iCentar » Nauka » Knjizevnost » kolumne-Ibrahim Mulaomerović

zxz	18.02.2011 01:17
Predmet:kolumne-Ibrahim Mulaomerović Preneseno sa portala: www.cyberbulevar.com. Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč Pošaljite komentar autoru teksta

zxz	18.02.2011 01:20
Predmet:Indijanci u Bosni 07.12.2010 08:23:15 U Sjedinjenim bosansko-hercegovačkim državama Republikanci čvrsto drže vlast u svojim rukama. Ako ste očekivali da su Demokrate u opoziciji, moraću vas razočarati. Naime, demokrate u ovoj prijateljskoj i jako svrstanoj zemlji (svi se svrstavaju samo uz svoje), ne da nisu na vlasti, nego nema šanse da budu ni opozicija. Ne vjerujete mi? Pa dobro, i ne morate baš, ali moja tvrdnja je rezultat naučnih istraživanja koje je proveo Istorijski institut elitnog univerziteta u Čečavi, Republika srpska (ili to bijaše u Čekrčićima, Federacija BiH, nešto se ne sjećam, ali znam da je sa „Č“ i da je univerzitet – elitni, kao i svi univerziteti u ovoj, rekosmo, prijateljskoj i svrstanoj državi). Da vas ne držim u neizvjesnosti oko rezultata tih istraživanja, stvari stoje ovako; - svi relevantni pokazatelji govore da su domoroci ove države od svog nastanka, znači – prije okupacije od agresorskih Slavena (čitaj – Srba i Hrvata), prije svake indoktrinacije bilo kojom religijom (čitaj – katoličanstvo, pravoslavlje, islam) koja je bacala oko na tu jadnu zemlju, po svojoj vokaciji i u svojoj duši, bili - demokrate. Kako na grčko-bosanskom jeziku demokracija znači – „vladavina naroda“, malo prije spomenuti domoroci su se tako i ponašali. A kako su se ponašali? Eto, nije bilo profitera, nije bilo političara koje su „gorile“ morali čuvati od vlastitog naroda, nije bilo vjerskih velikodostojnika koji su bili okićeni zlatom dok im narod gladuje, ljudi su bili sretni. Patarenski dibidus. Onda, kako to obično biva, po sistemu:“Nek’ komšiji crkne krava”, i tom rahatluku je morao doći kraj. Kako? Opet se sjetih onog stiha Željka Ivankovića što kaže:“Barbari dolaze sa istoka“, kada, naravno, nije mislio na istok samo od nas, jer i Maje, Inke a i Indijanci su najebali od onih što su došli sa istoka. Možeš ti koliko hoćeš misliti da si civiliziran, ali ako si sa istoka, barbarizam je genetska pretpostavka (ima jedan tajni kod u genetici).Jedina pravda je u tome što je Zemlja okrugla, pa sam i ja nekome sa istoka. A Bosanci su čudna sorta, iz krajnosti u krajnost, ili osjete blaženstvo patarenstva, ili ih barbari pritisnu, ovaj puta i sa istoka i sa zapada, pa dožive sudbinu Indijanaca. A šta je to bilo sa Indijancima? I oni su, kao i Bosanci, živjeli iza sedam gora i sedam mora u miru i rahatluku, a onda došli kauboji i ***ali stvar, pa sad u tim demokratskim Sjedinjenim američkim državama polako odumiru. Tek po neki rezervat pod zaštitom države. Tako ti je i sa Bosancima, po vokaciji i u duši demokrate, pa baš zbog toga i odumiru. Možeš ih još pronaći u ponekom rezervatu što nije pod zaštitom države (kao Tuzla, na primjer) i eventualno negdje po bijelom svijetu gdje uživaju u privilegiranom statusu izbjeglice, ali, i ako ih nađeš svugdje su, i među svojima, manjina što odumire, Indijanci takoreći čijeg poglavicu zvanog Bik koji sjedi na klimavoj stolici *ava ko hoće. A kauboji, zna se, oni su na vlasti po sistemu – moja Republika, moja slobodica, ko jebe Indijance. Jedino što me nasmijava u ovoj tužnoj situaciji je kaubojska želja da barbari pokažu svijetu da oni nisu pokorili domoroce pa im nametnuli svoje nacionalnosti i svoje religije, nego da su upravo oni, ti barbari, - domoroci, oni što su po vokaciji i u svojoj duši demokrate, pa su, svi redom, u nazive svojih nacionalističkih, fašističkih i kaubojskih stranaka ubacili onu obaveznu riječ – “demokratska”. Sve goli demokrata. Da bi narod vladao. A naroda što se tiče, mogu vam reći, narod je značajno zavladao, čvrsto drži pozicije u redovima pred narodnim kuhinjama, u biroima za zapošljavanje, a kontejneri, kontejnerima ne možeš prići od istraživačkog rada tog istog naroda.Možda je tako i bolje. Pa jesam li normalan i šta mi je kad i pomislim da je tako možda i bolje? Šta je sad normalno, to definitivno niko ne zna, „krhko je znanje“ što reče Pjesnik, pa mi nema druge nego opet se obratiti mudrim glavama iz Instituta u Čečavi (ili ono bijahu Čekrčići?) Nauka i znanost nas fino podučavaju da su bosanski domoroci najviše najebali u kritičnim historijskim trenucima po dolasku agresora iz Stambola, sa Bosfora.. Jedan, zanemarljiv, broj je već bio prihvatio vjere i nacionalnosti „barbara“ sa istoka i zapada, ali su, u tom trenutku, u ogromnoj većini bili - patareni. Hercegovački vladar Stjepan Vukčić Kosača koji je vodio ljute bitke i sa Hrvatima i sa Srbima koji su uporno pokušavali dokazati da su oni domoroci a ne Kosača, primio je 40.000 Patarena da ih zaštiti od „barbara“, pošto je i sam bio, pogodili ste, – „nevjernik“. Njegova kćerka Katarina, posljednja bosanska kraljica (moja lijepa Kraljica), tek je skoro pred kraj života uzela jednu od „pravih“ religija, prešla je na katoličanstvo. Eno je i dan danas, pod krovom rimske crkve Svete Marije Aracoeli, gdje pod mramornom pločom čezne za Bosnom i svojom djecom koja su veoma svrsishodno i uspješno prešla na Islam. Kako je sila sa Bosfora bila nemilosrdna, valjalo je ili umirati ili prihvatiti novu religiju. Velika većina Patarena je uveliko znala riječi pjesme:“Za ideale ginu budale“, pa su fino prešli na Islam. Eh, sad su ti isti domoroci (dobro, ne baš isti, njihovi potomci), po najgorem sporazumu u povijesti, a što se zove „Daytonski“, dobili novi naziv, ne mogu sad opet biti Patareni ni Bogumili, nego - Bošnjaci.A što sam ja Bosanac, to ne mogu odgonetnuti ni oni mudraci iz Instituta za istoriju univerziteta u Čečavi (ili ono bijahu Čekrčići?). Pa nešto mislim, kad bi (teoretski) u ovim Sjedinjenim bosansko-hercegovačkim državama konačno zavladali domoroci (po svojoj vokaciji i u duši – demokrate), da li bi onda bilo bolje? U odgovoru da bi bilo baš bolje, malo me ***avaju neki sitni detalji iz historije, povijesti i istorije. Recimo, najbliža prošlost. Kada su se u nedavnom ratu domoroci koji sada pripadaju islamskoj religiji (čitaj po Daytonu – Bošnjaci) uspjeli dočepati nešto oružja pa jedan dio ove države o kojoj govorimo držati pod svojom vlašću, odmah je pala krv. Svoja. A što? Jednostavno, nije isto biti Pataren i Bošnjak, s novim imenom i pripadajući običaji. A novi običaji kažu da ljudska sreća nije mir i ljubav, nego vlast, pa će Babo Abdić rađe sa svima nego sa “svojima” koji mu ne bi dozvolili da bude glavni. Taj sukob pripadnika iste vjere i nacije u Bosni je samo rutinska stvar, ima to svoje korijene u prošlosti. Sjetih se tipa što se zvao Ismail ben – Eh – Šerih – ben Ali, vladar Maroka (1673. – 1727.).Iako je dotični gospodin svaki dan gledao u onu lijepu knjigu što se zove Kur’an, i u kojoj lijepo piše da čovjek mora biti dobar vjernik, čestit čovjek, da se treba živjeti u slozi i ljubavi, da se poštuju ljudi oko sebe, on je dugi niz godina vodio krvavu bitku protiv tipova koji su ugrožavali njegovu vlast, prijesto, i što je najgore – njegovo bogatstvo. Hajde, nekako bih razumio da su to bili hrišćani ili Jevreji, ali u pitanju je bio rođeni brat El- Haran sa svojim sinom Ahmedom. A i ovi su ljubili Kur’an. Krv nije tekla na slamku, nego potocima, vladar je, bezbeli, bio jači i pobijedio, a kada je umro, svo bogatstvo i vlast ostavio je svojoj četvorici sinova.Tako nalažu red i običaji, što nije ni teško kad se vole svoji sinovi. A poslije smrti Ismaila ben - Eh…. i tako dalje, vladara Maroka , potoci su i dalje tekli, ovaj put nabujali, sinovi su se u borbi za vlast krvavo pomarisali, pa i poubijali međusobno. A svi su oni, i sinovi i očevi redovno čitali onu lijepu knjigu. Dobro sad, ne kažem ja da bi sad i u Bosni tekla krv potocima da zavladaju oni što svaki dan čitaju Kur’an, ili kada se vlast treba prenijeti sa oca na sina (sreća, koliko ja znam, Bakir nema brata, ali ni onako mu nije lahko), Ameri zavrću ruku svima koji bi da zveckaju oružjem, jer to pravo daju samo sebi, pa u Bosni nema, bar za sada, šanse za žuborenjem potoka Ali, hajde ti budi pametan i siguran u bilo šta, jer teško je zamisliti da i u Sjedinjenim američkim državama zavladaju Indijanci (koji su po vokaciji i u duši – demokrate), sjećate se iz western filmova njihovog idiličnog života i rahatluka, demokracije takoreći, sve dok nisu kauboji dojahali. Dojahali da ovima dohakaju. A i u Sjedinjenim bosansko-hercegovačkim državama kauboji, republikanci, imaju želju da dohakaju domorocima, a želja je jaka, još iz vremena kada su dojahali iz svojih dalekih šuma. Ako u tome i uspiju, opet ostaju riječi utjehe da će i njima neko dohakati kad-tad, pogledaj ti samo koliko je kineskih radnji već otvoreno.

zxz

18.02.2011 01:20

Predmet:Indijanci u Bosni

07.12.2010 08:23:15

U Sjedinjenim bosansko-hercegovačkim državama Republikanci čvrsto drže vlast u svojim rukama. Ako ste očekivali da su Demokrate u opoziciji, moraću vas razočarati.

Naime, demokrate u ovoj prijateljskoj i jako svrstanoj zemlji (svi se svrstavaju samo uz svoje), ne da nisu na vlasti, nego nema šanse da budu ni opozicija.

Ne vjerujete mi? Pa dobro, i ne morate baš, ali moja tvrdnja je rezultat naučnih istraživanja koje je proveo Istorijski institut elitnog univerziteta u Čečavi, Republika srpska (ili to bijaše u Čekrčićima, Federacija BiH, nešto se ne sjećam, ali znam da je sa „Č“ i da je univerzitet – elitni, kao i svi univerziteti u ovoj, rekosmo, prijateljskoj i svrstanoj državi).

Da vas ne držim u neizvjesnosti oko rezultata tih istraživanja, stvari stoje ovako; - svi relevantni pokazatelji govore da su domoroci ove države od svog nastanka, znači – prije okupacije od agresorskih Slavena (čitaj – Srba i Hrvata), prije svake indoktrinacije bilo kojom religijom (čitaj – katoličanstvo, pravoslavlje, islam) koja je bacala oko na tu jadnu zemlju, po svojoj vokaciji i u svojoj duši, bili - demokrate.

Kako na grčko-bosanskom jeziku demokracija znači – „vladavina naroda“, malo prije spomenuti domoroci su se tako i ponašali. A kako su se ponašali? Eto, nije bilo profitera, nije bilo političara koje su „gorile“ morali čuvati od vlastitog naroda, nije bilo vjerskih velikodostojnika koji su bili okićeni zlatom dok im narod gladuje, ljudi su bili sretni. Patarenski dibidus.

Onda, kako to obično biva, po sistemu:“Nek’ komšiji crkne krava”, i tom rahatluku je morao doći kraj. Kako?

Opet se sjetih onog stiha Željka Ivankovića što kaže:“Barbari dolaze sa istoka“, kada, naravno, nije mislio na istok samo od nas, jer i Maje, Inke a i Indijanci su najebali od onih što su došli sa istoka. Možeš ti koliko hoćeš misliti da si civiliziran, ali ako si sa istoka, barbarizam je genetska pretpostavka (ima jedan tajni kod u genetici).Jedina pravda je u tome što je Zemlja okrugla, pa sam i ja nekome sa istoka.

A Bosanci su čudna sorta, iz krajnosti u krajnost, ili osjete blaženstvo patarenstva, ili ih barbari pritisnu, ovaj puta i sa istoka i sa zapada, pa dožive sudbinu Indijanaca.

A šta je to bilo sa Indijancima? I oni su, kao i Bosanci, živjeli iza sedam gora i sedam mora u miru i rahatluku, a onda došli kauboji i *****ali stvar, pa sad u tim demokratskim Sjedinjenim američkim državama polako odumiru. Tek po neki rezervat pod zaštitom države.

Tako ti je i sa Bosancima, po vokaciji i u duši demokrate, pa baš zbog toga i odumiru. Možeš ih još pronaći u ponekom rezervatu što nije pod zaštitom države (kao Tuzla, na primjer) i eventualno negdje po bijelom svijetu gdje uživaju u privilegiranom statusu izbjeglice, ali, i ako ih nađeš svugdje su, i među svojima, manjina što odumire, Indijanci takoreći čijeg poglavicu zvanog Bik koji sjedi na klimavoj stolici *****ava ko hoće.

A kauboji, zna se, oni su na vlasti po sistemu – moja Republika, moja slobodica, ko jebe Indijance.

Jedino što me nasmijava u ovoj tužnoj situaciji je kaubojska želja da barbari pokažu svijetu da oni nisu pokorili domoroce pa im nametnuli svoje nacionalnosti i svoje religije, nego da su upravo oni, ti barbari, - domoroci, oni što su po vokaciji i u svojoj duši demokrate, pa su, svi redom, u nazive svojih nacionalističkih, fašističkih i kaubojskih stranaka ubacili onu obaveznu riječ – “demokratska”. Sve goli demokrata. Da bi narod vladao.

A naroda što se tiče, mogu vam reći, narod je značajno zavladao, čvrsto drži pozicije u redovima pred narodnim kuhinjama, u biroima za zapošljavanje, a kontejneri, kontejnerima ne možeš prići od istraživačkog rada tog istog naroda.Možda je tako i bolje.

Pa jesam li normalan i šta mi je kad i pomislim da je tako možda i bolje?

Šta je sad normalno, to definitivno niko ne zna, „krhko je znanje“ što reče Pjesnik, pa mi nema druge nego opet se obratiti mudrim glavama iz Instituta u Čečavi (ili ono bijahu Čekrčići?)

Nauka i znanost nas fino podučavaju da su bosanski domoroci najviše najebali u kritičnim historijskim trenucima po dolasku agresora iz Stambola, sa Bosfora.. Jedan, zanemarljiv, broj je već bio prihvatio vjere i nacionalnosti „barbara“ sa istoka i zapada, ali su, u tom trenutku, u ogromnoj većini bili - patareni.

Hercegovački vladar Stjepan Vukčić Kosača koji je vodio ljute bitke i sa Hrvatima i sa Srbima koji su uporno pokušavali dokazati da su oni domoroci a ne Kosača, primio je 40.000 Patarena da ih zaštiti od „barbara“, pošto je i sam bio, pogodili ste, – „nevjernik“.

Njegova kćerka Katarina, posljednja bosanska kraljica (moja lijepa Kraljica), tek je skoro pred kraj života uzela jednu od „pravih“ religija, prešla je na katoličanstvo.

Eno je i dan danas, pod krovom rimske crkve Svete Marije Aracoeli, gdje pod mramornom pločom čezne za Bosnom i svojom djecom koja su veoma svrsishodno i uspješno prešla na Islam.

Kako je sila sa Bosfora bila nemilosrdna, valjalo je ili umirati ili prihvatiti novu religiju. Velika većina Patarena je uveliko znala riječi pjesme:“Za ideale ginu budale“, pa su fino prešli na Islam.

Eh, sad su ti isti domoroci (dobro, ne baš isti, njihovi potomci), po najgorem sporazumu u povijesti, a što se zove „Daytonski“, dobili novi naziv, ne mogu sad opet biti Patareni ni Bogumili, nego - Bošnjaci.A što sam ja Bosanac, to ne mogu odgonetnuti ni oni mudraci iz Instituta za istoriju univerziteta u Čečavi (ili ono bijahu Čekrčići?).

Pa nešto mislim, kad bi (teoretski) u ovim Sjedinjenim bosansko-hercegovačkim državama konačno zavladali domoroci (po svojoj vokaciji i u duši – demokrate), da li bi onda bilo bolje?

U odgovoru da bi bilo baš bolje, malo me *****avaju neki sitni detalji iz historije, povijesti i istorije.

