoristiš priliku da vadiš mast onima što im je sve po spisku i pravilu službe, i koji te smrknuto gledaju ispod oka zbog tvoje duge kose. Ono:"Ko vas jebe!" - pomisliš, naravno, samo u sebi, gdje ćeš to reći na glas, ne bi bilo pristojno.

I krene vojna obuka, na parove razbrojs, prvi, drugi, prvi, drugi, miiirno, napred marš, leva, leva, leva, i tako mjesecima. Mjesecima ona siva i bezlična masa ti uspostavlja pravila, suptilno formira i tvoj izgled i tvoj karakter po svom ukusu, a ti i nisi svjestan da tiho i neprimijetno postaješ dio tog svijeta.

Ali, nije bilo baš sve tako strašno, puštali su nas vikendom u grad, među svijet, u civilizaciju, a Karlovac je baš lijepo mjesto, na tri rijeke, Korana, Kupa, Mriježnica, a meni i mojoj ekipi je najljepše bilo na terasi hotela "Korana", na samoj obali rijeke Korane, fina hladovina, a "Karlovačko pivo" – prva liga.

I tako, sjedimo mi jedne lijepe subote, poslije podne, kad na tu terasu dođe društvance mladih i lijepih djevojaka i momaka, gledam ja njih (dame su, naravno, imale prednost), pa kad vidjeh jednog momka sa dugom kosom, prvo što mi je palo na pamet bilo je da pomislim u sebi:"Vidi ga, ****majku, da mi ga je ošišati."

Pa da. Pravila ponašanja se znaju, a moć mase da te povinuje svojim pravilima je neograničena. Uhvatio sam sebe kako sam postao dio te bezlične mase, postao sam obični broj u masi.

Od te neke davne subote na terasi hotela "Korana" ja sam uspostavio harmoniju sa samim sobom, opredijelio sam se za slobodni svijet Ismeta Mujezinovića (naravno, i on je, kao i moja Čaršija, samo metafora), svijet koji priznaje pravo nepristajanja da budeš samo broj u masi, koji ti daje pravo da misliš samo svojom glavom, ma koliko to bilo bolno u sudaru sa snagom onih koji uspostavljaju samo svoja mišljenja kao dogmu sa željom "a puk da ih slijedi". A ti, niti hoćeš da budeš u vojsci pukovnik jer tu se puca i ubija, a nećeš da budeš ni dijelom onoga što se zove – puk.
A, oni su uporni, do besvijesti, sve bi oni u suru, u stado, u tor, a sebi da uzmu ulogu pastira.

Eto, frka je oko najnovijeg popisa stanovništva u Bosni, što će reći i Hercegovini, sve je to moja domovina. I treba, - mislim, to sa popisom, ne sa frkom. Jer, zbog toga ja nikada da sada u toj državi što rekosmo da se zove Bosna i Hercegovina, nisam glasao.

"Kakva je to neozbiljnost i neodgovornost?" - pitaće se neko. Istina, ja znam ponekad biti neozbiljan, pa zbog efikasnog lijeka okrenem ozbiljne teme na zezanje, ali držim do svoje odgovornosti, a glasao nisam jer me nije bilo ni na jednom glasačkom spisku. Moje ime i prezime je možda bilo, ali nije bilo mene.

"A zašto?"- moglo bi biti slijedeće pitanje. Pa, zato što je mogao glasati samo neko ko je Srbin, Hrvat, Bošnjak, i, čini mi se, "ostali", a ja nisam ništa od toga, - ja sam Bosanac. A, haman, ispostavlja se na moju radost, ovakvih kao ja, ne onih što nisu glasali, nego što su Bosanci, ima fini broj.

I sad je frka. Ne kod mene, kod mene nikad nije frka kad su kakvi izbori ili popisi u pitanju, jer nisam "u suri" ni u krdu, frka je kod onih pastira što misle da smo mi svi ovce. Jer, prema prijedlogu za novi popis, ljudi bi mogli dobiti šansu izjašnjavanja onako kako stvarno osjećaju. A to remeti dosadašnju uhodanu šemu, red i spisak.

I šta će pastiri drugo nego da isture svoje mudrace ne bi li opametili ovce i sve one koji su u zabludi, pa ja dođem u situaciju da, u stvari, nemam pojma u kakvoj sam zabludi "glede" onoga – Bosanac.

"Bosanac je kategorija države, a ne nacionalne pripadnosti" – podučava mene mudrac u vrlo tiražnim novinama.

Baška sad, bilo bi bezobrazno od mene da insistiram kod dotičnog gospodina oko objašnjenja kako bi to neko u Banjoj Luci rekao da je Srbin Bosanac (nacionalna i državna pripadnost), a mene što se tiče, možda bih i prihvatio njegovu tvrdnju, ali nije problem u toj tvrdnji koja možda može biti i tačna, problem je u jednom drugom filmu, filmu zvanom "Kriteriji vrijednosti i prioriteti u životu". A u scenariju tog filma fino piše da mene u životu interesira samo Bosna kao država, kao zemlja, Bosna da prostiš, - što bi rekao Mehmedalija Dizdar, a nacionalne pripadnosti što se tiče, eh to, majstore mudri, može rahat i bez mene.

