iCentar » Ostale teme » Stampa-TV-Radio

zxz	18.08.2011 00:11
Predmet:Intervju:Abdulah Sidran Autor: BLIC Objavljeno: 17.08.2011 u 06:31 Na predavanju koje ste održali studentima rekli ste i da ste pjesnik koji je zalutao na film... Kao što je neko košarkaš, tako sam i ja pjesnik. Htio sam reći da sam pjesnik koji gostuje na filmu. Tačnije, ja sam pjesnik na službenom putu na filmu. Markantna odlika vaših djela je duhovitost. Eskapizam ili način gledanja na stvari? To ne isključuje jedno drugo. Ipak, riječ je o nečem organskom, imanentnom u meni. Pamtim da sam često u školi dobijao opomene, ono zapiše te nastavnik u dnevnik, istjera sa časa, a zbog budalaština koje sam dobacivao, dosjetki koje su se meni činile duhovite, a profesorima baš i nisu. Dakle, žudnja za humorom je oduvek postojala u meni. Mislim da je humor nešto mnogo, mnogo važnije nego što to nauka kaže, nego što je zvanično priznato. Humor je tajna, kao i muzika. Ne znam da li je iko razmišljao da napravi ozbiljan simpozijum da bi makar pokušao da ustanovi kako je nastao neki genijalni vic, koji uz to što je smešan često je i snažna, dubinska slika neke situacije; pa vic uhvati planetu u par reči. To je misterija, a nekad se morao prvi put izgovoriti. Dakle, ja držim da je humor jako važan i drago mi je kad neko primjeti da je on bitan dio djelovanja i u filmu i u književnosti i na predavanju i u kafani, a sudeći po vašem smehu oko stvari koje ćete u tekstu vjerovatno izostaviti, i dok dajem intervjue. Govoreći o stvaraocima na filmu, umjetnicima uopšte, rekli ste da je nemoralno biti površan, da je ključno pitanje smisla, osjećaja, osjećanja. Nije li diktat realnosti takav da su sve te kategorije potpuno marginalizovane? Ne radi se tu o diktatu života, ni diktatu stvarnosti. Radi se o individualnim odgovornostima. Ove decenije užasa na našim prostorima apsolutno su uništile sve ljestvice vrijednosti u svim oblastima. Ključni činioci stvarnosti su u rukama nekompetentnih ljudi. Na primjer, urednici po našim medijima plasiraju stvari koje su, po formi i sadržaju, smeće. Oni negiraju ideju ljudskosti i govore da time ugađaju ukusu naroda. A lažu, i znaju da lažu, pa oni su ti koji proizvode ukus naroda. Druga je muka što se kite neznanjem i nisu dorasli svome poslu. Velika je odgovornost medija, oni su u stanju i da fašiziraju društvo, kao što smo i videli. Od Makluana, a i pre njega, zna se da su mediji najstravičnija atomska bomba čovečanstva. Mi bismo mogli imati bolja društva, bolje odnose, bolji život kad bismo imali bolje medije. A šta može ili ne može film, umjetnost? - Umjetnost nema nikakvu praktičnu djelotvornu moć. Ona ima vrlo snažan uticaj sa odloženim dejstvom. Vidite, zla koja mi preživljavamo danas porođena su, na primer, u nekoj knjizi od prije 300 godina i ona svoju moć pokazuje s takvom vremenskom odgodom. Naši fašizmi su se pojavili najprije između korica određenih knjiga. Primjera ima dosta i s pozitivnim predznakom. Dakle, nama se čini da naša djela nemaju snagu, ali ona će s odgodom zasigurno djelovati. Erik Emanul Šmit, veliki evropski pisac, bio je proletos gost Beograda. I, između ostalog, govorio je o svojevrsnoj društvenoj odgovornosti umetnika. Jer, kako je istakao, ako je neko zbilja umetnik, on barata emocijama, a emocijama se najviše, možda i jedino njima, može uticati na ljude? To je tačno. Ja nisam mislilac. Ja sam biće koje osjeća i ponešto umijem sastaviti kao misao. Osjećam tu odgovornost i ne bi mi palo na pamet da svoju zanatsku, spisateljsku vještinu upregnem u nešto što bi bila politička ideja koja donosi zlo. Šta je trenutno aktuelno u vašem profesionalnom zivotu, pišete li neki novi scenario? Muljam, muljam... Uradio sam 500 stranica i sad ih treba smanjiti na 300. Romansirana autobiografija „Otkup sirove kože“. Vidio sam da se život u mojoj porodici, i oca i majke, i dede i babe, i po vertikali i po horizontali, svodi zapravo na goli opstanak. Živiš da bi preživio. E, j... takav život. Čuo sam u Goraždu prekrasnu rečenicu. Kaže čovjek - da mi se jedan milimetar odmaknut od guzice, nikad me više ne bi stigla. To je neki crni humor naših sudbina, živimo da bismo preživjeli. Kako vidite to što je eks-Ju sve češća tema, a ljudi u kulturi sve više sarađuju... Treba da pohvalimo te zajedničke poduhvate u kulturi, da podržimo svesrdnu saradnju, ali ne smijemo imati iluzija da je to rezultat politike i da se u politici nešto krupno promijenilo. Nije se ništa bitno promijenilo. Velikonacionalni državni programi su još tu, još uvek su ciljevi takvi kakvi su, a iluzije su nas uvijek skupo stajale. Imate li kontakt s Kusturicom? - Čujemo se često, vidimo se dva do tri puta godišnje. Ali poslovi su nas odveli na dvije strane. Njegovi poduhvati sada su više graditeljski" zaključio je Sidran u intervjuu.

zxz

18.08.2011 00:11

Predmet:Intervju:Abdulah Sidran

Autor: BLIC
Objavljeno: 17.08.2011 u 06:31
Na predavanju koje ste održali studentima rekli ste i da ste pjesnik koji je zalutao na film...