Recimo, najbliža prošlost. Kada su se u nedavnom ratu domoroci koji sada pripadaju islamskoj religiji (čitaj po Daytonu – Bošnjaci) uspjeli dočepati nešto oružja pa jedan dio ove države o kojoj govorimo držati pod svojom vlašću, odmah je pala krv. Svoja. A što?

Jednostavno, nije isto biti Pataren i Bošnjak, s novim imenom i pripadajući običaji. A novi običaji kažu da ljudska sreća nije mir i ljubav, nego vlast, pa će Babo Abdić rađe sa svima nego sa “svojima” koji mu ne bi dozvolili da bude glavni.

Taj sukob pripadnika iste vjere i nacije u Bosni je samo rutinska stvar, ima to svoje korijene u prošlosti. Sjetih se tipa što se zvao Ismail ben – Eh – Šerih – ben Ali, vladar Maroka (1673. – 1727.).Iako je dotični gospodin svaki dan gledao u onu lijepu knjigu što se zove Kur’an, i u kojoj lijepo piše da čovjek mora biti dobar vjernik, čestit čovjek, da se treba živjeti u slozi i ljubavi, da se poštuju ljudi oko sebe, on je dugi niz godina vodio krvavu bitku protiv tipova koji su ugrožavali njegovu vlast, prijesto, i što je najgore – njegovo bogatstvo.

Hajde, nekako bih razumio da su to bili hrišćani ili Jevreji, ali u pitanju je bio rođeni brat El- Haran sa svojim sinom Ahmedom. A i ovi su ljubili Kur’an. Krv nije tekla na slamku, nego potocima, vladar je, bezbeli, bio jači i pobijedio, a kada je umro, svo bogatstvo i vlast ostavio je svojoj četvorici sinova.Tako nalažu red i običaji, što nije ni teško kad se vole svoji sinovi.

A poslije smrti Ismaila ben - Eh…. i tako dalje, vladara Maroka , potoci su i dalje tekli, ovaj put nabujali, sinovi su se u borbi za vlast krvavo pomarisali, pa i poubijali međusobno. A svi su oni, i sinovi i očevi redovno čitali onu lijepu knjigu.

Dobro sad, ne kažem ja da bi sad i u Bosni tekla krv potocima da zavladaju oni što svaki dan čitaju Kur’an, ili kada se vlast treba prenijeti sa oca na sina (sreća, koliko ja znam, Bakir nema brata, ali ni onako mu nije lahko), Ameri zavrću ruku svima koji bi da zveckaju oružjem, jer to pravo daju samo sebi, pa u Bosni nema, bar za sada, šanse za žuborenjem potoka Ali, hajde ti budi pametan i siguran u bilo šta, jer teško je zamisliti da i u Sjedinjenim američkim državama zavladaju Indijanci (koji su po vokaciji i u duši – demokrate), sjećate se iz western filmova njihovog idiličnog života i rahatluka, demokracije takoreći, sve dok nisu kauboji dojahali. Dojahali da ovima dohakaju.

A i u Sjedinjenim bosansko-hercegovačkim državama kauboji, republikanci, imaju želju da dohakaju domorocima, a želja je jaka, još iz vremena kada su dojahali iz svojih dalekih šuma.

Ako u tome i uspiju, opet ostaju riječi utjehe da će i njima neko dohakati kad-tad, pogledaj ti samo koliko je kineskih radnji već otvoreno.

zxz	18.02.2011 01:31
Predmet:Pasoš kao afrodizijak 12.11.2010 20:36:03 Bilo je to davno. Jako davno, čak u prošlom milenijumu. Sa ove vremenske distance i tvrdnje dokazanih mudraca, bilo je to vrijeme diktature i jednoumlja. Moja generacija i ja to pamtimo jako dobro. I sve bi bilo onako kako narečeni mudraci tvrde, samo da nije te moje generacije koja je, Bogu hvala, još uvijek živa i zdrava. I pamti. Dobro znam da svako za svoju generaciju tvrdi da je najbolja, nema te gimnazije u kojoj baš ta generacija nije bila najbolja i najpametnija, ali ja se nešto ne bih usudio sve te superlative i komplimente uputiti svojoj generaciji. Sebi pogotovo. A što? Čudni smo nekakvi bili, umjesto da snažno razvijamo marksističku misao o revolucionarnoj ulozi radničke klase na putu u svijetlu budućnost, ili bar da smo, u inat marksistima, uporno kopali tražeći korijene svoje nacije, da konačno saznamo šta je naš identitet i naša posebnost u odnosu na sav ostali svijet i pokažemo kako smo superiorno različiti, mi smo radili nešto sasvim drugo. Šta smo to radili? ***avali se. Zamislite samo, umjesto da smo od, recimo, Njegoša pokupili svu pamet svijeta, mi smo djevojke barili stihovima Jacques Preverta, ili Jesenjina. Jeste da sad, opet sa ove vremenske distance, to sa Jesenjinom izgleda poprilično romantično i patetično, ali nećeš valjda curu šarmirati stihom:“Boj ne bije svijetlo oružje bla-bla-bla.“. Ili, ako si želeći da provjeriš neko znanje iz historije upitao nekoga od nas ko je Knjaz Miloš, dobićeš odgovor da se ne pita ko je Knjaz Miloš, nego šta je Knjaz Miloš, jer, zna se, „opšte je poznato“ da je Knjaz Miloš mineralna voda koja izvanredno, u nedostatku soda-vode, paše uz bijelo vino za špricer. Isto je važilo i za Caricu Milicu, što je naziv, ovoga puta, za crno vino osrednjeg kvaliteta. Ipak, mora se priznati, i mi smo se uklapali u sistem jednoumlja, jer svima su nam na umu bile samo - cure. Onda, jednog lijepog dana, pod stavkom „međunarodna razmjena studenata“ dođu nama u posjetu studenti, i naravno – studentice, iz Poljske, sa sve plavim kosama i plavim očima, a mi uporno jednoumni. Koja ideološka provokacija. Mi ih, bezbeli, provodali prvo po Baš-Čaršiji, pa ih odveli da vide Mostar i Stari Most, pa Počitelj, i onda – pravac more, zna se destinacija – Zaostrog. Onda je Jesenjin palio u originalu, na ruskom, jer su i oni kao i mi morali učiti ruski, takav je vakat bio, što je dokaz da i diktatura može ponekad biti od koristi. A Poljaci, kao civiliziran i kulturan svijet pozovu i nas kod sebe, te mi put pod noge pa pravac Varšava sa našim crvenim pasošima u džepu. Ništa viza, put putuje Latif aga bez ikakvih problema na granici. Druga je sad stvar što nas je onako mlade i nadobudne u Varšavi strefila u glavu spoznaja da nismo baš najbolji u svemu, samo podatak da je u Krakovu bio Univerzitet kada je „kod nas“ bila Kosovska bika, dovodio je do rezultata da je to poređenje nekih kultura i tradicija moralo na nas djelovati prilično depresivno. Poslije Varšave baltička obala, Sopot, Gdinja, Gdanjsk. U Gdanjsku se tada još nije ni znalo za Leha Valensu, ali mi je ta priča o običnom radniku iz brodogradilišta koji će poslije postati šef države odnekud i danas poznata. Ne trebam ni pričati kako nam je bilo lijepo (i danas mi je Poljska zemlja draga) ali trebalo se vratiti kući, te mi fino na povratku, u Varšavi na željezničku stanicu (je li se ono na srpskom jeziku kaže – kolodvor), trebalo je potvrditi karte za „Polonia express“ što će nas odvesti do Beograda, u Beogradu presjedanje, pa brzim preko Bosne. Na stanici gužva,iznad šaltera natpisi za pravce prema socijalističkim zemljama, pred šalterima podugi redovi, ali kako smo u civiliziranoj zemlji, nema guranja, nego fino u red. Samo ispred jednog šaltera nema gužve, to je onaj za karte u pravcu zemalja što nisu socijalističke ni komunističke, mlada dama što je radila na tom šalteru očito se dosađivala čitajući neku knjigu. Nije bilo druge, stali smo u dugački red i poslije haj-haj vremena, kad smo stigli na red, pokazasmo svoje crvene pasoše.Službenik na šalteru nam samo ljubazno reče:“Gospodo, karte ćete dobiti na onom šalteru“. I pokaza na damu što se dosađivala Mi začuđeni, htjedosmo priupitati gospodina da se nije zabunio, pa mi smo iz komunstičke države gdje vlada diktatura, jednoumlje da i ne spominjemo, ali bili smo toliko zbunjeni da nismo ništa rekli. Takve grozne stvari su nam se dešavale sa onim crvenim pasošem, ali mi vjerovatno nismo bili ni malo krivi što neki ljudi sa strane nisu bili dobro obaviješteni o tome kakva smo mi bili država. Ali, nije se putovalo samo u socijalističke zemlje, putovalo se i na „truli Zapad“, šuškavci i farmerke iz Italije, turizam po Tirolu i Austriji, a i drugim državama., ni jedan carinik na granici da kaže ni „a“ ni „b“, samo – „izvolite“. A danas? Jebi ga, onaj crveni pasoš otišao u bolju prošlost, sada, ako se uputiš brzim preko Bosne na Zapad, u džepu imaš pasoš, ali plav. Poplavio od muke, na granici ga ne jebu ni dva posto. Iako si se prije toga morao debelo izblamirati čekajući u redu za vizu, prepušten na milost i nemilost neljubaznim činovnicima po stranim ambasadama. Dobro, znam, od sredine decembra ukidaju se Šengen vize pa će se lakše disati, ali ni tada na granici neće biti samo ono – „izvolite“, kontrole će biti rigorozne, džaba će biti govoriti: „Gospodine, nismo mi iz zemlje gdje vlada komunizam, jednoumlje da i ne spominjem, mi smo iz jedne civilizirane, demokratske države koja ima svoju hiljadugodišnju kulturu i tradiciju, a nadaleko je poznata i po svojoj multietičnosti“. Bolje je to i ne govoriti, ima i na Zapadu baraba, pa će ti odgovoriti:“Koga ti to ***avaš, kao da ne znam odakle ste“. Svejedno, lakše se diše. Zbog toga sam juče nazvao mog prijatelja iz Sarajeva da mu čestitam ukidanje viza za Šengen zonu. - ŠENGEN šerif mubarek olsun, - pozdravih prijatelja na način kako je to sada moderno u Bosni. - Ma, jebi se – bio je kratak odgovor. - Što sad to, pa da ti čestitam – ja skoro pa zbunjen. - Šta mi imaš čestitati, šta ja imam od tog ukidanja viza? - Pa, imaš to da se ne trebaš maltretirati oko dobivanja vize, kad ti na um padne fino ujutro sjedneš u auto i naveče si, na primjer, u Parizu – pokušavam ja njega odobrovoljiti. - A šta ću ja naveče u Parizu kad se u njemu ne znam snaći ni u pola bijelog dana, niti imam koga tamo. - Dobro, ne moraš u Pariz, valjda imaš negdje nekoga, rođaka, prijatelja, evo, dođi kod mene u Beč. - Šta ti pada na pamet, ne bih izdržao ni do Okučana, onaj moj „stojadin“ bi se uplašio autoputa i stao od iznenađenja, kakva mu je to vožnja da nema rupa usput. A za ovo puta što meni sad treba, vize mi i ne trebaju, čak i u Republiku Srpsku mogu otići bez vize, jeste da se trude kako bi se i tu uspostavila granica sa vizama, ali za sad je prolazno. Meni i ovo malo dovoljno, nisam ti više ni fizički, ni lovom za neka daleka putovanja, pa mi baš svejedno što otvaraju šengenska vrata. - Vidim ja – rekoh mu na to – da si ti malo „zahrđao“, a znam te kad si se za tren znao odlučiti za daleki put, sjećaš li se samo onih budalaština po baltičkom moru, šta bi ti falilo da tamo opet malo odeš, možeš sada i sa ovim plavim pasošem. - Ma, ne dolazi u obzir – opet moj prijatelj nepopustljiv kako je prestao biti jednouman kao i ja, - zamisli samo da opet sretnem one lijepe plavuše pa dođem u situaciju da se brukam, ne bi mogao izaći na kraj ni sa jednom. Možda – zastade on za trenutak – da imam onaj crveni umjesto ovog plavog pasoša, možda se ne bih ni brukao, znaš da su se plavuše palile na one crvene pasoše, pa možda bi i sad. Eto što ti je obični pasoš, da ne kažem putovnica, neki imaju i svojstva afrodizijaka, utiču na snagu i mentalno zdravlje. Pa i na jebenu nostalgiju.

zxz

18.02.2011 01:31

Predmet:Pasoš kao afrodizijak

12.11.2010 20:36:03
Bilo je to davno. Jako davno, čak u prošlom milenijumu. Sa ove vremenske distance i tvrdnje dokazanih mudraca, bilo je to vrijeme diktature i jednoumlja. Moja generacija i ja to pamtimo jako dobro. I sve bi bilo onako kako narečeni mudraci tvrde, samo da nije te moje generacije koja je, Bogu hvala, još uvijek živa i zdrava. I pamti.

Dobro znam da svako za svoju generaciju tvrdi da je najbolja, nema te gimnazije u kojoj baš ta generacija nije bila najbolja i najpametnija, ali ja se nešto ne bih usudio sve te superlative i komplimente uputiti svojoj generaciji. Sebi pogotovo. A što?

Čudni smo nekakvi bili, umjesto da snažno razvijamo marksističku misao o revolucionarnoj ulozi radničke klase na putu u svijetlu budućnost, ili bar da smo, u inat marksistima, uporno kopali tražeći korijene svoje nacije, da konačno saznamo šta je naš identitet i naša posebnost u odnosu na sav ostali svijet i pokažemo kako smo superiorno različiti, mi smo radili nešto sasvim drugo. Šta smo to radili? *****avali se.

Zamislite samo, umjesto da smo od, recimo, Njegoša pokupili svu pamet svijeta, mi smo djevojke barili stihovima Jacques Preverta, ili Jesenjina. Jeste da sad, opet sa ove vremenske distance, to sa Jesenjinom izgleda poprilično romantično i patetično, ali nećeš valjda curu šarmirati stihom:“Boj ne bije svijetlo oružje bla-bla-bla.“.

Ili, ako si želeći da provjeriš neko znanje iz historije upitao nekoga od nas ko je Knjaz Miloš, dobićeš odgovor da se ne pita ko je Knjaz Miloš, nego šta je Knjaz Miloš, jer, zna se, „opšte je poznato“ da je Knjaz Miloš mineralna voda koja izvanredno, u nedostatku soda-vode, paše uz bijelo vino za špricer. Isto je važilo i za Caricu Milicu, što je naziv, ovoga puta, za crno vino osrednjeg kvaliteta.

Ipak, mora se priznati, i mi smo se uklapali u sistem jednoumlja, jer svima su nam na umu bile samo - cure.

Onda, jednog lijepog dana, pod stavkom „međunarodna razmjena studenata“ dođu nama u posjetu studenti, i naravno – studentice, iz Poljske, sa sve plavim kosama i plavim očima, a mi uporno jednoumni. Koja ideološka provokacija.

Mi ih, bezbeli, provodali prvo po Baš-Čaršiji, pa ih odveli da vide Mostar i Stari Most, pa Počitelj, i onda – pravac more, zna se destinacija – Zaostrog. Onda je Jesenjin palio u originalu, na ruskom, jer su i oni kao i mi morali učiti ruski, takav je vakat bio, što je dokaz da i diktatura može ponekad biti od koristi.

A Poljaci, kao civiliziran i kulturan svijet pozovu i nas kod sebe, te mi put pod noge pa pravac Varšava sa našim crvenim pasošima u džepu. Ništa viza, put putuje Latif aga bez ikakvih problema na granici.

Druga je sad stvar što nas je onako mlade i nadobudne u Varšavi strefila u glavu spoznaja da nismo baš najbolji u svemu, samo podatak da je u Krakovu bio Univerzitet kada je „kod nas“ bila Kosovska bika, dovodio je do rezultata da je to poređenje nekih kultura i tradicija moralo na nas djelovati prilično depresivno.

Poslije Varšave baltička obala, Sopot, Gdinja, Gdanjsk. U Gdanjsku se tada još nije ni znalo za Leha Valensu, ali mi je ta priča o običnom radniku iz brodogradilišta koji će poslije postati šef države odnekud i danas poznata.

Ne trebam ni pričati kako nam je bilo lijepo (i danas mi je Poljska zemlja draga) ali trebalo se vratiti kući, te mi fino na povratku, u Varšavi na željezničku stanicu (je li se ono na srpskom jeziku kaže – kolodvor), trebalo je potvrditi karte za „Polonia express“ što će nas odvesti do Beograda, u Beogradu presjedanje, pa brzim preko Bosne.

Na stanici gužva,iznad šaltera natpisi za pravce prema socijalističkim zemljama, pred šalterima podugi redovi, ali kako smo u civiliziranoj zemlji, nema guranja, nego fino u red. Samo ispred jednog šaltera nema gužve, to je onaj za karte u pravcu zemalja što nisu socijalističke ni komunističke, mlada dama što je radila na tom šalteru očito se dosađivala čitajući neku knjigu.