Istina, ne znam kako bih mogao bez puno muke, truda i srkleta objasniti pastirima i čobanima da sam slaba mušterija, čak nikakva, što se tiče nacionalne pripadnosti, ne pada mi na pamet više ono:"na parove razbrojs, prvi, drugi, prvi, drugi", da stanem u suru, u red, u grupu, u masu, u krdo, - ma nema šanse. Preči su mi moji prijatelji, moja obitelj, moja unučad, pa i ja sam, nego bilo koja nacija, grozim se slušati topot kad krdo krene. Onda to zna da boli.

Ali, onaj mudrac nikako ne posustaje i ne pristaje na moju zabludu, pa čvrsto tvrdi da će zbog te moje naivne zablude u budućnosti plaćati i moja djeca. Baš tako kaže. Srećom po mene, mudrac je ipak dobre duše i meka srca pa obećava:"Spreman sam ići od kuće do kuće, i svakom neukom čovjeku objasniti da on jeste musliman, a po nacionalnosti Bošnjak".

Ja nisam baš "svaki", ali jesam "neuk", meni jeste ime Ibrahim, a šta ako nisam musliman ( u Perziji je bilo ljudi i prije rođenja Muhameda a.s., što će reći, bilo je Ibrahima i prije muslimana, pa se, eto, ispostavlja da bi i sad moglo biti da je nekome ime Ibrahim a da nije musliman.)

Ja sam uvijek govorio, i sada to kažem, da izuzetno respektiram, da poštujem svaku religiju, pravo svakog čovjeka da vjeruje, da ima nadu, ali, živ bio, pusti i ti meni pravo da ja svojom glavom odlučujem hoću li vjerovati u svu tu priču. Ili misliš da moram i ja u stado?

A da se mudrac trudi da me izvede na pravi put, da me oslobodi zabluda i dovede tobe, to mu moram priznati, sve dok se onako mudar ne *****e pa otkrije prave razloge svoje brige i svoga truda oko mene i meni sličnih što smo neuki, jer kaže – s novim popisom koji bi dozvolio da se netko izjasni kao Bosanac "prestaje važiti odrednica u odnosu na popis iz 1991. godine, a na osnovu koje su od rata do danas pozitivni zakonski propisi tretirali strukturu rukovodilaca i uposlenika svih vlada, ministarstava, agencija, zavoda i drugih državnih institucija, pa i lokalnih organa uprave".

Znači, to je to. Prevedeno na moj maternji jezik znači, ako je manji broj onih što su samo Bošnjaci i samo muslimani, manje je mjesta u Parlamentu (pa sve do lokalne uprave), manje je vlasti, manje je moći, a Boga mi i – para.

Vidiš ti kako je on to nama fino objasnio, stručno (i na njegovu žalost – istinito, pa je lakše otkriti prave razloge njegova uzbuđenja), kako neće, profesor je to Univerziteta, da nije to ne bi mogao ni biti mudrac, ali ima i profesora – raznih.

Eto, i moj dajdža rahmetli je bio profesor, ali za razliku od ovog mudraca imao je sreću da bude u filmu Ismeta Mujezinovića, pa je dobro znao i ko je i šta je, da je – slobodan i sretan čovjek.

Predmet: Sve po spisku

---

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
22.10.2012 11:37:25
Kako rekosmo da nostalgija ima prvenstveni zadatak da uljepšava prošlost, nije ni čudo da je meni moja Čaršija najljepša. A kako se uz nostalgiju obavezno zalijepi i neka glupa patetika, što me baš ne čini sretnim, skontam na kraju da je ta Čaršija bila i lijepa, i sada mi je draga, ali samo kao metafora nekog sretnog djetinjstva, dok je u stvarnosti to bila sasvim obična bosanska čaršija u kojoj se desecima godina ništa značajno nije mijenjalo ni dešavalo, sve ono živeći polako, bez srkleta, a i bez nekog stresa ili depresije.

Ipak je, čini mi se, ta moja dobojska Čaršija znala iskoristiti prednost svog položaja, bila je na raskrsnici, na raskrižju, u nju se moglo doći sa sve četiri strane svijeta, ali, isto tako, i otići na istok, zapad, sjever ili jug. Tako se desilo da su početkom XX stoljeća, pa i između dva svjetska rata, neki momci iz moje Čaršije otišli na visoke škole, neki su čak postali doktori i ovdje u Beču.