Kao što je neko košarkaš, tako sam i ja pjesnik. Htio sam reći da sam pjesnik koji gostuje na filmu. Tačnije, ja sam pjesnik na službenom putu na filmu.

Markantna odlika vaših djela je duhovitost. Eskapizam ili način gledanja na stvari?

To ne isključuje jedno drugo. Ipak, riječ je o nečem organskom, imanentnom u meni. Pamtim da sam često u školi dobijao opomene, ono zapiše te nastavnik u dnevnik, istjera sa časa, a zbog budalaština koje sam dobacivao, dosjetki koje su se meni činile duhovite, a profesorima baš i nisu. Dakle, žudnja za humorom je oduvek postojala u meni. Mislim da je humor nešto mnogo, mnogo važnije nego što to nauka kaže, nego što je zvanično priznato. Humor je tajna, kao i muzika. Ne znam da li je iko razmišljao da napravi ozbiljan simpozijum da bi makar pokušao da ustanovi kako je nastao neki genijalni vic, koji uz to što je smešan često je i snažna, dubinska slika neke situacije; pa vic uhvati planetu u par reči. To je misterija, a nekad se morao prvi put izgovoriti. Dakle, ja držim da je humor jako važan i drago mi je kad neko primjeti da je on bitan dio djelovanja i u filmu i u književnosti i na predavanju i u kafani, a sudeći po vašem smehu oko stvari koje ćete u tekstu vjerovatno izostaviti, i dok dajem intervjue.

Govoreći o stvaraocima na filmu, umjetnicima uopšte, rekli ste da je nemoralno biti površan, da je ključno pitanje smisla, osjećaja, osjećanja. Nije li diktat realnosti takav da su sve te kategorije potpuno marginalizovane?

Ne radi se tu o diktatu života, ni diktatu stvarnosti. Radi se o individualnim odgovornostima. Ove decenije užasa na našim prostorima apsolutno su uništile sve ljestvice vrijednosti u svim oblastima. Ključni činioci stvarnosti su u rukama nekompetentnih ljudi. Na primjer, urednici po našim medijima plasiraju stvari koje su, po formi i sadržaju, smeće. Oni negiraju ideju ljudskosti i govore da time ugađaju ukusu naroda. A lažu, i znaju da lažu, pa oni su ti koji proizvode ukus naroda. Druga je muka što se kite neznanjem i nisu dorasli svome poslu. Velika je odgovornost medija, oni su u stanju i da fašiziraju društvo, kao što smo i videli. Od Makluana, a i pre njega, zna se da su mediji najstravičnija atomska bomba čovečanstva. Mi bismo mogli imati bolja društva, bolje odnose, bolji život kad bismo imali bolje medije.

A šta može ili ne može film, umjetnost?

- Umjetnost nema nikakvu praktičnu djelotvornu moć. Ona ima vrlo snažan uticaj sa odloženim dejstvom. Vidite, zla koja mi preživljavamo danas porođena su, na primer, u nekoj knjizi od prije 300 godina i ona svoju moć pokazuje s takvom vremenskom odgodom. Naši fašizmi su se pojavili najprije između korica određenih knjiga. Primjera ima dosta i s pozitivnim predznakom. Dakle, nama se čini da naša djela nemaju snagu, ali ona će s odgodom zasigurno djelovati.

Erik Emanul Šmit, veliki evropski pisac, bio je proletos gost Beograda. I, između ostalog, govorio je o svojevrsnoj društvenoj odgovornosti umetnika. Jer, kako je istakao, ako je neko zbilja umetnik, on barata emocijama, a emocijama se najviše, možda i jedino njima, može uticati na ljude?

To je tačno. Ja nisam mislilac. Ja sam biće koje osjeća i ponešto umijem sastaviti kao misao. Osjećam tu odgovornost i ne bi mi palo na pamet da svoju zanatsku, spisateljsku vještinu upregnem u nešto što bi bila politička ideja koja donosi zlo.

Šta je trenutno aktuelno u vašem profesionalnom zivotu, pišete li neki novi scenario?

Muljam, muljam... Uradio sam 500 stranica i sad ih treba smanjiti na 300. Romansirana autobiografija „Otkup sirove kože“. Vidio sam da se život u mojoj porodici, i oca i majke, i dede i babe, i po vertikali i po horizontali, svodi zapravo na goli opstanak. Živiš da bi preživio. E, j... takav život. Čuo sam u Goraždu prekrasnu rečenicu. Kaže čovjek - da mi se jedan milimetar odmaknut od guzice, nikad me više ne bi stigla. To je neki crni humor naših sudbina, živimo da bismo preživjeli.

Kako vidite to što je eks-Ju sve češća tema, a ljudi u kulturi sve više sarađuju...

Treba da pohvalimo te zajedničke poduhvate u kulturi, da podržimo svesrdnu saradnju, ali ne smijemo imati iluzija da je to rezultat politike i da se u politici nešto krupno promijenilo. Nije se ništa bitno promijenilo. Velikonacionalni državni programi su još tu, još uvek su ciljevi takvi kakvi su, a iluzije su nas uvijek skupo stajale.

Imate li kontakt s Kusturicom?

- Čujemo se često, vidimo se dva do tri puta godišnje. Ali poslovi su nas odveli na dvije strane. Njegovi poduhvati sada su više graditeljski" zaključio je Sidran u intervjuu.