Nije bilo druge, stali smo u dugački red i poslije haj-haj vremena, kad smo stigli na red, pokazasmo svoje crvene pasoše.Službenik na šalteru nam samo ljubazno reče:“Gospodo, karte ćete dobiti na onom šalteru“. I pokaza na damu što se dosađivala

Mi začuđeni, htjedosmo priupitati gospodina da se nije zabunio, pa mi smo iz komunstičke države gdje vlada diktatura, jednoumlje da i ne spominjemo, ali bili smo toliko zbunjeni da nismo ništa rekli. Takve grozne stvari su nam se dešavale sa onim crvenim pasošem, ali mi vjerovatno nismo bili ni malo krivi što neki ljudi sa strane nisu bili dobro obaviješteni o tome kakva smo mi bili država.

Ali, nije se putovalo samo u socijalističke zemlje, putovalo se i na „truli Zapad“, šuškavci i farmerke iz Italije, turizam po Tirolu i Austriji, a i drugim državama., ni jedan carinik na granici da kaže ni „a“ ni „b“, samo – „izvolite“.

A danas? Jebi ga, onaj crveni pasoš otišao u bolju prošlost, sada, ako se uputiš brzim preko Bosne na Zapad, u džepu imaš pasoš, ali plav. Poplavio od muke, na granici ga ne jebu ni dva posto. Iako si se prije toga morao debelo izblamirati čekajući u redu za vizu, prepušten na milost i nemilost neljubaznim činovnicima po stranim ambasadama.

Dobro, znam, od sredine decembra ukidaju se Šengen vize pa će se lakše disati, ali ni tada na granici neće biti samo ono – „izvolite“, kontrole će biti rigorozne, džaba će biti govoriti: „Gospodine, nismo mi iz zemlje gdje vlada komunizam, jednoumlje da i ne spominjem, mi smo iz jedne civilizirane, demokratske države koja ima svoju hiljadugodišnju kulturu i tradiciju, a nadaleko je poznata i po svojoj multietičnosti“.

Bolje je to i ne govoriti, ima i na Zapadu baraba, pa će ti odgovoriti:“Koga ti to *****avaš, kao da ne znam odakle ste“.

Svejedno, lakše se diše. Zbog toga sam juče nazvao mog prijatelja iz Sarajeva da mu čestitam ukidanje viza za Šengen zonu.

- ŠENGEN šerif mubarek olsun, - pozdravih prijatelja na način kako je to sada moderno u Bosni.
- Ma, jebi se – bio je kratak odgovor.
- Što sad to, pa da ti čestitam – ja skoro pa zbunjen.
- Šta mi imaš čestitati, šta ja imam od tog ukidanja viza?
- Pa, imaš to da se ne trebaš maltretirati oko dobivanja vize, kad ti na um padne fino ujutro sjedneš u auto i naveče si, na primjer, u Parizu – pokušavam ja njega odobrovoljiti.
- A šta ću ja naveče u Parizu kad se u njemu ne znam snaći ni u pola bijelog dana, niti imam koga tamo.
- Dobro, ne moraš u Pariz, valjda imaš negdje nekoga, rođaka, prijatelja, evo, dođi kod mene u Beč.
- Šta ti pada na pamet, ne bih izdržao ni do Okučana, onaj moj „stojadin“ bi se uplašio autoputa i stao od iznenađenja, kakva mu je to vožnja da nema rupa usput. A za ovo puta što meni sad treba, vize mi i ne trebaju, čak i u Republiku Srpsku mogu otići bez vize, jeste da se trude kako bi se i tu uspostavila granica sa vizama, ali za sad je prolazno. Meni i ovo malo dovoljno, nisam ti više ni fizički, ni lovom za neka daleka putovanja, pa mi baš svejedno što otvaraju šengenska vrata.
- Vidim ja – rekoh mu na to – da si ti malo „zahrđao“, a znam te kad si se za tren znao odlučiti za daleki put, sjećaš li se samo onih budalaština po baltičkom moru, šta bi ti falilo da tamo opet malo odeš, možeš sada i sa ovim plavim pasošem.
- Ma, ne dolazi u obzir – opet moj prijatelj nepopustljiv kako je prestao biti jednouman kao i ja, - zamisli samo da opet sretnem one lijepe plavuše pa dođem u situaciju da se brukam, ne bi mogao izaći na kraj ni sa jednom. Možda – zastade on za trenutak – da imam onaj crveni umjesto ovog plavog pasoša, možda se ne bih ni brukao, znaš da su se plavuše palile na one crvene pasoše, pa možda bi i sad.

Eto što ti je obični pasoš, da ne kažem putovnica, neki imaju i svojstva afrodizijaka, utiču na snagu i mentalno zdravlje. Pa i na jebenu nostalgiju.

zxz	18.02.2011 01:40
Predmet:Uprkos lavovima 16.02.2011 21:38:47 Zate li kako izgledaju lavovi? Mislim na one zvjerke što su se izborile za carsku krunu u životinjskom svijetu, pa po Africi antilopama, zebrama i ostaloj divljači zagorčavaju život. Eh, takvog sam nabavio. Komada jedan. Ako me sa čuđenjem pitate šta će mi baš lav, moram i ja vas pitati - a znate li vi u kakvom nesigurnom svijetu mi živimo?. Hajde, da ne spominjem sad one manijake što se opašu eksplozivom pa pobiju buljuk ljudi, okrenite se malo oko sebe i vidjećete nebrojene opasnosti koje nas vrebaju;- u Sarajevu je pucnjava na ulicama postala folklorni običaj, u Beču mangupi svakodnevno obijaju zlatare i draguljarnice ( pa ti otvori Šengen za svakoga), u Zagrebu policija svako malo otkopa neki leš, o Beogradu da i ne govorim, gdje god da se okreneš na ulici si sve nesigurniji. Nije baš veselo, priznaćete. Eh, zbog toga i imam ovog mog lava, - da ga čuvam od svega toga . Sad, što moj lav, koji je navršio jubilarna dva mjeseca života, ima klempave uši marke „koker španiel“ je samo kamuflaža i mogućnost da se mladi gospodin, kad još malo poraste, prilikom susreta sa nekom ljepoticom iz psećeg svijeta, predstavi sa: “ Koker - Joe Cocker“. Ovaj moj koker ima sve lavlje navike, naročito onu sa zapišavanjem. Sjećate se onih dokumentarnih emisija sa TV o lavovima kada oni na karakterističnim mjestima zapišavaju svoj teritorij kao znak upozorenja ostalim životinjama, i kako bi se znalo ko je na tom prostoru gazda. Tu ti ne treba pograniča policija, red je uspostavljen, sve se zna, pa ako neka budala zaboravi upozorenje i pokuša da glumi agresora, zna joj se, susret sa lavljom porodicom zna biti veoma bolan. Tako i moj koker, na svakom ćošku ostavi trag da se zna ko je tu gazda. Dobro sad, prilikom jednog susreta sa ženkicom njegove dobi ali druge rase i većih dimenzija (dama je bila veoma navalna) nije bio pretjerano hrabar, ali to ništa ne mijenja na stvari, narašće on (do čitavih 40 cm) biće snažan i hrabar mužjak, važno je da ima lavlju osobinu zapišavanja, i tu ne vidim nikakav problem. Problem mi je što i ljudi imaju tu osobinu. Sad, da ne budem nepristojan ako se već radi o ljudima, neću reći zapišavanje, naći ću neku pristojniju riječ, hajmo reći - obilježavanje. Primjera - bezbroj. Kad se ono, na primjer, u Sarajevu sa Baš Čaršije, pa preko Marijina Dvora, krene prema Ilidži, u oba te oka ubodu dva ogromna minareta ogromne džamije koja sasvim odudara od vizualne harmonije na koju sam navikao gledajući dosadašnje džami****sanskih muslimana. Pored toliko jada, bijede, besparice, istraživačkog rada u traganju za hranom po kontejnerima, ovako luksuzna džamija. Kažu - šeik dao pare.(Već sam pisao o tome sa pitanjem - kad je već dao pare iz ljubavi prema Bošnjacima, što ne napravi neku fabričicu kako ljudi ne bi gladni išli u džamiju). A što je dao pare? Dao, kao znak zapiš... oprostite, kao znak obilježavanja, ovo je muslimanska teritorija, i nemoj da kome padne na pamet da glumi uljeza, susret sa lavljom porodicom zna biti veoma bolan. A nana Fata? Njoj su se zapišali u avliju. Oprostite, ovo je izgleda jače od mene, htio sam reći - stavili su znak obilježavanja, pravoslavnu crkvu, u dvorište nane Fate, da se zna ko je tu najjači i neprikosnoven. Ubranistička saglasnost, građevinska dozvola za gradnju vjerskog objekta na tuđem, privatnom imanju? Ma, hajte, molim vas, ko će gledati na takve sitnice, a nije carska i lavovska da se bakće sitnicama. Moć je moć, vlast je vlast, snaga je snaga. Nana Fata može fasovati, u najboljem slučaju, ulogu antilope kojoj su šanse u borbi sa mišićavim zvijerima ravne nuli. Ili, kada sam ono poslije rata prolazio kroz Počitelj. Iznad onog bisera arhitekture, kulture i neznamčegajoš, lavovi se popišali. Na vrh brda sagradili ogroman križ. Da se zna. Vidi ti lavova i majmuna. Za onaj ogromni križ iznad zapadnog dijela Mostara da čovjek i kaže - hajde, u redu, u tom dijelu je većina katoličkog življa pa misle da su povećanjem visine križa proporcionalno bliže Bogu, ali ono u Počitelju me baš ožalostilo. Kao crkva u Fatinoj avliji, kao ona arhitektonska rugoba na putu od Marijina Dvora prema Ilidži. Pa, među kakvim to mi ljudima, da ne kažem lavovima, živimo? Depresija je postala masovna pojava koja drma gore od onog zemljotresa u Čileu. Ima li ikakav optimizam bar malu šansu, pogotovo što ja tvrdoglavo tragam za tim šansama? Kada mi je književnica Jasna Šamić poklonila svoju knjigu „Pariški ratni dnevnik“, u posveti je napisala: „ Ibri Mulaomeroviću, optimisti i filantropu od jednog pesimiste i mizantropa - Jasna Šamić“ Jasna je, kao što i pretpostavljate, od mene i pametnija i obrazovanija (ako ništa, ja nisam doktorirao na Sorboni kao ona), pa je red stati u stroj pametnijih i obrazovanijih. Ali, jebi ga, kad sam ja tvrdoglav, ne mogu reći kao lav, magarac je primjerenija životinjka, pa uprkos mog poštovanja prema prijateljici i njenoj mizantropiji, ubih se tražeći nekakav svijet u kome će ljepota nekog koker španiela ili dalmatinera (imao sam nekad i takvog, zvao se Aron) biti značajnija od sirove lavlje snage koja je pogodna za borbu među zvijerima. Jeste li sad očekivali onu pjesmu:“Uzalud vam trud svirači“? Nema šanse, lavovi su lavovi, kreteni su kreteni, ali svjetla ima, ne na kraju tunela, nego tu, oko nas. Naime, ono što me nedavno obradovalo, zove se Imotski. Mjesto na granici Hercegovine i Dalmacije, istina, dalo je u posljednjem ratu par majmunolikih lavova, ali sad je debelo osvjetlalo obraz. A kako? Umjesto rogobatnih križeva i drugih oblika zapišavanja, Imoćani (ovo sa radošću pišem veliko „I“) su odlučili da dignu spomenik jednoj ženi.Ne, nije ona učestvovala u domovinskom ratu, niti je pozvana u Haag, dama se zove Fatima Arapović, a prije udaje se prezivala Pintorović. A za koga se svojevremeno mlada dama udala?Za mladoženju je bilo potrebno samo da kažete – Hasanaga, i svi u široj okolini Imotskog su znali o kome se radi. Fata je udajom, kako red i običaj nalažu, postala čuvena Hasanaginica. Bilo bi sad naporno od mene da vam pričam o ljubavi i jadima lijepe Hasanaginice kad je sve lijepo rečeno u onoj čuvenoj baladi o njoj, baladi koja je nastala u drugoj polovini 17. stoljeća i prenosila se sa koljena na koljeno, da bi je 1774. godine od zaborava sačuvao italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis, nazvavši je „Marloška balada“ (Marloci, jedan od naziva za Vlahe iz dalmatinskog zaleđa). Vremenom je balada prevedena na 15 jezika, ali su sigurno najznačajniji oni što su ih napravili čuveni Johann Wolfgang Goethe i Aleksandar Sergejevič Puškin. I tako sada, Imoćani, Hrvati, daju nekakav smisao mojoj tvrdoglavosti. Na obližnjem imotskom Modrom jezeru, na stijeni, u živom kamenu, stajaće biljeg ljudskoj ljubavi, ljubavi i patnji,običnim ljudskim strepnjama, bez domovinskog i patriotskog kiča koji veliča masu i stado Dok neki zapišavaju neke prostore kako ne bi došli drugi i drugačiji, Imoćani ruše tarabe, otvaraju kapije i za druge i za drugačije, zašto ne?

zxz

18.02.2011 01:40

Predmet:Uprkos lavovima

16.02.2011 21:38:47
Zate li kako izgledaju lavovi? Mislim na one zvjerke što su se izborile za carsku krunu u životinjskom svijetu, pa po Africi antilopama, zebrama i ostaloj divljači zagorčavaju život.

Eh, takvog sam nabavio. Komada jedan. Ako me sa čuđenjem pitate šta će mi baš lav, moram i ja vas pitati - a znate li vi u kakvom nesigurnom svijetu mi živimo?. Hajde, da ne spominjem sad one manijake što se opašu eksplozivom pa pobiju buljuk ljudi, okrenite se malo oko sebe i vidjećete nebrojene opasnosti koje nas vrebaju;- u Sarajevu je pucnjava na ulicama postala folklorni običaj, u Beču mangupi svakodnevno obijaju zlatare i draguljarnice ( pa ti otvori Šengen za svakoga), u Zagrebu policija svako malo otkopa neki leš, o Beogradu da i ne govorim, gdje god da se okreneš na ulici si sve nesigurniji. Nije baš veselo, priznaćete. Eh, zbog toga i imam ovog mog lava, - da ga čuvam od svega toga .

Sad, što moj lav, koji je navršio jubilarna dva mjeseca života, ima klempave uši marke „koker španiel“ je samo kamuflaža i mogućnost da se mladi gospodin, kad još malo poraste, prilikom susreta sa nekom ljepoticom iz psećeg svijeta, predstavi sa: “ Koker - Joe Cocker“.

Ovaj moj koker ima sve lavlje navike, naročito onu sa zapišavanjem. Sjećate se onih dokumentarnih emisija sa TV o lavovima kada oni na karakterističnim mjestima zapišavaju svoj teritorij kao znak upozorenja ostalim životinjama, i kako bi se znalo ko je na tom prostoru gazda. Tu ti ne treba pograniča policija, red je uspostavljen, sve se zna, pa ako neka budala zaboravi upozorenje i pokuša da glumi agresora, zna joj se, susret sa lavljom porodicom zna biti veoma bolan.

Tako i moj koker, na svakom ćošku ostavi trag da se zna ko je tu gazda. Dobro sad, prilikom jednog susreta sa ženkicom njegove dobi ali druge rase i većih dimenzija (dama je bila veoma navalna) nije bio pretjerano hrabar, ali to ništa ne mijenja na stvari, narašće on (do čitavih 40 cm) biće snažan i hrabar mužjak, važno je da ima lavlju osobinu zapišavanja, i tu ne vidim nikakav problem.

Problem mi je što i ljudi imaju tu osobinu. Sad, da ne budem nepristojan ako se već radi o ljudima, neću reći zapišavanje, naći ću neku pristojniju riječ, hajmo reći - obilježavanje.

Primjera - bezbroj. Kad se ono, na primjer, u Sarajevu sa Baš Čaršije, pa preko Marijina Dvora, krene prema Ilidži, u oba te oka ubodu dva ogromna minareta ogromne džamije koja sasvim odudara od vizualne harmonije na koju sam navikao gledajući dosadašnje džami****sanskih muslimana. Pored toliko jada, bijede, besparice, istraživačkog rada u traganju za hranom po kontejnerima, ovako luksuzna džamija. Kažu - šeik dao pare.(Već sam pisao o tome sa pitanjem - kad je već dao pare iz ljubavi prema Bošnjacima, što ne napravi neku fabričicu kako ljudi ne bi gladni išli u džamiju).

A što je dao pare? Dao, kao znak zapiš... oprostite, kao znak obilježavanja, ovo je muslimanska teritorija, i nemoj da kome padne na pamet da glumi uljeza, susret sa lavljom porodicom zna biti veoma bolan.

A nana Fata? Njoj su se zapišali u avliju. Oprostite, ovo je izgleda jače od mene, htio sam reći - stavili su znak obilježavanja, pravoslavnu crkvu, u dvorište nane Fate, da se zna ko je tu najjači i neprikosnoven. Ubranistička saglasnost, građevinska dozvola za gradnju vjerskog objekta na tuđem, privatnom imanju? Ma, hajte, molim vas, ko će gledati na takve sitnice, a nije carska i lavovska da se bakće sitnicama. Moć je moć, vlast je vlast, snaga je snaga. Nana Fata može fasovati, u najboljem slučaju, ulogu antilope kojoj su šanse u borbi sa mišićavim zvijerima ravne nuli.

Ili, kada sam ono poslije rata prolazio kroz Počitelj. Iznad onog bisera arhitekture, kulture i neznamčegajoš, lavovi se popišali. Na vrh brda sagradili ogroman križ. Da se zna. Vidi ti lavova i majmuna.

Za onaj ogromni križ iznad zapadnog dijela Mostara da čovjek i kaže - hajde, u redu, u tom dijelu je većina katoličkog življa pa misle da su povećanjem visine križa proporcionalno bliže Bogu, ali ono u Počitelju me baš ožalostilo. Kao crkva u Fatinoj avliji, kao ona arhitektonska rugoba na putu od Marijina Dvora prema Ilidži.