Jedan od takvih je bio i moj dajdža Hasan, dobro, nije studirao baš u Beču, Nana je rano ostala udovica pa nije bilo para baš za Beča, ali kada je završio studij matematike određeno mu je da bude profesor u Sarajevu. Eh, taj moj dajdža je jedan od krivaca što sam ja zavolio – slikarstvo, naime, dok sam, kao gimnazijalac, tražeći nešto prebirao po kući moje Nane, naiđem na rolnu bijelog, finog papira i – zanijemim. Na papiru je, u tehnici akvarela, bio naslikan cvijet gladiole, ali toliko dobro urađen da mi je trebalo vremena da dođem sebi. Lagani potezi kistom, fascinantni valer ljubičaste boje, čak mi se učinilo da i miris osjetim, samo sam uspio upitati:
-"Šta je ovo?"
-"Ostavi to, to je dajdžino" – rekla mi je Mati.
-"Pa zar dajdža nije matematičar, zar je slikar?"- pitao sam, i dalje zbunjen.
-"Ma, nije slikar, to mu je poklonio njegov najbolji prijatelj iz vremena studija, vidiš, dole ima i potpis – Ismet. To ti je Ismet Mujezinović".

Pa, nije mi trebalo više, Ismet mi je već bio neka vrsta idola, još smo u čitankama imali njegove crteže, onaj njegov partizanski ranjenik na konju uvijek me je pratio, ne sam ranjenik koliko lakoća i superiorna crtačka tehnika tog crteža. Ismet je već tada, u mojoj ranoj mladosti, bio moj slikarski guru, tek sam puno kasnije skontao da je toliko slikarske virtuoznosti u izradi crteža imao, možda, još samo Alfons Mucha, lider "secesije" ("Jugendstil").

Znao sam danima gledati taj Ismetov akvarel, pa se čak usudio i sam nešto slikati.

A onda, jednog dana, u lokalnom Domu kulture gdje sam ja znao "uletati" sa nekim svojim potezima kistom, upitaše me da li bih mogao pripomoći jednom slikaru pri postavljanju njegove izložbe.
-"Ko je slikar?" - upitah.
-"Ismet Mujezinović" – bio je kratak odgovor.

Kao da me je grom strefio.

I onda se pojavio ON, vitak, prosijed razbarušene duže kose, produhovljenog, za nijansu izduženog lica koje je imalo lijepe crte, govorio je tiho, blago, odmjereno i s razlogom.

Dobro, da sad ne pričam šta sam sve doživio u situaciji kada sam njegova ulja na platnu ne samo gledao iz blizine, nego ih i rukom dirao da fizički uspostavim kontakt sa tim slikarskim svijetom. Ono što mi je godinama poslije ostalo lijepo sjećanje na tog čovjeka, osim slikarstva, je i taj njegov lik. Skoro nestvaran, pogotovo ona duža, razbarušena kosa koja je za mene u tom trenutku bila – šok, svi smo mi bili "pristojno" ošišani, "na kratko", pogotovo se pazilo da ti kosa ne bi slučajno pala preko ušiju, jer "šta će reći svijet".

Tada sam shvatio, prvi puta, moć pravila koja uspostavlja masa. Pravila koja ti određuju kako ćeš se šišati, kako ćeš se ponašati, kako ćeš razmišljati, sve mora biti kako je po spisku.

A ON je odudarao od "spiska", bio je drugačiji, njegova individualnost bila je superiorna, nije želio biti dio sive, bezlične mase i njenog malograđanskog ukusa.

Predmet: Letu bombe, letu avione

---

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč

30.03.2011 09:40:07
Na šta vas asocira naziv - Tarabulus al Gharb? Kada sam to prvi put pročitao, meni su odmah pred oči iskrsnule tarabe, one čuvene drvene daske na vrhu rezane u špic što okružuju stare bosanske avlije i čuvaju neki ljudski intimitet. Druga je sad stvar što same tarabe ponekoga asociraju i na otuđenost i insistiranje na različitosti, ali to za ovu priču nema nikakvo značenje.

Pravo značenje tog naziva, siguran sam, znao bi mi objasniti moj predak Derviš Tahir što se birvaktile školovao u Stambolu, na Bosforu, koji je govorio i pisao arapski, turski i perzijski jezik. Poslije školovanja i povratka u Bosnu, i pored ponude iz šeher Sarajeva da predaje na Gazi Husrefbegovoj Medresi, vratio se u Doboj i bio Imam u džamiji Selimiji na dobojskoj Caršiji.

A mene, umjesto u pravcu Stambola, ponijelo više na Zapad, pa sad ne znam šta znači ono Tarabulus al Gharb. Kad pogledam put moga pretka na Istok i moj put na Zapad, Zapad koji se bezobrazno širi, moram se sjetiti pitanja koje je postavila moja draga Ella Emilia:"Ako sve postane Zapad, gdje će sunce izlaziti?"

Dobro sad, ako ne znam pravo značenje tog naziva, znam da se tako zvao Tripolis, libijski grad na obali Sredozemnog mora.

Tripolis je fina caršija, sa vrijednim ljudima, tu je čitava industrija ulja, lovi se i preraduje riba, proizvodi se i prerađuje duhan, poznate su solane, a i turizam se razvija.

