I biće bolje nekog petka
kada se umotamo u mjesečinu,
drobeći granutne kolutove,
i kada želje i riječi minu;
Krenut ćemo sa bičem u ruci
I išibat ćemo pomračinu.

I biće bolje nekog petka,
subote drolje,
neke pijane srijede,
nekog mamurnog pondeljka, kada i
sasvim obični ljudi vrijede.

Dosta je bilo saharskog cuga,
pljujem na obloge od rakije.
To je neko čudno i teško vrijeme
kafanskog štimunga,
nekog čudnog straha,
podzemnih rijeka.
Odljepljesmo se od kafane,
u nekom plavom nesedlanom jutru
ždrejbica bijela samo na nas čeka.

A sve što se stvara, ruši se i lomi;
pucaju brane čelične volje, a nas
Još uvijek miluju riječi; biće bolje..

Da, i biće bolje nekog petka,
subote drolje, pijane srijede,
Nekog mamurnog ponedeljka,
kada i sasvim obični ljudi vrijede...

Bože, ostani s nama,
Jer skoro ce vecer,
Dan se primice kraju,
Ostani s nama Bože!

U predvecerje ovo,
Predvecerje života,
U predvecerje svijeta,
Ostani s nama!

Svojom milošcu i dobrotom,
Svojom rijecju,
Svojom utjehom i blagoslovom,
Ostani s nama!

Kada se spusti
Noc neizvjesnosti,
Noc stiske,
Neimaštine i potrebe,
Osamljenosti i napuštenosti,
Bolesti i jada, gorcine,
Ostani s nama Bože!

I s našim dragima,
Velikim i malima,
S bliskim i dalekima,
Zdravim i bolesnima,
Radosnima i tužnima,
Sa svima koji su skršena srca!

Ostani s nama,
I sa svima vjernima,
Svima nevjernima,
Ti uvijek budi tu...

Samoće nam svima treba,
nedirnutog tihog mira,
u tišini male sobe,
gitara što tiho svira.

Svi žudimo nepoznato,
put plavetni, put visina,
poslje svega svima treba;
mir nedirnut i tišina.

Ja plovim kroz tihe noći,
puna predivne, slatke tuge,
čudno žare mi se oči
kroz godine ove duge.

Svojim srcem ja ceh palćam
u sumraku prošlih želja,
i samoj se sebi vraćam,
tiho i bez prijatelja.

Samoće nam svima treba,
one čiste nama drage;
da bljesnemo poput zore,
da skupimo nove snage.

Da krenemo magistralum,
put vreve što gazi ruši,
sa tišinom u očima,
sa mirom u toploj duši...