Pa, među kakvim to mi ljudima, da ne kažem lavovima, živimo? Depresija je postala masovna pojava koja drma gore od onog zemljotresa u Čileu. Ima li ikakav optimizam bar malu šansu, pogotovo što ja tvrdoglavo tragam za tim šansama?

Kada mi je književnica Jasna Šamić poklonila svoju knjigu „Pariški ratni dnevnik“, u posveti je napisala:
„ Ibri Mulaomeroviću, optimisti i filantropu od jednog pesimiste i mizantropa - Jasna Šamić“

Jasna je, kao što i pretpostavljate, od mene i pametnija i obrazovanija (ako ništa, ja nisam doktorirao na Sorboni kao ona), pa je red stati u stroj pametnijih i obrazovanijih. Ali, jebi ga, kad sam ja tvrdoglav, ne mogu reći kao lav, magarac je primjerenija životinjka, pa uprkos mog poštovanja prema prijateljici i njenoj mizantropiji, ubih se tražeći nekakav svijet u kome će ljepota nekog koker španiela ili dalmatinera (imao sam nekad i takvog, zvao se Aron) biti značajnija od sirove lavlje snage koja je pogodna za borbu među zvijerima.

Jeste li sad očekivali onu pjesmu:“Uzalud vam trud svirači“? Nema šanse, lavovi su lavovi, kreteni su kreteni, ali svjetla ima, ne na kraju tunela, nego tu, oko nas.

Naime, ono što me nedavno obradovalo, zove se Imotski. Mjesto na granici Hercegovine i Dalmacije, istina, dalo je u posljednjem ratu par majmunolikih lavova, ali sad je debelo osvjetlalo obraz.

A kako? Umjesto rogobatnih križeva i drugih oblika zapišavanja, Imoćani (ovo sa radošću pišem veliko „I“) su odlučili da dignu spomenik jednoj ženi.Ne, nije ona učestvovala u domovinskom ratu, niti je pozvana u Haag, dama se zove Fatima Arapović, a prije udaje se prezivala Pintorović. A za koga se svojevremeno mlada dama udala?Za mladoženju je bilo potrebno samo da kažete – Hasanaga, i svi u široj okolini Imotskog su znali o kome se radi. Fata je udajom, kako red i običaj nalažu, postala čuvena Hasanaginica.

Bilo bi sad naporno od mene da vam pričam o ljubavi i jadima lijepe Hasanaginice kad je sve lijepo rečeno u onoj čuvenoj baladi o njoj, baladi koja je nastala u drugoj polovini 17. stoljeća i prenosila se sa koljena na koljeno, da bi je 1774. godine od zaborava sačuvao italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis, nazvavši je „Marloška balada“ (Marloci, jedan od naziva za Vlahe iz dalmatinskog zaleđa).

Vremenom je balada prevedena na 15 jezika, ali su sigurno najznačajniji oni što su ih napravili čuveni Johann Wolfgang Goethe i Aleksandar Sergejevič Puškin.

I tako sada, Imoćani, Hrvati, daju nekakav smisao mojoj tvrdoglavosti. Na obližnjem imotskom Modrom jezeru, na stijeni, u živom kamenu, stajaće biljeg ljudskoj ljubavi, ljubavi i patnji,običnim ljudskim strepnjama, bez domovinskog i patriotskog kiča koji veliča masu i stado

Dok neki zapišavaju neke prostore kako ne bi došli drugi i drugačiji, Imoćani ruše tarabe, otvaraju kapije i za druge i za drugačije, zašto ne?

zxz	18.02.2011 20:29
Predmet:Da li je politika kurva? Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč 09.01.2011 17:20:10 Ljubav ****l, beskrajna bol, tvrdi pjesma stara, a još kada sa indignacijom odbacimo onu teoriju jednog starog bosanskog bega da su ljubav izmislile fukare kako ne bi plaćali kupleraj, vidimo da na to pitanje (a o ljubavi govorimo) nauka i znanost još nisu našle zadovoljavajući odgovor. A i u onu staru tvrdnju da je politika kurva počinjem da sumnjam. Možda će se moralni higijeničari zapjeniti od bijesa, ali je činenica da i kurvaluk pliva u kontekstu tog problema (a o ljubavi govorimo). Jer, šta je omiljeni sport svakog kurvara? Maksimalno angažiranje misli, srca i još nekih organa što se nalaze ispod stomaka, a s prednje strane tijela (s prednje strane, ali ne i obavezno, kako na užas crkve i džamije u posljednje vrijeme tvrde neki vanjski i unutrašnji neprijatelji), a u svrhu dokaza superiorne potencije naših naroda i narodnosti. Ma, nismo u tome samo potentni, nego i – prepotentni. Dakle, mene što se tiče, počeo sam sumnjati u to da je politika kurva, jer postavljaju se razna pitanja i potpitanja, - šta je, u stvari, politika, kakva politika, čija politika, je li ta politika uperena protiv nas ili protiv njih, da ne nabrajam dalje razloge moje sumnje. Ali ono u šta definitivno ne sumnjam je to da su političari – kurve. Par exellence. Da sad ne ulazim u detalje zbog eventualne mogućnosti neke vulgarizacije ovako ozbiljnog pitanja (a o ljubavi govorimo) mogu samo iznijeti neoborivu činjenicu vezano za ovu romantično ljubavnu varijantu koja kaže da jebena stranka uvijek ispanu – birači.(Da oprostite na ružnom izrazu „stranka“). Kada sam pred ove posljednje izbore u Bosni otišao da posjetim Moj Rodni Grad, ono što već spada u uobičajen ritual bila je posjeta omiljenom kafiću. Vlasnik, dobar poznanik, obradovao se kao i ja našem susretu. U finoj priči saznadoh da je onako na jutro već umoran zbog silnog truda oko organizacije predizbornog skupa jedne od političkih stranaka. - Nije valjda da si član te stranke? – upitah ga preneraženo. - A što ne bih bio? – sad upita on mene. - Valjda znaš ko je šef stranke? - Kako ne bih znao? - Pa znaš li da je to okorjeli kriminalac koji je prije rata bio fukara, a sada ne zna kud će s milionima? - Sve znam – smiri me poznanik, vlasnik kafića – i svi drugi su kriminalci, ovaj bar ima stila. Pa da, nije riječ ni o kakvom, ne daj Bože silovanju (a o ljubavi i dalje govorimo), u ovoj sado-mazohističkoj varijanti ljubav je – obostrana. Izabereš sebi partnera koji osim love ima i stila, višestruka korist, osim što si član te stranke, sada si i – jebena stranka. Eto, vidite osnovanost moje sumnje u tvrdnju da je politika kurva. A kurvanje je po našem finom, konzervativnom rezonu nešto ružno, fuuj, gdje neko najebe, a neko se najebe.Tako sam došao do zaključka da je kod nas ljubav masovna pojava. Obostrana ljubav. Same, pak, politike u nas što se tiče, muči me jedno pitanje – kako to da pored toliko stranaka koje niču kao gljive, niko nije osnovao – konzervativnu stranku? Ne, hvala, ne bih mogao biti član takve stranke, uostalom kao što ne mogu biti član ni jedne stranke, ali, eto, meni se dopadaju neki od rezona tog pogleda na svijet. Konzervativci, kao što se zna, jako drže do nekih ustaljenih društvenih pravila političke igre, i nisu im drage nikakve novatorije. Treba se držati tradicije (pa bila i naopaka). Držeći se tog rezona pogledajte primjer revolucionara iz prošlog sistema. Bili su dovoljno mudri da se drže onog starog pravila koje nalaže da prvo moraš otići na robiju koju godinicu da bi poslije mogao preuzeti vlast. Što znači – ima red. Prvo robija, pa onda vlast, a uz vlast ide i slast, privilegije i bogatstvo. Oni školovaniji revolucionari vrijeme na robiji su kratili prevođenjem Marxovog „Kapitala“, a oni drugi, manje školovani (ali ne i gluplji), koji su imali samo neki zanat (eventualno metalske struke, što je bio trend), vrijeme na robiji su kratili proučavajući te prijevode kako bi znali šta će i kako će s kapitalom kad dođu na vlast. A danas? Danas su idealistima revolucionarima šanse svedene na nulu, duplo golo, današnji političari su daleko praktičniji, oni odmah, ne držeći se konzervativnog uhodanog reda, uzimaju vlast, a uz vlast sve privilegije i bogatstvo. A red je red, - što reče pjesnik. I šta biva? Eto, Slobo Milošević nije robijao ni dana a dohvatio se takve vlasti da više nije znao šta će s njom, tako ga je krenulo. I sve bi bilo kako je zamislio da nije red došao na red. Što znači, ništa bez robije, ako je nisi okusio prije vlasti, taj blaženi osjećaj će te strefiti u drugom poluvremenu.Ona slika kada ga vezanog vode iz njegove vile bila je šok samo za neupućene, konzervativci su to unaprijed znali. U Hrvatskoj, Sanader, vrijeme što su mu zvijezde namijenile za robiju kako bi poslije doživotno uživao u vlasti,proveo je ovdje, u Austriji, učeći strane jezike i razvijajući ljubav prema skupim slikama i satovima. I šta biva? I tu je red došao na red, evo ga opet u Austriji, ali prvo što vidi kad se probudi je – rešetka. Džaba mu sad silni strani jezici koje govori kad je „Kapital“ već uspješno preveden, a njegov kapital prevode u društveno vlasništvo. Bosne, pak, što se tiče, tu se i Rašo Karadžić bio dočepao vlasti ne odležavši ni dana robije. Istina, pred sami rat je pala tužba kojom je imao šansu da ispoštuje onaj red „prvo robija, pa vlast“ ali je dotični gospodin napravio kiks, tužba se „izgubila“, i eno ga danas u Haagu gdje se kaje što se nije držao reda. U toj istoj Bosni, Alija je dokaz moje tvrdnje. On je fino, prvo odrobijao (istina, zbog svojih ideala kao i ondašnji revolucionari zbog svojih, tužba nije bila kao ona predratna za Rašu zbog lopovluka), pa onda došao na vlast sve do svoje smrti. Eh, sad, druga je stvar šta bi bilo kad bi bilo da je poduže živio, govorim o principu. A, čoče, šta je u Crnu Goru, sa Milom? Nije odležao ni dana robije, dvadeset godina bio neprikosnoveni vlastodržac(a uz vlast, rekoh li već, idu slast, privilegije i bogatstvo) i – mirno predao vlast. Polako. I Sanader je suznih očiju mirno predao vlast, tvrdeći kao i Milo da ga niko nije natjerao. Ako ništa, italijanska duhanska mafija zadovoljno trlja ruke samo iščekujući da Milo pozove konobara, dobri običaji nalažu da se na kraju veselja plati račun. A tek Hašim Tači! Taj čvrsto drži vlast u svojim rukama, a niko da mu šapne da je i Slobo još čvršće držao vlast u svojim rukama, i šta bi? A da možda osnuje Konzervativnu stranku pa krene iz početka? I to bi bila samo odgoda neminovnosti. A red je red, - što reče pjesnik.

zxz

18.02.2011 20:29

Predmet:Da li je politika kurva?

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
09.01.2011 17:20:10
Ljubav ****l, beskrajna bol, tvrdi pjesma stara, a još kada sa indignacijom odbacimo onu teoriju jednog starog bosanskog bega da su ljubav izmislile fukare kako ne bi plaćali kupleraj, vidimo da na to pitanje (a o ljubavi govorimo) nauka i znanost još nisu našle zadovoljavajući odgovor.

A i u onu staru tvrdnju da je politika kurva počinjem da sumnjam. Možda će se moralni higijeničari zapjeniti od bijesa, ali je činenica da i kurvaluk pliva u kontekstu tog problema (a o ljubavi govorimo). Jer, šta je omiljeni sport svakog kurvara? Maksimalno angažiranje misli, srca i još nekih organa što se nalaze ispod stomaka, a s prednje strane tijela (s prednje strane, ali ne i obavezno, kako na užas crkve i džamije u posljednje vrijeme tvrde neki vanjski i unutrašnji neprijatelji), a u svrhu dokaza superiorne potencije naših naroda i narodnosti. Ma, nismo u tome samo potentni, nego i – prepotentni.

Dakle, mene što se tiče, počeo sam sumnjati u to da je politika kurva, jer postavljaju se razna pitanja i potpitanja, - šta je, u stvari, politika, kakva politika, čija politika, je li ta politika uperena protiv nas ili protiv njih, da ne nabrajam dalje razloge moje sumnje. Ali ono u šta definitivno ne sumnjam je to da su političari – kurve. Par exellence.

Da sad ne ulazim u detalje zbog eventualne mogućnosti neke vulgarizacije ovako ozbiljnog pitanja (a o ljubavi govorimo) mogu samo iznijeti neoborivu činjenicu vezano za ovu romantično ljubavnu varijantu koja kaže da jebena stranka uvijek ispanu – birači.(Da oprostite na ružnom izrazu „stranka“).

Kada sam pred ove posljednje izbore u Bosni otišao da posjetim Moj Rodni Grad, ono što već spada u uobičajen ritual bila je posjeta omiljenom kafiću. Vlasnik, dobar poznanik, obradovao se kao i ja našem susretu. U finoj priči saznadoh da je onako na jutro već umoran zbog silnog truda oko organizacije predizbornog skupa jedne od političkih stranaka.

- Nije valjda da si član te stranke? – upitah ga preneraženo.
- A što ne bih bio? – sad upita on mene.
- Valjda znaš ko je šef stranke?
- Kako ne bih znao?
- Pa znaš li da je to okorjeli kriminalac koji je prije rata bio fukara, a sada ne zna kud će s milionima?
- Sve znam – smiri me poznanik, vlasnik kafića – i svi drugi su kriminalci, ovaj bar ima stila.

Pa da, nije riječ ni o kakvom, ne daj Bože silovanju (a o ljubavi i dalje govorimo), u ovoj sado-mazohističkoj varijanti ljubav je – obostrana. Izabereš sebi partnera koji osim love ima i stila, višestruka korist, osim što si član te stranke, sada si i – jebena stranka.

Eto, vidite osnovanost moje sumnje u tvrdnju da je politika kurva. A kurvanje je po našem finom, konzervativnom rezonu nešto ružno, fuuj, gdje neko najebe, a neko se najebe.Tako sam došao do zaključka da je kod nas ljubav masovna pojava. Obostrana ljubav.

Same, pak, politike u nas što se tiče, muči me jedno pitanje – kako to da pored toliko stranaka koje niču kao gljive, niko nije osnovao – konzervativnu stranku?

Ne, hvala, ne bih mogao biti član takve stranke, uostalom kao što ne mogu biti član ni jedne stranke, ali, eto, meni se dopadaju neki od rezona tog pogleda na svijet. Konzervativci, kao što se zna, jako drže do nekih ustaljenih društvenih pravila političke igre, i nisu im drage nikakve novatorije. Treba se držati tradicije (pa bila i naopaka).

Držeći se tog rezona pogledajte primjer revolucionara iz prošlog sistema. Bili su dovoljno mudri da se drže onog starog pravila koje nalaže da prvo moraš otići na robiju koju godinicu da bi poslije mogao preuzeti vlast. Što znači – ima red. Prvo robija, pa onda vlast, a uz vlast ide i slast, privilegije i bogatstvo.

Oni školovaniji revolucionari vrijeme na robiji su kratili prevođenjem Marxovog „Kapitala“, a oni drugi, manje školovani (ali ne i gluplji), koji su imali samo neki zanat (eventualno metalske struke, što je bio trend), vrijeme na robiji su kratili proučavajući te prijevode kako bi znali šta će i kako će s kapitalom kad dođu na vlast.

A danas? Danas su idealistima revolucionarima šanse svedene na nulu, duplo golo, današnji političari su daleko praktičniji, oni odmah, ne držeći se konzervativnog uhodanog reda, uzimaju vlast, a uz vlast sve privilegije i bogatstvo.

A red je red, - što reče pjesnik.

I šta biva? Eto, Slobo Milošević nije robijao ni dana a dohvatio se takve vlasti da više nije znao šta će s njom, tako ga je krenulo. I sve bi bilo kako je zamislio da nije red došao na red. Što znači, ništa bez robije, ako je nisi okusio prije vlasti, taj blaženi osjećaj će te strefiti u drugom poluvremenu.Ona slika kada ga vezanog vode iz njegove vile bila je šok samo za neupućene, konzervativci su to unaprijed znali.

U Hrvatskoj, Sanader, vrijeme što su mu zvijezde namijenile za robiju kako bi poslije doživotno uživao u vlasti,proveo je ovdje, u Austriji, učeći strane jezike i razvijajući ljubav prema skupim slikama i satovima. I šta biva? I tu je red došao na red, evo ga opet u Austriji, ali prvo što vidi kad se probudi je – rešetka. Džaba mu sad silni strani jezici koje govori kad je „Kapital“ već uspješno preveden, a njegov kapital prevode u društveno vlasništvo.

Bosne, pak, što se tiče, tu se i Rašo Karadžić bio dočepao vlasti ne odležavši ni dana robije. Istina, pred sami rat je pala tužba kojom je imao šansu da ispoštuje onaj red „prvo robija, pa vlast“ ali je dotični gospodin napravio kiks, tužba se „izgubila“, i eno ga danas u Haagu gdje se kaje što se nije držao reda.