Turista što se tiče, prije nego što krenu na odmor u Tripolis, najbolje je da navrate u neki ozbiljniji turistički biro i postave pitanje:
- "Pada li u Tripolisu?"
- "Gospodine dragi, u ovo vrijeme godine, vec stoljećima nije pala kap kiše" – odgovorice uslužni turistički djelatnik.
"Ne pitam te to budalo, pitam - padaju li bombe?"

Zna putnik namjernik vrlo dobro da Tripolis ima, pored svih ljepota, i poneki peh. Jedan od njih je i to sa bombama.

Kada je, na primjer, poručnik Giulio Gavatti dobio naredbu da sjedne u avion i ode u izviđanje položaja oko Tripolisa, on je, bez znanja svojih pretpostavljenih, uzeo četiri ručne bombe od po dva kilograma i u njih stavio detonatore, pa kad je doletio iznad logora Ain Zara u predgrađu Tripolisa, fino ih je bacio sve četiri. Siroti Giulio, iako je imao čin poručnika, nije se mogao pohvaliti nekom preciznošću, bombe nisu nikoga pogodile, samo su se Turci jako, jako naljutili.

Otkud sad Turci, pitat ćete se, valjda u Tripolisu, što se ljutnje tiče, prednost ima Moamer el Gadafi. Nema greške, ipak su se Turci ljutili na Giuliove nestašluke, jer kad je poručnik dobio naredbu da u svom avionu, jednokrilcu "Taube" njemačke proizvodnje poleti u izviđanje položaja oko Tripolisa, na kalendaru je pisao datum – 1. studeni 1911. godine. Znači, prije jubilarnih stotinu godina. Koliko ja znam, Giulio je ušao u povijest kao prvi pilot koji ****mbardirao neprijateljske položaje iz aviona, a Turci su se ljutili iz jednostavnog razloga što su se prepali, a bili vlastodršci u to vrijeme nad Libijom.

A Turci kad se kao agresori navale, nemaju mjere, kad ti se uvale u tvoju domovinu ne znaju otići kući bar 4-5 stoljeća, tako su u Libiji vladali od 1556. pa sve do 1912. godine. A 1912. se pokazalo da je poručnik Gavotti ipak zaslužio unapređenje u kapetana jer su zahvaljujući i njegovim izviđačkim izvještajima Italijani otjerali Turke i zavladali Libijom.

Naroda libijskog što se tiče, a to su uglavnom Arapi i domicilni Berberi, baš nešto nema sreće sa vladarima, prvo su ih u prvom stoljeću p.n.e. okupirali rimljani, a u VII stoljeću, pa sve do dolaska Turaka, vladari su im bili Arabljani, da bi tek 24.XII 1951. godine dobili svog kralja.

Mora da je dugogodišnja navika služenja stranom gospodaru dovela do toga da im ni svoj kralj nije bio potaman, pa je 31.VIII 1969. opet jedan poručnik koji se školovao da vozi avione odlucio da sudbinu ove zemlje uzme u svoje ruke. A poručnik se školovao u Mostaru, jednom lijepom gradu, u jednoj lijepoj državi, kojom bi isto kao sa Libijom, htjeli da vladaju neki što se zanose da su imperijalističke sile.
Pogodili ste, Moamar el Gadafi.

Odmah u startu da kažem, meni je Gadafi komad budalašine, cirkusaner, beskrajno patetičan i uspješan uzgajivač kicerskog miljea, pozer i parader bez ikakve mjere. Revoluciju kojom je došao na vlast, iskoristio je da se enormno obogati, sinovi su mu postali primjer razmaženih snobova čiji je pogled na realni svijet hendikepiran bogatstvom koje posjeduju.

I sad, kada je poručnik koji se sam unaprijedio u pukovnika takav kakav je, bilo bi logično i da ga netko zbaci sa vlasti jer iskorištava svoj narod.

Ne znam. Ne znam iz jednostavnog razloga, jer, upravo to, da ugnjetava narod i da je prepreka demokraciji je, kao, opravdanje zašto Ameri umjesto Gavottijevih ručnih bombi od 2 kg na Libiju rokaju visokosofisticirane rakete "tomohavk". A ta kad rokne, tu trava više ne raste, a ima ružan običaj da ne promaši cilj, i poslije njenog djejstva ne ostaje samo ljutnja, nego bol i užas. Pogotovo što u toj bojevoj glavi još nije ugrađen čip koji bi razlikovao djecu i civile od neprijateljske vojske.

Kada sam, onomad, pisao kako se onaj američki kauboj sprema da oslobodi narod u Iraku od sile i nepravde, rekao sam da kod Sadama Huseina nije toliki problem što demokraciju drži u dubokom zamrzivaču, nego ima peh što sjedi na drugom najvećem jezeru nafte na svijetu.

Evo ga, isti slučaj i sa bivšim kadetom vazduhoplovne Akademije u Mostaru i sadašnjim mostarskim zetom. Pod guzicom mu višak nafte. A da ga pomakneš sa tog izvora nisu dovoljne one Gaottijeve četiri bombe, nego nebrojeno razarajućih raketa koje siju smrt.

Ako vec ubijaš ljude, pristojnost nalaže da se nađe opravdanje za takav postupak, pa Zapad (u ovom slučaju i nešto Sjevera u odnosu na položaj Libije) to opravdanje umotava u celofan brige za narod i uspostavu demokracije.

Rekoh već, nisam nikakav poklonik ekscentričnog pukovnika koji me sa svojim šatorima i ženskom gardom (inače, ženama moje poštovanje) asocira na klovna u provincijskom cirkusu, i koji samo u zlatu ima 4,5 milijarde dolara ne računajući ostalo ogromno bogatstvo, ostaje činjenica da je dobar dio naroda ostao (bar za sada) uz njega.

Otkud sad to, kad je narod ugrožen i eksploatiran? Možda će poneki podatak pripomoći u odgovoru, naime, bruto nacionalni prihod po glavi tog napaćenog naroda je 14.192 dolara (!) Dalje, ako si državljanin Libije a ostao si bez posla, država ti mjesečno daje 730 dolara. Pogotovo su ugroženi mladi ljudi, recimo, za sklapanje prvog braka država ti poklanja 64.000 dolara, za svako novorođeno dijete dobiješ 7.000 dolara, za otvaranje privatnog biznisa dobiješ 20.000 dolara, struja u domaćinstvu je besplatna, kad kupuješ auto pola od te cijene plaća država, a ako dižeš kredit za tu polovinu cijene auta ili kredit za kuću, računaj na to da je kredit bez kamata. Kad već sjedneš u auto, cijena litre benzina je 0,14 dolara. Ako imaš obitelj i djecu, naveče rahat legneš u krevet znajući da je obrazovanje za djecu i zdravstveno osiguranje za sve članove obitelji besplatno.

Srećom, Ameri su tu da napaćenom narodu otvore oči i pokažu im kako žive u zabludi (narod, ne Ameri), ono jezero nafte što leži ispod libijskog pijeska sa tim, je li, nema nikakve veze, ne borimo se za naftu, ma kakvi, borimo se za demokraciju, za otvaranje očiju napaćenom narodu.

I mene su tako neki ubjeđivali da sam živio u zabludi, da je Joža bio diktator, a ja u neznanju to nisam ni osjetio. Može biti, znam samo da sam u to doba imao manje razloga da budem tužan i da sam mogao rahat popiti kahvu sa rahat lokumom. A danas ni lokum nije rahat u ovoj demokraciji, uporno mi otvaraju oči ali nikako da ugledam demokraciju. Bar ne onakvu kakvom je ja zamišljam.

A Zapad se širi, zamrla ona pjesma "Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug", strah me je hoćemo li se probuditi, jer – gdje će sunce izaći ako sve bude Zapad, (što reče Ella), da nam otvori oči i da progledamo.
Pošaljite komentar autoru teksta

Predmet: Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Kad na Bliskom istoku pitaš nekoga ko je najveći din-dušmanin Islama, svi će ti od prve odgovoriti da je to Amerika.Ali u ovo vrijeme čovjek se ne može zakleti ni u šta, ni ko je kome dušmanin, ni ko je kome prijatelj, znam samo da je SBG preuzeo većinu radova na izgradnji američkih baza u Saudijskoj Arabiji, a Amerikanci su mu, kao provjerenom, povjerili i radove na obnavljanju Kuvajta poslije rata u Zalivu.

Šeik Mohamed Bin Laden je umro 1968. godine, naslijedio ga je njegov najstariji sin Salem koji je isto tako uspješno vodio poslove sve do 1988. godine kada je poginuo u avionu. Da li je bio stvarni kvar na avionu, ili nešto drugo, niko nije siguran, u zvanični policijski izvještaj baš i ne vjerujem, jer sve se desilo u Texasu.
Nakon Salema, imperiju preuzima drugi šeikov sin po starini, Bakr Bin Laden.
Što se tiče ljepuškastog Osame, taj bi trebao da živi bar 500 godina kako bi došao na red da vlada imperijom, toliko ima starije braće, a red se zna. Zato je on, kao pametan momak, završio studij menadžmenta i ekonomije. Kako mu je babo umro kada je Osama imao samo 11 godina, brigu o njemu je najviše vodio Princ Turki al-Fejsal al-Saud. Čovjek sa tim zvučnim imenom (od kojih je svaka riječ u imenu teška nekoliko milijardi dolara) uz sve hobije koje je upražnjavao, bio je i direktor tajnih saudijskih službi od 1977. do augusta 2001. godine, baš u vremenu kad je bila ona frka u Avganistanu sa Rusima. Amerikanci su se tada bojali Rusa, jer, u to doba, ako si Amer pa nešto naljutiš Ruse, nemoj se previše začuditi ako ti neko jutro u dvorište uleti atomska bojeva glava Made in «CCCP», zato je CIA organizirala tajne operacije u Avganistanu, prvo da istjera Ruse odatle, a drugo da se sama uvali.
Uz sami bok CIA-e stajala je cijelo vrijeme i služba koju je vodio Osamin tutor. Možda je preteška riječ «tutor», odnos izmedju Princa i Osame je bio mnogo ljepši, tako da je Princ, kao šef tajne službe, u decembru 1979. ponudio mlađanom Osami da finansijski upravlja svim tajnim operacijama koje je CIA organizirala u to vrijeme u Avganistanu. A Ameri nisu žalili pare samo da napakoste Rusima, CIA je galantno investirala u tu zabavu preko dvije milijarde dolara, a sve je to išlo kroz ruke mladića koji se zvao Osama Bin Laden. Tako je buknula ljubav na prvi pogled izmedju jednog od sinova šeika Mohameda Bin Ladena i Amerike.