U toj istoj Bosni, Alija je dokaz moje tvrdnje. On je fino, prvo odrobijao (istina, zbog svojih ideala kao i ondašnji revolucionari zbog svojih, tužba nije bila kao ona predratna za Rašu zbog lopovluka), pa onda došao na vlast sve do svoje smrti. Eh, sad, druga je stvar šta bi bilo kad bi bilo da je poduže živio, govorim o principu.

A, čoče, šta je u Crnu Goru, sa Milom? Nije odležao ni dana robije, dvadeset godina bio neprikosnoveni vlastodržac(a uz vlast, rekoh li već, idu slast, privilegije i bogatstvo) i – mirno predao vlast.

Polako. I Sanader je suznih očiju mirno predao vlast, tvrdeći kao i Milo da ga niko nije natjerao. Ako ništa, italijanska duhanska mafija zadovoljno trlja ruke samo iščekujući da Milo pozove konobara, dobri običaji nalažu da se na kraju veselja plati račun.

A tek Hašim Tači! Taj čvrsto drži vlast u svojim rukama, a niko da mu šapne da je i Slobo još čvršće držao vlast u svojim rukama, i šta bi?
A da možda osnuje Konzervativnu stranku pa krene iz početka? I to bi bila samo odgoda neminovnosti.

A red je red, - što reče pjesnik.

zxz	18.02.2011 22:32
Predmet:Nije Bleki za Beča Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč 15.09.2010 08:21:10 Sredina je septembra, poslije par kišnih dana nastupilo je „babije ljeto“, pa je to prilika prije povratka u Beč da i danas zaplivam u moru i nađem se sa Blekijem na plaži. Blekija sam primijetio još u maju, čim sam stigao na Otok. U oči mi je posebno pao njegov elegantan, može se sasvim sa pravom reći, ponosan hod, visoko dignuta glava sa očima koje su radarskom preciznošću registrirale sve što mu je bilo na vidiku. Obzirom na moje godine bilo bi neozbiljno tvrditi da sam ga primijetio samo zato što ga je u tom trenutku nježno milovala jedna zgodna, mlada djevojka govoreći mu: “Pa, gdje si ti Bleki, nismo se vidjeli već dva dana?“ Bleki je za razliku od mene, čija je bijela koža po dolasku na Otok podsjećala na reklamu za alpsko mlijeko, kao što i odgovara njegovom imenu, bio crn, ali ne od sunca, takav je rođen. Duža, crna dlaka padala mu je i preko očiju, a uzdignuti rep je podsjećao na jarbol. Od svog djetinjstva pa do nedavno, uvijek sam imao psa pa se ponešto razumijem u kinološke tajne, ali Blekiju tačno odrediti rasu, malo je teži zadatak. Sve mi se čini da je mješanac crne, srednje pudle i nekog lokalnog zavodnika rase – avlijaner. Ono što sigurno znam je da u Blekijevu crnu i kovrđavu dlaku češalj nikada nije ušao. Nije bilo šanse. Ali, svejedno, i onako čupav i nepočešljan izgledao je lijepo. Čak uredno. Pri tom našem prvom viđenju nisam želio ometati onu mladu, zgodnu djevojku (već odavno ne ometam mlade i zgodne djevojke), pa sam sutradan iskoristio priliku da se upoznam sa Blekijem. Kao što je red, pružio sam mu ruku da je onjuši, posmatrao sam njegovu reakciju, on je ruku onjušio i počeo mahati repom. Dobro je, postali smo raja. Pomilovao sam ga i pozvao do kuće da ga nahranim. Poziv je na obostrano zadovoljstvo prihvaćen, kao i hrana koju nije jeo halapljivo kao većina pasa, nego polako, gospodski. Cijelo poslije podne proveli smo na terasi, gdje sam ga zatekao i sutradan u jutro. Tako se druže pravi drugari. Međutim, drugi dan iskrsnuo je strašan problem, susjed Ivo ima prelijepog vučjaka Džonija, pa bi sad bilo glupo pitati čiji je teritorij u krugu bar dvije stotine metara. Jesam ja raja i sa Džonijem, ali Džoni ima svog gazdu, tako da nas vežu samo dobrosusjedski odnosi, pa kad je Džoni skužio da mu se na njegov teritorij uvalio uljez, crn, čupav i nepočešljan, načisto je poludio. Kako je na mojoj terasi bivao često u prijateljskoj posjeti, smatrao je da tog crnog vagabunda treba pod hitno otjerati,i pojurio je na Blekija. Ja sam, naravno, skočio da branim Blekija, bio je moj gost, ali Bleki je bio mudriji, samo je zarežao, na brzaka dva puta ugrizao Džonija i – pobjegao. Mogu misliti kako je to sve skupa djelovalo na Džonija, mislim, čisto psihološki, vidi ti ove barabe, hoće da se uvali na njegov teritorij. Kada sam se sutradan probudio, Bleki me je opet čekao na terasi. Bio sam siguran da on i pored Džonijeve agresivnosti nije opet došao samo zbog toga što ću mu dati da jede, ne, on je tu zbog toga što smo postali raja. Eto, ja malo prije spomenuh svoje godine, ali kad je neko naivan džaba mu je i kad nabaci koju godinu više, naime, u jednom trenutku sam skontao da je ljubav ipak ispred prijateljstva. O čemu se radi? Baš tih dana došli su mi prijatelji na odmor i sa sobom doveli psa ljubimca, bila je to lijepa, mlada, naivna ženka koja je u svemu vidjela samo igru. A moj prijatelj Bleki je tražio upravo takve, mlade i naivne. Znači, možeš biti mlad i naivan, ali i u godinama i naivan, ja sve mislio da Bleki spava na mojoj terasi s pogledom na more zbog našeg prijateljstva, a on nanjušio miris na gornjoj terasi i vreba priliku. Dobro, usput održava i drugarske odnose sa mnom. Istina, samo usput, ipak, gore je mlada dama, ali iznenada se ispriječio jedan strašan problem. Taraba. Ulaz na gornju terasu zatvoren je tarabom zbog sigurnosti ako neko dođe sa malim djetetom, pa pretpostavljam da je Bleki pomislio:“Što dovode djecu, bolje je ovako kad dovedu”.. Bleki kao slobodnjak bez gazde zna riješiti stotinu i jedan problem, ali još nije dokučio kako se baglama otvara, prečvrsto za odvaliti, a previsoko za preskočiti.Mene što se tiče, čist sam pred svojom savješću, gledao sam priliku kad bih “zaboravio” zavrnuti baglamu kako bih prijatelju pružio priliku da pokaže svoju vještinu u nježnostima, ali dama je bila isuviše dobro čuvana. Blekiju nije ostalo drugo, nego da se druži sa mnom, osluškuje i – čeka. Pod pretpostavkom da u međuvremenu ne naiđe Džoni koji ima ružan običaj da popizdi kad neka skitnica zaluta na njegov teritorij. U tom Blekijevom čekanju i moji prijatelji su otišli, da, u pravu ste, a sa njima i mlada dama koju je čuvala taraba. Jebi ga Bleki, sudbina zna biti okrutna. Ali ostali smo nas dvojica prijatelja. I dan danas se družimo, ne baš tako često i svaki dan kao u početku, primijetio sam da su u obližnjem kampu neki Holanđani doveli ljubimca, neku ženkicu, pa je Bleki pod hitno na ulazu u kamp uspostavio sistem redovnih dežurstava, što sasvim opravdava njegove izostanke za naše druženje, ali kad god sam na plaži on dotrči da ga pomilujem po glavi i podsjetim ga na mladu damu koju je čuvala taraba. Jebem ti tarabu i ko je izmisli. Za koji dan valja nazad u Beč, šta sa Blekijem? Da povedem skitnicu? Nema svoj dom, nema gazdu ni redovnu ishranu, a baš bi bilo dobro da i moj unuk kad dođe iz vrtića ima najvjernijeg drugara za igru. Bilo bi lijepo, ali nema šanse. Blekiju dom i ne treba, cijeli Otok je njegov dom, svaka uličica, svako dvorište, a za hranu se ne brine, na Otoku je preko zime oko osam stotina duša, naći će se već nešto. Odlaskom u Beč imao bi siguran dom, dobru i redovnu hranu i puno pažnje. Ali i neke probleme. Nije baš navikao da sjedi satima u kući, a kako je Beč civilizirana čaršija sa preciznim pravilima ponašanja, na ulicu bi mogao izaći samo ako ga neko drži na kajšu. Bleki i kajš? Ma, hajte, molim vas, hvala, ne. Njegova sloboda koju ima na cijelom otoku se ne kupuje ni prodaje, nema cijene, on može imati stotine prjatelja, ali ni jednog gazdu koji bi bio njegov vlasnik. Svi mi imamo nekakvog gazdu, zato se broj pacijenata sa dijagnozom – „depresija“ penje do vrtoglavih cifara. I još jedan razlog zbog koga Bleki nije za Beča, ne, ne radi se o tome da je Beč tako šminkerski i otmjen grad u kome nema mjesta za jednu čupavu skitaru, ima tamo svakojakih baraba, nego mislim da i kada bi Bleki otišao u Beč, najljepše bi nam bilo na prostoru što se zove Donauinsel. To je prelijepo izletište između dva rukavca Dunava, gdje su posebna mjesta što su se ubila za rekreaciju u čistoj prirodi i, bezbeli, obaška prostori za roštiljanje. To bi, sve skupa, moglo podsjetiti Blekija na ovaj Otok. Nezgoda je jedino što Austrijanci imaju svoj pogled na komociju svakog pojedinca (i to spada u pravila zapadne demokracije), pa je nekakva odluka da se u taj veliki park ne puštaju psi. Opet taraba. Ali ono što može biti najsmješnije u toj priči o zabrani za pse je pametnjaković što se odziva na ime Toni Mahdalik. Narečeni gospodin je član austrijske reakcionarne i desničarske stranke FPÖ, pa u kampanji za izbore u gradsku skupštinu tvrdi da je ta odluka, pazi ovo, “podilaženje muslimanima koji ne vole te životinje”. Pa dalje pametuje pametnjaković:”Zna se da muslimani smatraju pse – nečistim životinjama”. Da je pametnjaković umjesto riječi “pse“ upotrijebio riječ „krmad“, muslimani bi se, možda, i smijali njegovim budalaštinama, ali ako taj nacionalista ne voli muslimane, to je njegov problem, a boga mi i problem muslimana - jer to bi mogao biti stav čitave njegove stranke koja sa osmjehom prihvata ovakve gluposti. Tvrdnja da muslimani ne vole pse ne odgovara ni istini, ni Blekiju, ni meni, ni muslimanima, ali odgovara onima koji se vrte negdje na početku Darwinove liste, stalno pogledavajući na banane. Niko nije idealan, i evolucija ljudske rase ima pravo na grešku. Majmune nisam

zxz

18.02.2011 22:32

Predmet:Nije Bleki za Beča

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
15.09.2010 08:21:10
Sredina je septembra, poslije par kišnih dana nastupilo je „babije ljeto“, pa je to prilika prije povratka u Beč da i danas zaplivam u moru i nađem se sa Blekijem na plaži.

Blekija sam primijetio još u maju, čim sam stigao na Otok. U oči mi je posebno pao njegov elegantan, može se sasvim sa pravom reći, ponosan hod, visoko dignuta glava sa očima koje su radarskom preciznošću registrirale sve što mu je bilo na vidiku.

Obzirom na moje godine bilo bi neozbiljno tvrditi da sam ga primijetio samo zato što ga je u tom trenutku nježno milovala jedna zgodna, mlada djevojka govoreći mu: “Pa, gdje si ti Bleki, nismo se vidjeli već dva dana?“

Bleki je za razliku od mene, čija je bijela koža po dolasku na Otok podsjećala na reklamu za alpsko mlijeko, kao što i odgovara njegovom imenu, bio crn, ali ne od sunca, takav je rođen.

Duža, crna dlaka padala mu je i preko očiju, a uzdignuti rep je podsjećao na jarbol.

Od svog djetinjstva pa do nedavno, uvijek sam imao psa pa se ponešto razumijem u kinološke tajne, ali Blekiju tačno odrediti rasu, malo je teži zadatak. Sve mi se čini da je mješanac crne, srednje pudle i nekog lokalnog zavodnika rase – avlijaner. Ono što sigurno znam je da u Blekijevu crnu i kovrđavu dlaku češalj nikada nije ušao. Nije bilo šanse. Ali, svejedno, i onako čupav i nepočešljan izgledao je lijepo. Čak uredno.

Pri tom našem prvom viđenju nisam želio ometati onu mladu, zgodnu djevojku (već odavno ne ometam mlade i zgodne djevojke), pa sam sutradan iskoristio priliku da se upoznam sa Blekijem. Kao što je red, pružio sam mu ruku da je onjuši, posmatrao sam njegovu reakciju, on je ruku onjušio i počeo mahati repom. Dobro je, postali smo raja.

Pomilovao sam ga i pozvao do kuće da ga nahranim. Poziv je na obostrano zadovoljstvo prihvaćen, kao i hrana koju nije jeo halapljivo kao većina pasa, nego polako, gospodski.

Cijelo poslije podne proveli smo na terasi, gdje sam ga zatekao i sutradan u jutro. Tako se druže pravi drugari.

Međutim, drugi dan iskrsnuo je strašan problem, susjed Ivo ima prelijepog vučjaka Džonija, pa bi sad bilo glupo pitati čiji je teritorij u krugu bar dvije stotine metara. Jesam ja raja i sa Džonijem, ali Džoni ima svog gazdu, tako da nas vežu samo dobrosusjedski odnosi, pa kad je Džoni skužio da mu se na njegov teritorij uvalio uljez, crn, čupav i nepočešljan, načisto je poludio. Kako je na mojoj terasi bivao često u prijateljskoj posjeti, smatrao je da tog crnog vagabunda treba pod hitno otjerati,i pojurio je na Blekija.

Ja sam, naravno, skočio da branim Blekija, bio je moj gost, ali Bleki je bio mudriji, samo je zarežao, na brzaka dva puta ugrizao Džonija i – pobjegao.

Mogu misliti kako je to sve skupa djelovalo na Džonija, mislim, čisto psihološki, vidi ti ove barabe, hoće da se uvali na njegov teritorij.

Kada sam se sutradan probudio, Bleki me je opet čekao na terasi. Bio sam siguran da on i pored Džonijeve agresivnosti nije opet došao samo zbog toga što ću mu dati da jede, ne, on je tu zbog toga što smo postali raja.

Eto, ja malo prije spomenuh svoje godine, ali kad je neko naivan džaba mu je i kad nabaci koju godinu više, naime, u jednom trenutku sam skontao da je ljubav ipak ispred prijateljstva.

O čemu se radi? Baš tih dana došli su mi prijatelji na odmor i sa sobom doveli psa ljubimca, bila je to lijepa, mlada, naivna ženka koja je u svemu vidjela samo igru. A moj prijatelj Bleki je tražio upravo takve, mlade i naivne.

Znači, možeš biti mlad i naivan, ali i u godinama i naivan, ja sve mislio da Bleki spava na mojoj terasi s pogledom na more zbog našeg prijateljstva, a on nanjušio miris na gornjoj terasi i vreba priliku. Dobro, usput održava i drugarske odnose sa mnom. Istina, samo usput, ipak, gore je mlada dama, ali iznenada se ispriječio jedan strašan problem. Taraba.

Ulaz na gornju terasu zatvoren je tarabom zbog sigurnosti ako neko dođe sa malim djetetom, pa pretpostavljam da je Bleki pomislio:“Što dovode djecu, bolje je ovako kad dovedu”..

Bleki kao slobodnjak bez gazde zna riješiti stotinu i jedan problem, ali još nije dokučio kako se baglama otvara, prečvrsto za odvaliti, a previsoko za preskočiti.Mene što se tiče, čist sam pred svojom savješću, gledao sam priliku kad bih “zaboravio” zavrnuti baglamu kako bih prijatelju pružio priliku da pokaže svoju vještinu u nježnostima, ali dama je bila isuviše dobro čuvana. Blekiju nije ostalo drugo, nego da se druži sa mnom, osluškuje i – čeka. Pod pretpostavkom da u međuvremenu ne naiđe Džoni koji ima ružan običaj da popizdi kad neka skitnica zaluta na njegov teritorij.

U tom Blekijevom čekanju i moji prijatelji su otišli, da, u pravu ste, a sa njima i mlada dama koju je čuvala taraba. Jebi ga Bleki, sudbina zna biti okrutna. Ali ostali smo nas dvojica prijatelja.

I dan danas se družimo, ne baš tako često i svaki dan kao u početku, primijetio sam da su u obližnjem kampu neki Holanđani doveli ljubimca, neku ženkicu, pa je Bleki pod hitno na ulazu u kamp uspostavio sistem redovnih dežurstava, što sasvim opravdava njegove izostanke za naše druženje, ali kad god sam na plaži on dotrči da ga pomilujem po glavi i podsjetim ga na mladu damu koju je čuvala taraba. Jebem ti tarabu i ko je izmisli.

Za koji dan valja nazad u Beč, šta sa Blekijem? Da povedem skitnicu? Nema svoj dom, nema gazdu ni redovnu ishranu, a baš bi bilo dobro da i moj unuk kad dođe iz vrtića ima najvjernijeg drugara za igru.

Bilo bi lijepo, ali nema šanse. Blekiju dom i ne treba, cijeli Otok je njegov dom, svaka uličica, svako dvorište, a za hranu se ne brine, na Otoku je preko zime oko osam stotina duša, naći će se već nešto.

Odlaskom u Beč imao bi siguran dom, dobru i redovnu hranu i puno pažnje. Ali i neke probleme. Nije baš navikao da sjedi satima u kući, a kako je Beč civilizirana čaršija sa preciznim pravilima ponašanja, na ulicu bi mogao izaći samo ako ga neko drži na kajšu.

Bleki i kajš? Ma, hajte, molim vas, hvala, ne. Njegova sloboda koju ima na cijelom otoku se ne kupuje ni prodaje, nema cijene, on može imati stotine prjatelja, ali ni jednog gazdu koji bi bio njegov vlasnik.

Svi mi imamo nekakvog gazdu, zato se broj pacijenata sa dijagnozom – „depresija“ penje do vrtoglavih cifara.

I još jedan razlog zbog koga Bleki nije za Beča, ne, ne radi se o tome da je Beč tako šminkerski i otmjen grad u kome nema mjesta za jednu čupavu skitaru, ima tamo svakojakih baraba, nego mislim da i kada bi Bleki otišao u Beč, najljepše bi nam bilo na prostoru što se zove Donauinsel. To je prelijepo izletište između dva rukavca Dunava, gdje su posebna mjesta što su se ubila za rekreaciju u čistoj prirodi i, bezbeli, obaška prostori za roštiljanje. To bi, sve skupa, moglo podsjetiti Blekija na ovaj Otok.

Nezgoda je jedino što Austrijanci imaju svoj pogled na komociju svakog pojedinca (i to spada u pravila zapadne demokracije), pa je nekakva odluka da se u taj veliki park ne puštaju psi. Opet taraba.

Ali ono što može biti najsmješnije u toj priči o zabrani za pse je pametnjaković što se odziva na ime Toni Mahdalik. Narečeni gospodin je član austrijske reakcionarne i desničarske stranke FPÖ, pa u kampanji za izbore u gradsku skupštinu tvrdi da je ta odluka, pazi ovo,
“podilaženje muslimanima koji ne vole te životinje”.

Pa dalje pametuje pametnjaković:”Zna se da muslimani smatraju pse – nečistim životinjama”.

Da je pametnjaković umjesto riječi “pse“ upotrijebio riječ „krmad“, muslimani bi se, možda, i smijali njegovim budalaštinama, ali ako taj nacionalista ne voli muslimane, to je njegov problem, a boga mi i problem muslimana - jer to bi mogao biti stav čitave njegove stranke koja sa osmjehom prihvata ovakve gluposti.

Tvrdnja da muslimani ne vole pse ne odgovara ni istini, ni Blekiju, ni meni, ni muslimanima, ali odgovara onima koji se vrte negdje na početku Darwinove liste, stalno pogledavajući na banane. Niko nije idealan, i evolucija ljudske rase ima pravo na grešku. Majmune nisam

zxz	20.02.2011 23:25
Predmet:Kad dođeš pameti Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč 13.08.2010 18:49:05 Neke poznije godine i nisu razlog da čovjek ne bi poslušao pametnijeg od sebe, pa kad Heidegger u svojim filozofskim raspravama tvrdi da „pronaći svijet znači ponovo pronaći djetinjstvo“, eto dovoljnog razloga da to bar pokušaš provjeriti. A putevi provjeravanja su različiti. Jedno od „pomagala“ su mi i fotografije iz mog djetinjstva koje sam uspio sačuvati u onom ratnom metežu, obične fotografije, poneka već i požutjela, učinile su mi se neoborivim dokazom tvrdnje omiljenog filozofa. Ali, kad je neko naivan, tu lijeka nema. Gledajući te fotose osjećao sam mir, neku sigurnost što mi je pružalo sjećanje na to doba, doba kada sam imao daleko manje razloga da budem tužan, vrijeme što me asociralo na neke patetične i već zaboravljene riječi kao što su prijateljstvo i ljubav, a sve to kroz neku, da oprostite, romantičnu maglu. Apsolutno romantično. Srećom po moje mentalno zdravlje, postoje neki ljudi, pametniji i od samog Heideggera, koji će mi i u tim, da oprostite, sentimentalnim trenucima, pomoći da dođem pameti, vratiti me na pravi put, pomoći mi, kako se to u Sarajevu kaže „da dođem tobe“, da konačno shvatim u kakvoj sam zabludi živio, i u kakvom omraženom i diktatorskom sistemu. Moje sretno djetinjstvo i sretna mladost su samo privid moje naivne mašte, odgovorno tvrde mudraci, od kojih su poneki imali godinu ili dvije djetinjstva iz vremena sistema koji je tako snažno uticao na moju naivnost. Jebeš Heideggera, oni su čuli (i čitali) kakva je stravična diktatura u vrijeme mog djetinjstva i moje mladosti bila, i to je tako, a za moju naivnost sam sam kriv, što se oni, pak, trude da me dozovu pameti, imam zahvaliti samo tome što sam rođen pod sretnom zvijezdom. Naivan je i moj trud da kod Heideggera nađem odgovor na neka suštinska pitanja kad srećom ima toliko mudraca različitog uzrasta koji će me naučiti pameti. Eto, neki dan, i štovani katolički „Glas koncila“ nas lijepo uči pameti. Za sve nedaće zbog kojih je Hrvatska u govnima, i siromaštvo, i besparica, i korupcija, i kriminal, i nacinalizam (pa i fašizam), i raspad privrednog sistema po uzoru na Grčku (iskreno ne bih želio da prije nego što odu u EU, odu privredno u tri grčke materine), za sve su, lijepo kaže „Glas koncila“, krivi - komunisti. Što su rahmetli već dvadeset godina. Smiješno vam, i ne vjerujete? Ne bih ni ja vama vjerovao da to nisam neki dan svojim očima pročitao. Uostalom, šta znaš, lijepo kaže u svojoj reklami austrijski Lotto “alles ist möglich”, sve je moguće, pa i to.Pogotovo kad to pročitaš u novinama sa viškom autoriteta. A da su komunisti bili *****ani, brate, bili su, policijska država tako reći. Eto, na primjer, u ono doba, ako ti padne na pamet da obiješ trafiku, izudaraš nekoga ko ti je na prvi pogled antipatičan, ili onome na benzinskoj stanici staviš nož pod grlo i uzmeš mu pare, svejedno ako si maloljetan, policija će te (“milicija trenira strogoću”) tako lijepo izudarati, pa čak ostaviti i vidljive tragove na bubrezima i rebrima, a još ti neće dozvoliti da se obratiš ni jednoj humanitarnoj organizaciji zbog povrede tvog fizičkog i psihičkog integriteta. U toj policijskoj državi, ti koji si osjećao neodoljiv zov demokratskog nagona, nisi smio, jebi ga, ni drogu da dilaš, prodaješ ili uživaš, ne zbog toga što bi ti droga razvalila nervni sistem, nego što bi ti to milicija uradila sa tvojim rođenim bubrezima. I rebrima pride. I neka mi sad neko priča o demokraciji u to doba. A da budeš tajkun, da prvo junački razvališ četiri, pet jakih firmi i ostaviš bez posla desetak hiljada ili tisuća ljudi, pa se preko noći obogatiš, imaš, kao čovjek, svoju ergelu konja i automobila, svoju jahtu kojom krstariš Sredozemljem (kao čovjek), eh, to si mogao zaboraviti prve sekunde. Zašto? Pa valjda su ti preči tvoji bubrezi i tvoja rebra od čitavog svjetskog bogatstva. I što je najgore, ta policija (pardon, milicija) je gušila svaku slobodu misli i govora. Jednostavno, gušili su svaku i pomisao na demokratsko iznošenje svog stava i mišljenja, na primjer, nije bilo šanse da nekoj grupi pijanih bradonja demokratski poručiš:”Jebem vam mater četničku”. Ili da na stadionu ponosno razviješ ogromno platno na kome piše:”Nož, žica, Srebrenica”. Ili da balijama daš do znanja koji je to ološ. A, bili su i lukavi. Ti komunisti. Da bi širokim narodnim masama zamazali oči kako ne bi vidjeli sve nepravde, na sitno su ih potkupljivali nekim sitnicama, na primjer, socijalnom zaštitom, besplatnim školovanjem, sigurnošću na poslu. Pa, molim vas, gdje to ima? Otkud meni pravo (ili bilo kome) da nekome garantiram pravo na rad i posao, besplatno liječenje, ili, ne daj Bože, radniku u mojoj vlastitoj firmi jednostavno predam ključ od novog stana za koji ne mora da plaća kredit koji bi mu zagorčavao život zbog toga što je obračun u švicarskim francima. Sa onima kojima sada nešto nije jasno, konačno bi se trebalo dogovoriti šta je to - demokracija, u kojoj, ni sami svjesni toga, za razliku od nekih prošlih vremena i sistema, uživamo. Demokracija je, gospodo, pravo svakoga na slobodu misli i govora, pravo svakoga da drugome jebe mater ako tako misli i osjeća, jer, zašto sputavati ljudske slobode. Gospodo moja, ona priča o socijalnoj jednakosti i sličnim glupostima, samo su demagoške floskule autoritarnog i prevaziđenog sistema. Jasno? Jasno, sasvim demokratski. U cijeloj ovoj demokratskoj razmjeni mišljenja, sve mi se čini da sam ja jedini dobitnik (skromno, zar ne?) “Dolaskom tobe” definitivno sa mene pada sumnja i pomisli na nekakvu jugonostalgiju, koja je i inače demode, jer najnovija definicija glasi “jugosfera”. A biti demokrat, kako to gordo zvuči. Ne samo da zvuči, nego grmi, gorko odjekuje kada, recimo, bivši gimnazijski profesor uvali glavu u poluprazan kontejner za smeće tražeći plastične flaše da ih proda “Konzumu”, i sve sa glavom u kontejneru vikne iz sveg glasa:”Ja sam demokrata, živjela demokracija!” Kud gordo, kud zvučno. A Heidegger? Šteta za njega, nikada nije došao tobe. Kao neki. A i kriv je. On me je naučio da ne dam na svoje djetinjstvo, jebeš sistem.

zxz

20.02.2011 23:25

Predmet:Kad dođeš pameti

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
13.08.2010 18:49:05
Neke poznije godine i nisu razlog da čovjek ne bi poslušao pametnijeg od sebe, pa kad Heidegger u svojim filozofskim raspravama tvrdi da „pronaći svijet znači ponovo pronaći djetinjstvo“, eto dovoljnog razloga da to bar pokušaš provjeriti.

A putevi provjeravanja su različiti. Jedno od „pomagala“ su mi i fotografije iz mog djetinjstva koje sam uspio sačuvati u onom ratnom metežu, obične fotografije, poneka već i požutjela, učinile su mi se neoborivim dokazom tvrdnje omiljenog filozofa.

Ali, kad je neko naivan, tu lijeka nema. Gledajući te fotose osjećao sam mir, neku sigurnost što mi je pružalo sjećanje na to doba, doba kada sam imao daleko manje razloga da budem tužan, vrijeme što me asociralo na neke patetične i već zaboravljene riječi kao što su prijateljstvo i ljubav, a sve to kroz neku, da oprostite, romantičnu maglu. Apsolutno romantično.

Srećom po moje mentalno zdravlje, postoje neki ljudi, pametniji i od samog Heideggera, koji će mi i u tim, da oprostite, sentimentalnim trenucima, pomoći da dođem pameti, vratiti me na pravi put, pomoći mi, kako se to u Sarajevu kaže „da dođem tobe“, da konačno shvatim u kakvoj sam zabludi živio, i u kakvom omraženom i diktatorskom sistemu. Moje sretno djetinjstvo i sretna mladost su samo privid moje naivne mašte, odgovorno tvrde mudraci, od kojih su poneki imali godinu ili dvije djetinjstva iz vremena sistema koji je tako snažno uticao na moju naivnost. Jebeš Heideggera, oni su čuli (i čitali) kakva je stravična diktatura u vrijeme mog djetinjstva i moje mladosti bila, i to je tako, a za moju naivnost sam sam kriv, što se oni, pak, trude da me dozovu pameti, imam zahvaliti samo tome što sam rođen pod sretnom zvijezdom. Naivan je i moj trud da kod Heideggera nađem odgovor na neka suštinska pitanja kad srećom ima toliko mudraca različitog uzrasta koji će me naučiti pameti.

Eto, neki dan, i štovani katolički „Glas koncila“ nas lijepo uči pameti. Za sve nedaće zbog kojih je Hrvatska u govnima, i siromaštvo, i besparica, i korupcija, i kriminal, i nacinalizam (pa i fašizam), i raspad privrednog sistema po uzoru na Grčku (iskreno ne bih želio da prije nego što odu u EU, odu privredno u tri grčke materine), za sve su, lijepo kaže „Glas koncila“, krivi - komunisti. Što su rahmetli već dvadeset godina.

Smiješno vam, i ne vjerujete? Ne bih ni ja vama vjerovao da to nisam neki dan svojim očima pročitao. Uostalom, šta znaš, lijepo kaže u svojoj reklami austrijski Lotto “alles ist möglich”, sve je moguće, pa i to.Pogotovo kad to pročitaš u novinama sa viškom autoriteta.

A da su komunisti bili *****ani, brate, bili su, policijska država tako reći. Eto, na primjer, u ono doba, ako ti padne na pamet da obiješ trafiku, izudaraš nekoga ko ti je na prvi pogled antipatičan, ili onome na benzinskoj stanici staviš nož pod grlo i uzmeš mu pare, svejedno ako si maloljetan, policija će te (“milicija trenira strogoću”) tako lijepo izudarati, pa čak ostaviti i vidljive tragove na bubrezima i rebrima, a još ti neće dozvoliti da se obratiš ni jednoj humanitarnoj organizaciji zbog povrede tvog fizičkog i psihičkog integriteta.

U toj policijskoj državi, ti koji si osjećao neodoljiv zov demokratskog nagona, nisi smio, jebi ga, ni drogu da dilaš, prodaješ ili uživaš, ne zbog toga što bi ti droga razvalila nervni sistem, nego što bi ti to milicija uradila sa tvojim rođenim bubrezima. I rebrima pride. I neka mi sad neko priča o demokraciji u to doba.

A da budeš tajkun, da prvo junački razvališ četiri, pet jakih firmi i ostaviš bez posla desetak hiljada ili tisuća ljudi, pa se preko noći obogatiš, imaš, kao čovjek, svoju ergelu konja i automobila, svoju jahtu kojom krstariš Sredozemljem (kao čovjek), eh, to si mogao zaboraviti prve sekunde. Zašto? Pa valjda su ti preči tvoji bubrezi i tvoja rebra od čitavog svjetskog bogatstva.

I što je najgore, ta policija (pardon, milicija) je gušila svaku slobodu misli i govora. Jednostavno, gušili su svaku i pomisao na demokratsko iznošenje svog stava i mišljenja, na primjer, nije bilo šanse da nekoj grupi pijanih bradonja demokratski poručiš:”Jebem vam mater četničku”. Ili da na stadionu ponosno razviješ ogromno platno na kome piše:”Nož, žica, Srebrenica”. Ili da balijama daš do znanja koji je to ološ.

A, bili su i lukavi. Ti komunisti. Da bi širokim narodnim masama zamazali oči kako ne bi vidjeli sve nepravde, na sitno su ih potkupljivali nekim sitnicama, na primjer, socijalnom zaštitom, besplatnim školovanjem, sigurnošću na poslu.

Pa, molim vas, gdje to ima? Otkud meni pravo (ili bilo kome) da nekome garantiram pravo na rad i posao, besplatno liječenje, ili, ne daj Bože, radniku u mojoj vlastitoj firmi jednostavno predam ključ od novog stana za koji ne mora da plaća kredit koji bi mu zagorčavao život zbog toga što je obračun u švicarskim francima.

Sa onima kojima sada nešto nije jasno, konačno bi se trebalo dogovoriti šta je to - demokracija, u kojoj, ni sami svjesni toga, za razliku od nekih prošlih vremena i sistema, uživamo.

Demokracija je, gospodo, pravo svakoga na slobodu misli i govora, pravo svakoga da drugome jebe mater ako tako misli i osjeća, jer, zašto sputavati ljudske slobode.

Gospodo moja, ona priča o socijalnoj jednakosti i sličnim glupostima, samo su demagoške floskule autoritarnog i prevaziđenog sistema. Jasno? Jasno, sasvim demokratski.

U cijeloj ovoj demokratskoj razmjeni mišljenja, sve mi se čini da sam ja jedini dobitnik (skromno, zar ne?) “Dolaskom tobe” definitivno sa mene pada sumnja i pomisli na nekakvu jugonostalgiju, koja je i inače demode, jer najnovija definicija glasi “jugosfera”.

A biti demokrat, kako to gordo zvuči. Ne samo da zvuči, nego grmi, gorko odjekuje kada, recimo, bivši gimnazijski profesor uvali glavu u poluprazan kontejner za smeće tražeći plastične flaše da ih proda “Konzumu”, i sve sa glavom u kontejneru vikne iz sveg glasa:”Ja sam demokrata, živjela demokracija!” Kud gordo, kud zvučno.