Ekipi koja drma Amerikom može se mnogo toga zamjeriti, ali im se mora priznati da su moćni i da su lukavi. Kako se ne bi zamjerili Rusima sa svojom željom za osvajanjem teritorija koje je u ruskom komšiluku, skontali su da je najbolje da to sve skupa izgleda kao vjerski rat. Pravoslavci protiv Islama.Zato su galantno dali milijarde dolara na naoružanje, kampove i obuku mudžahedina koji su se nalijepili na žvaku o vjerskom ratu, pa su pohrlili sa više strana svijeta da ginu umjesto Amerikanaca. Taj rat bi vjerovatno potrajao i duže jer je Rusija imala oružja i više nego što joj treba, ali je nastalo ono poznato unutrašnje urušavanje sistema u Rusiji, tako je ispalo da je Osama Bin Laden pobijedio Rusiju, čime je ušao na vrata legende.

Što je Amerima trebala baš ta teritorija puna brda i gudura? U tom širem regionu su ogromne rezerve nafte i gasa, pa je bio plan da se izvori energije iz oblasti Kaspijskog mora transportuju pod američko okrilje ne pitajući Rusiju i Iran. Jedan cjevovod bi spojio Kaspijsko more i Mediteran preko Azerbejdžana, Georgije i Turske (projekt «BTC» - Bakon, Tbilisi, Cejhan). Jedan je i izgradjen, a spajao je Kaspisko sa Crnim morem (Tergiz-Novorosijski), ali je jednim dijelom prelazio preko ruske teritorije, a ovi su, bezbeli, uzimali svoj harač na to, što je poskupo.
Zato je najbezbolnija bila treća varijanta koja bi Kaspijsko more spojila sa Indijskim oceanom.

Ali tada nastaje problem. Mudžahedini, koji su «otjerali» Ruse, sada su se tako osilili i ubezobrazili, a kako nisu nisu imali baš ni malo iskustva sa spoljnom politikom i igrama koje se tu igraju, nisu htjeli ni da čuju da taj cjevovod prolazi kroz njihovu avliju.
Šta sad, kako izaći na kraj sa budalama? Istina, Osama je već bio legenda medju njima, ali je bio dovoljno pametan da zna kako im ne može reći :»Hej momci, povucite ručnu, postoje neki talovi kojih se moramo pridržavati». A nije fino ni odavati tajne dogovore.
Onda režiseri pod hitno mijenjaju scenarij. Da bi se ovi vjerski fanatici makli iz igre i zasuli bombama da se opamete, treba pronaći opravdanje za takve postupke. U ratu ti inače treba protivnik. Ili pravi,ili da ga izmisliš, i njega i povod za rat. Pošto su Rusi kao ratna i ekonomska velesila «odumrli», za osvajanje novih teritorija treba u scenarij ubaciti dostojnog protivnika. Kako države interesantne za naredna zauzimanja, umjesto atomskih bojevih glava imaju, uglavnom, popaljene lokalne demonstrante koji mašu zastavama i lupaju se u prsa uzvikujući patriotske parole, režiseri su problem riješili pitanjem:»Oni tipovi što galame i bacaju se kamenjem, za šta su sposobni? Za normalan rat? Nemaju pravo oružje, a i ono što imaju nedovoljno je i za malo brojniju ekipu marinaca». Odgovor se sam nametnuo:»Oni su u stanju da prave samo pojedinačne diverzije, a šta je to – to je terorizam. A terorizmu se mora oduprijeti. Svim snagama. Uključujući i Britance.»

Tako je bauk terorizma počeo da kruži svijetom, pojavio se jedan strašan protivnik protiv koga se treba boriti svim sredstvima.(To je toliko strašno da američki Kongres, umjesto 20 milijardi dolara koliko je ne tako davno tražio njihov Predsjednik, galantno dodjeljuje čitavih 40 milijardi dolara).
Samo, što ni terorizam nije prašina, nije magla, nije hava. Trebaju, ipak, neke konkretne organizacije, konkretna imena.
Pa da, kako se nismo odmah sjetili, tu je Osama Bin Laden koji je dokazano spretan i neće nikoga razočarati.
Onda je počelo da roka.
Juna 1996. godine, 19 američkih vojnika je poginulo u vojnoj bazi Khobar (Saudijska Arabija). Američka tužba pada na Avganistance medju kojima je, naravno, i Osama Bin Laden.
Da bi se stvar uozbiljila Osama Bin Laden objavljuje Džihad, sveti rat, protiv Amerike i Izraela. Ponavlja se provjerena varijanta koju je Osama koristio skupa sa CIA u Avganistanu da treba osloboditi sve islamske zemlje.
7. augusta 1998. u zrak lete američke ambasade u Dar-Es-Salamu (Tanzanija) i u Najrobiju (Kenija). Iako je u obadva slučaja stradalo svega nekoliko Amerikanaca, to je proglašeno za napad na Ameriku.
12. oktobra 2002. čamac-bomba je oštetio američki razarač USS Cole u luci Aden (Jemen).
Kud ćeš više povoda i razloga da se napadne Avganistan. Kakav je rezultat, zna se. Nešto talibana se još uvijek mota po pećinama u brdima, ali cjevovod rahat može da prodje.

A šta je sa glavnim junakom ovog filma? Uhvaćen, ubijen, kao državni neprijatelj broj jedan? Naravno da nije. Istina, ima nekih manjih problema, jer on, koji je odrastao u svili i kadifi, malo je teže podnosio manjak komfora po avganistanskim brdima, pa je obolio. Trebala mu je liječnička pomoć, što u ovoj igri, naravno, nije ni teško. Poslije svih onih antiameričkih terorističkih napada koji se njemu pripisuju, i poslije njegove objave džihada, svetog rata protiv Amerike, koji podrazumijeva bitku do istrebljenja, Osama Bin Laden se liječio od 4. do 14. jula 2001. godine, znate li gdje? Ako neko kaže:»U američkoj bolnici u Dubaiu, Ujedinjeni Arapski Emirati», ja ću reći:»Odgovor je tačan». Tu ga je, kao što je i red, obilazila mnogobrojna familija iz Saudijske Arabije, pa i političari, a kako je pisao pariški «Le Figaro» od 31.10.2001., vidjen je i lokalni šef CIA-e kako se penje liftom na putu u sobu na razgovor sa američkim «državnim neprijateljem broj 1».
A znate li gdje je bio Osama Bin Laden noć uoči 11. septembra, dana kada su dva poslovna tornja u New Yorku zaboravila da stoje?Bio je u Pakistanu, u vojnoj bolnici u Ravalpindi zbog dijalize. A Pakistan, pakistansku vojsku, pa time i bolnice, Ameri drže u svom malom džepu, treba pustiti čovjeka da se liječi, u svakoj igri je poželjno da bude bar malo onoga što se zove fair-play.

I za one tornjeve u New Yorku zvanični američki izvještaji terete Al-Kaidu i Osama Bin Ladena, pa što onda napadoše Irak u borbi protiv terorizma, kad je poznato da se Sadam Husein i Bin Laden nikada nisu podnosili? Da nije opet gasovod ili cjevovod za naftu u pitanju? Neće biti, tamo cijev direktno iz izvora gurneš u tanker i – vozi. Jeste, ali tu cjevuru treba da gura tvoj čovjek koji sluša režisere, a ne onaj neposlušni čija je nafta. Irak, istina, nije vršio terorističke napade, ali se spremao na to,kako kažu američki izvještaji, praveći biološko oružje. Koje nije nadjeno.

A možda ja ipak griješim, možda Ameri nisu razvaljivali Avganistan, a i Irak, zbog nafte i gasa, što će reći interesa, nego iz najhumanije želje da ti narodi upoznaju blagodeti demokracije. A ako je već tako, nije pošteno da samo ta dva naroda imaju šansu da sanjaju američki san, tu su i Sirija, i Jordan, i Liban, i Egipat, a šta fali i Iranu i Sjevernoj Koreji. Samo, ne može sve od jedan put, ima neki red, čemu služi onaj scenario.

Predmet: Al Kaida

---

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
Kada sam pisao onaj tekst o ponovnom postavljanju bista naših umjetnika u sarajevskom parku, rekao sam da bih ja, kad bi se mene pitalo, pred sarajevskom likovnom Akademijom postavio i bistu Brace Dimitrijevića. Poslije su me neki pitali:»Ko ti je taj?» E, pa taj sin našeg poznatog slikara Voje Dimitrijevića, koji se zove Slobodan, u svijetu poznat kao Braco Dimitrijević, ganja konceptualnu umjetnost, i to je ganja tako dobro da je domaći u najpoznatijim svjetskim galerijama. Helem, Braco, za koga većina naših zemljaka koji ovdje žive nije ni čula, nedavno postade član Akademije nauka BiH. Braco Akademik. A ako cijeli svijet cijeni tvoju umjetnost, a uz to si još i akademik, eto lijepe šanse da ti poslije smrti postave bistu u nekom parku. Što da ne?
«Kako si znao?» - pita me jedan vrli pitac. I onda mi reče da su nedavno o meni pričali u jednom društvu naših zemljaka sjećajući se mojih izjava neposredno nakon Daytonskog sporazuma, kada sam ja rekao da će, i pored tog sporazuma, BiH imati jednu vojsku, jednu policiju, jednu zastavu i u Sarajevu i u Banjoj Luci, jedne automobilske tablice, da ćemo malo pričekati, ali doći će vrijeme kad će i nacionalne stranke imati sasvim druge programe, ako se već ne budu drugačije i zvale.
«Mora da neko stoji iza njega, ili je nečiji špijun»- bio je komentar jednog od njih, reče mi moj poznanik.