A Heidegger? Šteta za njega, nikada nije došao tobe. Kao neki. A i kriv je. On me je naučio da ne dam na svoje djetinjstvo, jebeš sistem.

zxz	21.02.2011 17:44
Predmet:Biti sa ljudima Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč 18.06.2010 08:58:19 Hoće me nešto sreća kad god odem u posjetu nekom dalmatinskom gradu. Eto, prošli puta kad sam bio u Šibeniku, mislio sam da će mi posjeta starom poznanstvu biti samo uvod u pravi razlog dolaska u taj grad koga sam htio pokazati nekome ko nije tu bio nikada. A ispade obrnuto. Kakav doček napraviše Blanka Levi i Boro, taman da razbiju moju sumnju da li su nekadašnji dočeci dobrih prijatelja izumrli i preselili u prošlost.. Kad se Blanka nasmije i raširi ruke u trenu se prestaneš sjećati šta označava riječ “depresija”, sve je potaman i na svom mjestu. A kako domać ica kuha, nema tog poguzije (kao što sam i sam) koji će ostati ravnodušan, na stolu nas je čekao stari sefardski PASTEL, pita koja ima puno dodirnih tačaka sa našim burekom. Kako su Sefardi živjeli u Španiji (odake su protjerani, kao i iz nekihdrugih država) gdje su se susretali sa muslimanima iz sjeverne Afrike koji su trzali na Španiju, najbolji rezultat tog susreta i prožimanja dvije civilizacije, po meni, ispada ova pita. Nisam odolio, uzeo sam repete. A šta se pilo? Eh, ako budete u prilici da vam je na stolu vino (a ja ionako pijem samo crno vino), a još zvano KOŠER, i još blagoslovljeno od Rabina, a pije se uoči jednog od četiri najveća praznika PESAHA, i to bez vode, možete biti sigurni da će vam to biti dan kada ste pili jedno od najboljih vina. Blanka i Boro su nas vodili po Šibeniku i pokazivali nam taj grad i njegove znamenitosti, ali mi je nešto bilo žao Juraja Dalmatinca koji je gradio šibensku katedralu, što nije bio u prilici da proba Blankin Pastel i pije Košer. Rano se rodio, šta mu ja mogu. A i nedavno, kad su tri generacije muškog dijela Mulaomerovića išli u Split, opet je poguzija došao na svoje. Domaćin, kao pravi domaćin, odveo nas je u restoran što je u blizini Dioklecijanove palače, za koji rijetko koji turista zna, ali domaći, koji imalo drže do kulinarskih vrijednosti, znaju i te kako. Prvo se jela riblja juha od nekoliko vrsta morske ribe, to je od onih jela što i najbolesnije vraća u zavidnu formu, rado viđena u cijeloj Dalmaciji. I Istri takođe. Dok sam uživao u njoj, palo mi je na pamet, koliko je ta riblja juha omiljena, “Riblja čorba” i nije baš. Pogotovo u Istri. Nisu im dozvolili gostovanje u pulskoj Areni, jer ako dođu, mogla bi nekome zapeti kost u grlu. Svojevremeno, Bora Čorba nije bio loš roker, ali kad je počeo da budalesa izigravajući prevelikog Srbina, “Riblja čorba” se ukiselila, sam njen miris je izazivao osjećaj povraćanja. Đorđu Balaševiću se gade nacionalističke zaprške pa rahat dođe u Hrvatsku na koncert, u Bosnu takođe. Jedini problem oko njegovih koncerata je kako doći do karte, obično se sve karte odmah rasprodaju. Tako je i sa Zdravkom Čolićem. Oni su pjevači, nisu Srbi po zanimanju kao Bora Čorba, zato su svugdje dobro došli. A da sad ne ispane da su Istrijani nekakav pandan Bori Čorbi i preveliki Hrvati (takve asocijacije ih ionako užasavaju) kod njih nije prošao ni Thompson. Visokokvalificirani Hrvat. Po zanimanju. Posao koji dobro naplaćuje. Nakon riblje juhe, školjke i riba.Zubatac, naravno. Kakav je ukus tih jela bio, ne smijem ni spominjati, odmah bih na put u Split. A šta se pilo? Kao što je poznato, prvo čudo Isusovo bilo je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj. Svaka čast Isusu, ali ne vjerujem da mu je to vino (i to još od vode) bilo dobro kao ono što smo mi pili, crno vino sa otoka Hvara. Jedan detalj u restoranu mi je privukao pažnju, na nekoliko stolova za salatu je poslužen – kupus. Od toliko različitih salata, baš kupus? Onda sam skontao, pa Split je to, Dioklecijanov grad. Kada sam pisao o Dioklecijanu, glavni motiv moje priče bila je moja fasciniranost Dioklecijanovom odlukom da dobrovoljno napusti prijestolje i ostavi carsku krunu nakon vlastite spoznaje šta je u životu najvrednije U razgovoru sa Maksimijanom, Dioklecijan mu saopštava da je dostigao pravi smisao života, te da je sretniji kada sadi kupus pored mora, nego kada je nosio carsku krunu. Veličanstveno, mudro i pametno, čitava filozofija. Tako sam bar tada mislio. Najgore ti je kad bilo kakav oblik demagogije pokušaš uvaliti samome sebi. Sumnja je ***ana, zna lagano da razvali neka mišljenja i stavove. A šta to sad nije u redu sa tim Dioklecijanovim rezonom? Ne tvrdim ja da taj rezon nije u redu, nego razmišljam da je car bio car dvadeset i jednu godinu, sa svim blagodetima koje nosi carska titula (na primjer, nije morao tražiti žirante i dizati kredit da sagradi vikendicu iz koje će se razviti grad Split), i tek onda se kutarisao carske krune.Tek onda. Na šta ima pravo, sve sa onim sađenjem kupusa pored mora. Ali, pita se pitac, ako nekog čovjeka koji je od djetinjstva samo sadio kupus, pa ga poslije dvadeset i jedne godine sađenja kupusa upitaš: -“Gospodine, šta je vrijednije - carska kruna li kupus, tačnije, sađenje kupusa bez carske krune?” Nisam nikada bio kockar, ali se smijem kladiti u jedan prema milion da bi odgovor dotičnog gospodina glasio: -„** te kupus. Daj mi bar jednu godinu carsku krunu, poslije mogu i da umrem.“ Eto, znači, ima mišljenja koja kažu da je kupus jako cijenjena biljka, veoma pogodna za dodatak jelu što se zove salata, ali zubatac je zubatac. Car u riba, pa ti sad vidi za čim će ti viljuška prije poletjeti kad odeš u kakav bolji restoran. Hedonizam kad te krene, onda nema kraja. Da carski možeš uživati ne samo u Dalmaciji nego i u Bosni, uvjerih se, po ko zna koji put, neki dan. Ovaj puta u Moj Rodni Grad sam išao u međunarodnu i prijateljsku posjetu sa posebnim multilateralnim razlozima, moja gimnazijska generacija slavila je godišnjicu mature. Ne pitajte koju po redu, stid me reći. Dugo se nismo vidjeli, dvadeset godina od posljednjeg okupljanja, pa je prvi trenutak susreta u ponekom slučaju djelovao zbunjujuće. Biologija neumoljivo odrađuje svoje na uzgajanju bora i podočnjaka, u par slučajeva bilo je potrebno prizvati sjećaje u pomoć da skontaš kome pripada baš to lice, ali rekoh, samo par njih, ostali su bili u punoj formi. Okupilo se nas tridesetak, a poslije prozivke u razredu, bezbeli, na ručak u restoran. Za razliku od dalmatinskih restorana, ovdje ti ribu vade živu i zdravu iz čistog potoka što teče pored tebe. A šta se pilo? Jebi ga sad, strašno sam hendikepiran što i moja Bosna nema tradiciju pijenja vina, niti uzgajanja dobrih vinskih sorti (Hercegovinu nisam spomenuo), a za rakiju je bilo prevruće, tako da smo utjehu od vrućine našli u hladnom pivu. Sarajevsko pivo se može pohvaliti svojom tradicijom. Poslije prvog piva sa zaprepaštenjem sam ustanovio da su sa lica mojih školskih drugara i drugarica nestale sve bore, dame nisu ništa izgubile na svom nekadašnjem šarmu, a momci i dalje oni stari šarmeri. Priči nikada kraja, vrijeme je, jednostavno, stalo.Svi lijepi, mladi i dragi. Dobro sad, imam i ja pravo na malo patetike, dobar restoran je daleko lakše naći nego dobre i drage ljude. E, ako bi se sad našao neki vrli pitac da pita je li to ja pravim propagandu dobroj klopi i dobrom piću, pa možda, onako iz daleka, tvrdim da je ipak ugodnije biti car nego kupusar, odgovor bi, dakako, bio negativan. Istina, meni je riba zubatac draža od kupusa (kupusu, inače, moje poštovanje), ni carska kruna nije za odbaciti, ali mekše uho će u onoj priči iz Šibenika, i onoj iz Splita, a i Mog Rodnog Grada, otkriti šta je meni pa, recimo, i za razliku od Dioklecijana, najbitnije. Riječ je o prijateljima, dragim ljudima, ljudskoj vrsti koja, sve mi se čini, pomalo odumire, vrsta koja je sve rjeđa. Greška je, siguran sam, u svakom od nas što obuzeti glupostima svakodnevnice neprimjetno gubimo te fine veze. A kada čovjek ostane sam, onda je na dnu.

zxz

21.02.2011 17:44

Predmet:Biti sa ljudima

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
18.06.2010 08:58:19
Hoće me nešto sreća kad god odem u posjetu nekom dalmatinskom gradu. Eto, prošli puta kad sam bio u Šibeniku, mislio sam da će mi posjeta starom poznanstvu biti samo uvod u pravi razlog dolaska u taj grad koga sam htio pokazati nekome ko nije tu bio nikada. A ispade obrnuto. Kakav doček napraviše Blanka Levi i Boro, taman da razbiju moju sumnju da li su nekadašnji dočeci dobrih prijatelja izumrli i preselili u prošlost.. Kad se Blanka nasmije i raširi ruke u trenu se prestaneš sjećati šta označava riječ “depresija”, sve je potaman i na svom mjestu. A kako domać ica kuha, nema tog poguzije (kao što sam i sam) koji će ostati ravnodušan, na stolu nas je čekao stari sefardski PASTEL, pita koja ima puno dodirnih tačaka sa našim burekom. Kako su Sefardi živjeli u Španiji (odake su protjerani, kao i iz nekihdrugih država) gdje su se susretali sa muslimanima iz sjeverne Afrike koji su trzali na Španiju, najbolji rezultat tog susreta i prožimanja dvije civilizacije, po meni, ispada ova pita. Nisam odolio, uzeo sam repete.

A šta se pilo? Eh, ako budete u prilici da vam je na stolu vino (a ja ionako pijem samo crno vino), a još zvano KOŠER, i još blagoslovljeno od Rabina, a pije se uoči jednog od četiri najveća praznika PESAHA, i to bez vode, možete biti sigurni da će vam to biti dan kada ste pili jedno od najboljih vina.

Blanka i Boro su nas vodili po Šibeniku i pokazivali nam taj grad i njegove znamenitosti, ali mi je nešto bilo žao Juraja Dalmatinca koji je gradio šibensku katedralu, što nije bio u prilici da proba Blankin Pastel i pije Košer. Rano se rodio, šta mu ja mogu.

A i nedavno, kad su tri generacije muškog dijela Mulaomerovića išli u Split, opet je poguzija došao na svoje. Domaćin, kao pravi domaćin, odveo nas je u restoran što je u blizini Dioklecijanove palače, za koji rijetko koji turista zna, ali domaći, koji imalo drže do kulinarskih vrijednosti, znaju i te kako.

Prvo se jela riblja juha od nekoliko vrsta morske ribe, to je od onih jela što i najbolesnije vraća u zavidnu formu, rado viđena u cijeloj Dalmaciji. I Istri takođe.

Dok sam uživao u njoj, palo mi je na pamet, koliko je ta riblja juha omiljena, “Riblja čorba” i nije baš. Pogotovo u Istri. Nisu im dozvolili gostovanje u pulskoj Areni, jer ako dođu, mogla bi nekome zapeti kost u grlu.

Svojevremeno, Bora Čorba nije bio loš roker, ali kad je počeo da budalesa izigravajući prevelikog Srbina, “Riblja čorba” se ukiselila, sam njen miris je izazivao osjećaj povraćanja. Đorđu Balaševiću se gade nacionalističke zaprške pa rahat dođe u Hrvatsku na koncert, u Bosnu takođe. Jedini problem oko njegovih koncerata je kako doći do karte, obično se sve karte odmah rasprodaju. Tako je i sa Zdravkom Čolićem. Oni su pjevači, nisu Srbi po zanimanju kao Bora Čorba, zato su svugdje dobro došli.

A da sad ne ispane da su Istrijani nekakav pandan Bori Čorbi i preveliki Hrvati (takve asocijacije ih ionako užasavaju) kod njih nije prošao ni Thompson. Visokokvalificirani Hrvat. Po zanimanju. Posao koji dobro naplaćuje.

Nakon riblje juhe, školjke i riba.Zubatac, naravno. Kakav je ukus tih jela bio, ne smijem ni spominjati, odmah bih na put u Split.

A šta se pilo? Kao što je poznato, prvo čudo Isusovo bilo je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj. Svaka čast Isusu, ali ne vjerujem da mu je to vino (i to još od vode) bilo dobro kao ono što smo mi pili, crno vino sa otoka Hvara.

Jedan detalj u restoranu mi je privukao pažnju, na nekoliko stolova za salatu je poslužen – kupus. Od toliko različitih salata, baš kupus? Onda sam skontao, pa Split je to, Dioklecijanov grad.

Kada sam pisao o Dioklecijanu, glavni motiv moje priče bila je moja fasciniranost Dioklecijanovom odlukom da dobrovoljno napusti prijestolje i ostavi carsku krunu nakon vlastite spoznaje šta je u životu najvrednije U razgovoru sa Maksimijanom, Dioklecijan mu saopštava da je dostigao pravi smisao života, te da je sretniji kada sadi kupus pored mora, nego kada je nosio carsku krunu.

Veličanstveno, mudro i pametno, čitava filozofija. Tako sam bar tada mislio. Najgore ti je kad bilo kakav oblik demagogije pokušaš uvaliti samome sebi. Sumnja je *****ana, zna lagano da razvali neka mišljenja i stavove.

A šta to sad nije u redu sa tim Dioklecijanovim rezonom? Ne tvrdim ja da taj rezon nije u redu, nego razmišljam da je car bio car dvadeset i jednu godinu, sa svim blagodetima koje nosi carska titula (na primjer, nije morao tražiti žirante i dizati kredit da sagradi vikendicu iz koje će se razviti grad Split), i tek onda se kutarisao carske krune.Tek onda. Na šta ima pravo, sve sa onim sađenjem kupusa pored mora.

Ali, pita se pitac, ako nekog čovjeka koji je od djetinjstva samo sadio kupus, pa ga poslije dvadeset i jedne godine sađenja kupusa upitaš:

-“Gospodine, šta je vrijednije - carska kruna li kupus, tačnije, sađenje kupusa bez carske krune?”

Nisam nikada bio kockar, ali se smijem kladiti u jedan prema milion da bi odgovor dotičnog gospodina glasio:

-„**** te kupus. Daj mi bar jednu godinu carsku krunu, poslije mogu i da umrem.“

Eto, znači, ima mišljenja koja kažu da je kupus jako cijenjena biljka, veoma pogodna za dodatak jelu što se zove salata, ali zubatac je zubatac. Car u riba, pa ti sad vidi za čim će ti viljuška prije poletjeti kad odeš u kakav bolji restoran.

Hedonizam kad te krene, onda nema kraja. Da carski možeš uživati ne samo u Dalmaciji nego i u Bosni, uvjerih se, po ko zna koji put, neki dan. Ovaj puta u Moj Rodni Grad sam išao u međunarodnu i prijateljsku posjetu sa posebnim multilateralnim razlozima, moja gimnazijska generacija slavila je godišnjicu mature. Ne pitajte koju po redu, stid me reći.

Dugo se nismo vidjeli, dvadeset godina od posljednjeg okupljanja, pa je prvi trenutak susreta u ponekom slučaju djelovao zbunjujuće. Biologija neumoljivo odrađuje svoje na uzgajanju bora i podočnjaka, u par slučajeva bilo je potrebno prizvati sjećaje u pomoć da skontaš kome pripada baš to lice, ali rekoh, samo par njih, ostali su bili u punoj formi.

Okupilo se nas tridesetak, a poslije prozivke u razredu, bezbeli, na ručak u restoran. Za razliku od dalmatinskih restorana, ovdje ti ribu vade živu i zdravu iz čistog potoka što teče pored tebe.

A šta se pilo? Jebi ga sad, strašno sam hendikepiran što i moja Bosna nema tradiciju pijenja vina, niti uzgajanja dobrih vinskih sorti (Hercegovinu nisam spomenuo), a za rakiju je bilo prevruće, tako da smo utjehu od vrućine našli u hladnom pivu. Sarajevsko pivo se može pohvaliti svojom tradicijom.

Poslije prvog piva sa zaprepaštenjem sam ustanovio da su sa lica mojih školskih drugara i drugarica nestale sve bore, dame nisu ništa izgubile na svom nekadašnjem šarmu, a momci i dalje oni stari šarmeri. Priči nikada kraja, vrijeme je, jednostavno, stalo.Svi lijepi, mladi i dragi.

Dobro sad, imam i ja pravo na malo patetike, dobar restoran je daleko lakše naći nego dobre i drage ljude.

E, ako bi se sad našao neki vrli pitac da pita je li to ja pravim propagandu dobroj klopi i dobrom piću, pa možda, onako iz daleka, tvrdim da je ipak ugodnije biti car nego kupusar, odgovor bi, dakako, bio negativan.