Da ne bi bilo nedoumica, evo javno izjavljujem:»Nisam ničiji špijun, ali iza mene stoji Al Kaida». Sa Al Kaidom sam u stalnom kontaktu, Al Kaida poslušno, na moju komandu realizira ono što ja zamislim u svojoj glavi, i onda se za to zna i u Americi, i u Australiji, i u Kanadi, da o Europi i ne govorim, o čemu imam relevantne povratne informacije (opet preko Al Kaide).
Ha, je li šok? Ma kakav šok, nije to ona Al Kaida što razvaljuje poslovne tornjeve i što je vodi Osama Bin Laden, iza mene stoji druga Al Kaida. Riječ «al Qaeda» u bukvalnom prijevodu znači «baza podataka», a ta baza podataka je kompjuterska «kartoteka»,pa i «biblioteka» koja se nalazi u internetu. I ako ne čitaš samo ono što pišu «tvoji» ili samo ono što pišu «drugi» (uvijek sa neprimjetnom željom da ti «isperu mozak» i jedni i drugi), nego malo napregneš moždane vijuge pa uporediš što veći broj informacija, ne trebaš biti previše pametan da ponešto i predvidiš, pa možda i ono što u jednom momentu izgleda nevjerovatno.

Sad, što se tiče frke oko prave Al Kaide i Osama Bin Ladena, servira nam se već poodavno priča sa obaveznom podjelom na dobre i loše momke, u kojoj je Bin Laden negativac, a oni što ga razvaljuju krstarećim raketama su demokrate, humanisti i dobri momci. Pravi crno-bijeli film.
Ali kad čovjek zaroni u onu drugu varijantu «al Qaeda»-e, ili «bazu podataka», to jest, internet, knjige i pouzdane novine, kad uganja više informacija, onda vidi da to nije baš crno-bijeli film, i da uloga dobrih momaka nije zapala baš nikog.
Kao što priliči svakom ambicioznijem filmu, tako i ovaj, pored glavnog glumca Osame čija je ljepuškasta faca baš zahvalna za naslovne strane, ima «neočekivane» dramske zaplete i obrte pune akcionog naboja, ali tu su, boga mi, i režiseri. Ne jedan, malo ih je više, ali njihova imena ne možeš pročitati na odjavnoj špici filma, nema šanse.

U prvom planu je, naravno, glavni junak, Osama Bin Laden. Kako i ne bi bio pored onako uzbudljivog privatnog života.
Rođen 1957. godine, Osama, kao jedno od 54 djece šeika Mohameda Bin Ladena (dobro ste pročitali brojku 54, nije štamparska greška, nije «lapsus calami», evo i slovima: - djece komada, pedeset i četiri), kao da je bio predodređen za glavnu rolu. Iako je imao čitavo brdo braće i sestara (valja nahraniti pedeset i četvera dječija usta), naš junak nije ni u čemu oskudijevao, naime, njegov babo šeik Mohamed nije postizao šampionske rezultate samo u pravljenju djece ( a valja i taj napor izdržati), taj tip je bio i jako uspješan poslovni čovjek. Još davne 1931. godine osnovao je najznačajniju holding kompaniju u Saudijskoj Arabiji «Saudi Ben Laden Group» (SBG). Firma polovinu prihoda ostvaruje od građevinarstva i javnih radova, a drugu od inžinjeringa, nekretnina, distribucije, telekomunikacija i izdavaštva. Babo je bio pravi, vrijedan i sposoban, tako da se firma širila, pa osniva švajcarsko preduzeće za investicije – SICO (Saudi Investment Company), koje je, opet, otvorilo dosta filijala Nacionalne saudijske trgovačke banke.
Interesi se šire, kud bi drugo nego u Ameriku, a tamo će poslove voditi čuveni Adnan Khashoggi (bivši zet Mohameda al-Fajeda). SBG je značajan «čimbenik» u «General Electricu»,»Nortel Networksu» i «Cadbury Schweppesu».
Firma SBG je bila neodvojivo vezana za arabljanske vehabije, tako da je dugo bila zvanična i jedina ugovorna strana za gradnju bilo čega u svetim mjestima Meki i Medini. Ma, sve pošteno.
Prema tome, nema zime da bi neka od 54 usta ostala gladna kad je neko uspješan u poslu. A šta znači biti uspješan poslovni čovjek u svijetu kao što je ovaj u kome živimo, pogotovo ako si musliman? To znači da u obaveznom čitanju Korana, kad dođeš do mjesta gdje se govori o moralu, preskočiš poneku stranicu.