Istina, meni je riba zubatac draža od kupusa (kupusu, inače, moje poštovanje), ni carska kruna nije za odbaciti, ali mekše uho će u onoj priči iz Šibenika, i onoj iz Splita, a i Mog Rodnog Grada, otkriti šta je meni pa, recimo, i za razliku od Dioklecijana, najbitnije. Riječ je o prijateljima, dragim ljudima, ljudskoj vrsti koja, sve mi se čini, pomalo odumire, vrsta koja je sve rjeđa. Greška je, siguran sam, u svakom od nas što obuzeti glupostima svakodnevnice neprimjetno gubimo te fine veze. A kada čovjek ostane sam, onda je na dnu.

zxz	22.02.2011 20:22
Predmet:Kud ćeš, majmune, na djecu? Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč 28.03.2010 19:54:31 Nikako mi ne odgovara da budem sudija ili sudac, još u doba bavljenja nekim sportom radije sam bio igrač nego onaj koji dijeli pravdu. A da bih bio pravi pravnik sudija ili sudac, ma, nema tih para. Prvo što je sam studij prava tužno dosadan, obavezuje te na ulogu bubalice koja mora napamet znati nekih mali milion zakona, sve je ukalupljeno, nikakve invencije, a ako još imaš veselu želju da sam uneseš neku notu kreativnosti u tu struku, zaboravi je isti tren, bićeš ismijan. A drugo, i da završiš taj studij, dovedu te u poziciju da presuđuješ o sudbinama drugih ljudi. Hajde, i nekako o sudbinama, ali odlučivati o životima drugih ljudi, ne bih se usudio. Kada neko stavi svoj potpis na neku smrtnu presudu nije mi jasno kakvi sve noćni košmari prolaze kroz glavu potpisnika. I kako spava. Kroz glavu osuđenog prestane išta prolaziti. Samo crvi. Zahvaljujući onom potpisu Ono, gdje bih i ja, i pored svega, dao punu podršku presuditeljima kod donošenja najtežih presuda **rba protiv pedofilije. Tako, naime, majstori zovu pojavu kad neki kreten svoje izopačene strasti osjeća i upražnjava prema djeci. A, kud ćeš, majmune, na djecu, na ono najljepše i najnevinije na svijetu? Neki eksperti, opet, kažu da je ta nastranost bolest, da je to jače od pojedinca. Mene što se tiče kad sam bolestan, kad je nešto jače od mene,jal gripa, jal nešto gore,odem doktoru, doktore daj mi lijek koji će me izliječiti od bolesti što je jača od mene, pa ako treba reži i živo meso,bolest je *ana pojava. Oni kreteni znaju da je to bolest, a ne idu doktoru, znaju da će ih smjestiti u zatvoren prostor gdje nema djece, a kad ih se uhvati i sudi im se, onda se vade na bolest. Nisam nikakav medicinski, pogotovo neuropsihijatrijski stručnjak, ali mi se sve čini da je to ipak više nastranost, a man**lest, i da se sve to može prebaciti sa medicinskog terena na teren morala i etike (pravnici dolaze na kraju, kad je obično sve gotovo).Zloupotreba nadmoći nad slabijim od sebe. Što kreten ne uhvati za guzicu zdravog, snažnog momka, zna da bi mu ovaj prebio rebra. I zube pride. Može se sad onom predratnom sistemu staviti stotinu primjedbi, ali mu se mora priznati da je imao šampionskih parola, na primjer ona:“Ništa nas ne smije iznenaditi“. A mene iznenadilo.Iznenadila me spoznaja da među kretenima što sprovode blud nad djecom ima povelik broj svećenika, popova i hodža. Ljudi koji bi tebali biti moralne vertikale, čije etičke rezone treba da slijede svi ljudi, žive dvostruki život zaslađen dvojnim moralom. U Irskoj je to toliko uzelo maha da je čitava delegacija morala ići u Rim kod Pape na raport, ovde u Austriji zbog ljubavnih patnji čak i visokorangiranih svećenika desetine hiljada katolika se ispisuje iz crkve, još ljetos, na moru sam čitao o slučajevima svećenićke „nježnosti“ prema djeci u Hrvatskoj. Hajde,dobro sad, da kažemo da su to pojedinci, (meni, naravno, ne pada na pamet da te manijake poredim sa ostalim čestitim svećenicima, popovima i hodžama),pa da je to i bolest, ali ono što mi diže pritisak je - odgovor vjerskih institucija na taj njihov problem.. U strahu da joj te mrlje na savjesti ne uflekaju našminkanu fasadu, katolička Crkva se gubi u frazama. Dok Vatikan u svojoj poruci, ipak, na neki način osuđuje te pojave, u Srbiji je pravoslavni pop oslobođen optužbe „zbog nedostatka dokaza“. To što je djevojčica, koja je u vrijeme popova izljeva „ljubavi“ imala samo trinaest godina, poslije dva puta pokušala da se ubije, nije bio dovoljan razlog da bilo ko osudi ovog majmuna.Njegov jedini peh je to što je igrom slučaja bio eksponiran u javnosti, za razliku od nekih drugih, pa čak i visoko rangiranih pravoslavnih dostojanstvenika, o kojima se tek ponegdje u medijima ponešto šuškalo. A da je Islamska vjerska zajednica u Bosni kompaktna institucija, u to nikad nisam sumnjao. Kada je na svjetlo dana izašao podatak da se jedan hožica pridružio nekim svojim kolegama sa katoličke i pravoslavne strane u njegovanju nastrane nježnosti prema djeci, bošnjačka vjerska institucija je energično, a preko svojih velikodostojnika, ustvrdila da su takve insinuacije atak na sve muslimane i da su ti „napadi“ samo još jedan od oblika islamofobije. Naravno, tako drčan stav je zauzet odmah, prije nego što bi sud imao šansu da kaže svoje mišljenje. Na moju sreću, bar što se vjernika tiče, postoji jedan sud, onaj gore, gdje si, ako si vjernik, sam pred Bogom, nema više ni kardinala, ni episkopa, ni rejsa, gdje ubleha ne prolazi, jer On je sve to vidio i zna. Onda svako plaća svoj grijeh. Dobro, to što se tiče vjernika.A šta je sa nevjernicima, njih nije ništa manje u toj pedofilskoj sorti. Šta je sa njihovom savješću? Kada, tako, naiđem na neko guravo pitanje, najjednostavnije rješenje mi je da odgovor potražim kod ljudi koji su dokazano mudri. Jedan od njih je, svakako, Umberto Eco, koji nije samo vrhunski pisac („Ime ruže“), nego i respektabilan mislilac. U svojoj knjizi „Cinque scritti morali“ („Spisi o moralu“), Eco, u tekstu „Kad na scenu stupi drugi“ piše odgovor kardinalu Martiniju (ta prepiska od četiri pisma je objavljena u knjižici „U šta vjeruje onaj ko ne vjeruje“), te se u jednom dijelu dotiče problema koji mene trenutno žulja. Prije toga dužan sam napomenuti da je Eco rođen i vaspitavan u tradicionalnoj italijanskoj katoličkoj obitelji, ali kako je od rane mladosti uhvatio virus znatiželje i razmišljanja, tragajući za istinom, u svojoj dvadeset i drugoj godini se razišao sa religijom, ali je i dalje nastavio da je poštuje. Helem, kada se dodirnuo pitanja odnosa prema grijehu i zločinu (a dogovorili smo se da je u našim razmišljanjima pedofilija – zločin) vjernika i nevjernika, za ove prve Eco kaže kardinalu: -„…. Dovoljno bi bilo kad bih Vam odgovorio da i ti temelji koje vi definišete kao „nepokolebljive“ ne sprečavaju mnoge vjernike da čine grijeh znajući da ga je činio, i razgovor bi se tu završio: - iskušenje zla prisutno je i u onome ko ima temeljnu i osviješćenu predstavu o dobru.“ To što se tiče vjernika, a za nevjernike Eco kaže u tom pismu: -“….ionako, - mogao bi reći onaj ko ne vjeruje, - niko neće saznati za zlo koje činim u tajnosti. Ali pazite dobro, onaj ko ne vjeruje drži da ga odozgo niko ne posmatra, te dakle zna i da – upravo zato – ne postoji Neko ko bi mogao da oprosti. Ako zna da je počinio zlo, njegova će usamljenost biti beskrajna, a njegova smrt očajnička. Radije će pokušati, prije nego vjernik, da se očisti javnim priznanjem, tražiće oproštaj od drugih. To zna, u srži svoga bića, te stoga zna da će prije morati da oprosti drugima. Kako bi se inače drugačije moglo objasniti da je kajanje osjećanje koje je prisutno i kod onih koji ne vjeruju?“ Kažem ja da je Eco mudar i pametan, jedino mu fali što ne poznaje naše podneblje,na balkanskim prostorima riječ „kajanje“ je strana riječ koju rijetko ko razumije, a traženje oprosta od drugih je znak slabosti. Ako napravim zločin, prvo što ću uraditi je da ga relativiziram, da čak i jedan genocid prikažem „lokalnim“. Kada kreten razmišlja na relaciji Ecovih pojmova dobra i zla , on pomisli – „dobra ili loša rakija“, „dobra ili loša ženska“, „dobro ili loše auto“. Koji Eco?

zxz

22.02.2011 20:22

Predmet:Kud ćeš, majmune, na djecu?

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
28.03.2010 19:54:31
Nikako mi ne odgovara da budem sudija ili sudac, još u doba bavljenja nekim sportom radije sam bio igrač nego onaj koji dijeli pravdu. A da bih bio pravi pravnik sudija ili sudac, ma, nema tih para.

Prvo što je sam studij prava tužno dosadan, obavezuje te na ulogu bubalice koja mora napamet znati nekih mali milion zakona, sve je ukalupljeno, nikakve invencije, a ako još imaš veselu želju da sam uneseš neku notu kreativnosti u tu struku, zaboravi je isti tren, bićeš ismijan. A drugo, i da završiš taj studij, dovedu te u poziciju da presuđuješ o sudbinama drugih ljudi. Hajde, i nekako o sudbinama, ali odlučivati o životima drugih ljudi, ne bih se usudio. Kada neko stavi svoj potpis na neku smrtnu presudu nije mi jasno kakvi sve noćni košmari prolaze kroz glavu potpisnika. I kako spava. Kroz glavu osuđenog prestane išta prolaziti. Samo crvi. Zahvaljujući onom potpisu

Ono, gdje bih i ja, i pored svega, dao punu podršku presuditeljima kod donošenja najtežih presuda ****rba protiv pedofilije. Tako, naime, majstori zovu pojavu kad neki kreten svoje izopačene strasti osjeća i upražnjava prema djeci.

A, kud ćeš, majmune, na djecu, na ono najljepše i najnevinije na svijetu?

Neki eksperti, opet, kažu da je ta nastranost bolest, da je to jače od pojedinca. Mene što se tiče kad sam bolestan, kad je nešto jače od mene,jal gripa, jal nešto gore,odem doktoru, doktore daj mi lijek koji će me izliječiti od bolesti što je jača od mene, pa ako treba reži i živo meso,bolest je *****ana pojava.

Oni kreteni znaju da je to bolest, a ne idu doktoru, znaju da će ih smjestiti u zatvoren prostor gdje nema djece, a kad ih se uhvati i sudi im se, onda se vade na bolest.

Nisam nikakav medicinski, pogotovo neuropsihijatrijski stručnjak, ali mi se sve čini da je to ipak više nastranost, a man****lest, i da se sve to može prebaciti sa medicinskog terena na teren morala i etike (pravnici dolaze na kraju, kad je obično sve gotovo).Zloupotreba nadmoći nad slabijim od sebe.

Što kreten ne uhvati za guzicu zdravog, snažnog momka, zna da bi mu ovaj prebio rebra. I zube pride.

Može se sad onom predratnom sistemu staviti stotinu primjedbi, ali mu se mora priznati da je imao šampionskih parola, na primjer ona:“Ništa nas ne smije iznenaditi“.

A mene iznenadilo.Iznenadila me spoznaja da među kretenima što sprovode blud nad djecom ima povelik broj svećenika, popova i hodža. Ljudi koji bi tebali biti moralne vertikale, čije etičke rezone treba da slijede svi ljudi, žive dvostruki život zaslađen dvojnim moralom.

U Irskoj je to toliko uzelo maha da je čitava delegacija morala ići u Rim kod Pape na raport, ovde u Austriji zbog ljubavnih patnji čak i visokorangiranih svećenika desetine hiljada katolika se ispisuje iz crkve, još ljetos, na moru sam čitao o slučajevima svećenićke „nježnosti“ prema djeci u Hrvatskoj.

Hajde,dobro sad, da kažemo da su to pojedinci, (meni, naravno, ne pada na pamet da te manijake poredim sa ostalim čestitim svećenicima, popovima i hodžama),pa da je to i bolest, ali ono što mi diže pritisak je - odgovor vjerskih institucija na taj njihov problem..

U strahu da joj te mrlje na savjesti ne uflekaju našminkanu fasadu, katolička Crkva se gubi u frazama. Dok Vatikan u svojoj poruci, ipak, na neki način osuđuje te pojave, u Srbiji je pravoslavni pop oslobođen optužbe „zbog nedostatka dokaza“. To što je djevojčica, koja je u vrijeme popova izljeva „ljubavi“ imala samo trinaest godina, poslije dva puta pokušala da se ubije, nije bio dovoljan razlog da bilo ko osudi ovog majmuna.Njegov jedini peh je to što je igrom slučaja bio eksponiran u javnosti, za razliku od nekih drugih, pa čak i visoko rangiranih pravoslavnih dostojanstvenika, o kojima se tek ponegdje u medijima ponešto šuškalo.

A da je Islamska vjerska zajednica u Bosni kompaktna institucija, u to nikad nisam sumnjao. Kada je na svjetlo dana izašao podatak da se jedan hožica pridružio nekim svojim kolegama sa katoličke i pravoslavne strane u njegovanju nastrane nježnosti prema djeci, bošnjačka vjerska institucija je energično, a preko svojih velikodostojnika, ustvrdila da su takve insinuacije atak na sve muslimane i da su ti „napadi“ samo još jedan od oblika islamofobije. Naravno, tako drčan stav je zauzet odmah, prije nego što bi sud imao šansu da kaže svoje mišljenje.

Na moju sreću, bar što se vjernika tiče, postoji jedan sud, onaj gore, gdje si, ako si vjernik, sam pred Bogom, nema više ni kardinala, ni episkopa, ni rejsa, gdje ubleha ne prolazi, jer On je sve to vidio i zna. Onda svako plaća svoj grijeh.

Dobro, to što se tiče vjernika.A šta je sa nevjernicima, njih nije ništa manje u toj pedofilskoj sorti. Šta je sa njihovom savješću?

Kada, tako, naiđem na neko guravo pitanje, najjednostavnije rješenje mi je da odgovor potražim kod ljudi koji su dokazano mudri. Jedan od njih je, svakako, Umberto Eco, koji nije samo vrhunski pisac („Ime ruže“), nego i respektabilan mislilac. U svojoj knjizi „Cinque scritti morali“ („Spisi o moralu“), Eco, u tekstu „Kad na scenu stupi drugi“ piše odgovor kardinalu Martiniju (ta prepiska od četiri pisma je objavljena u knjižici „U šta vjeruje onaj ko ne vjeruje“), te se u jednom dijelu dotiče problema koji mene trenutno žulja.

Prije toga dužan sam napomenuti da je Eco rođen i vaspitavan u tradicionalnoj italijanskoj katoličkoj obitelji, ali kako je od rane mladosti uhvatio virus znatiželje i razmišljanja, tragajući za istinom, u svojoj dvadeset i drugoj godini se razišao sa religijom, ali je i dalje nastavio da je poštuje.

Helem, kada se dodirnuo pitanja odnosa prema grijehu i zločinu (a dogovorili smo se da je u našim razmišljanjima pedofilija – zločin) vjernika i nevjernika, za ove prve Eco kaže kardinalu:

-„…. Dovoljno bi bilo kad bih Vam odgovorio da i ti temelji koje vi definišete kao „nepokolebljive“ ne sprečavaju mnoge vjernike da čine grijeh znajući da ga je činio, i razgovor bi se tu završio: - iskušenje zla prisutno je i u onome ko ima temeljnu i osviješćenu predstavu o dobru.“

To što se tiče vjernika, a za nevjernike Eco kaže u tom pismu:

-“….ionako, - mogao bi reći onaj ko ne vjeruje, - niko neće saznati za zlo koje činim u tajnosti. Ali pazite dobro, onaj ko ne vjeruje drži da ga odozgo niko ne posmatra, te dakle zna i da – upravo zato – ne postoji Neko ko bi mogao da oprosti. Ako zna da je počinio zlo, njegova će usamljenost biti beskrajna, a njegova smrt očajnička. Radije će pokušati, prije nego vjernik, da se očisti javnim priznanjem, tražiće oproštaj od drugih. To zna, u srži svoga bića, te stoga zna da će prije morati da oprosti drugima. Kako bi se inače drugačije moglo objasniti da je kajanje osjećanje koje je prisutno i kod onih koji ne vjeruju?“

Kažem ja da je Eco mudar i pametan, jedino mu fali što ne poznaje naše podneblje,na balkanskim prostorima riječ „kajanje“ je strana riječ koju rijetko ko razumije, a traženje oprosta od drugih je znak slabosti. Ako napravim zločin, prvo što ću uraditi je da ga relativiziram, da čak i jedan genocid prikažem „lokalnim“. Kada kreten razmišlja na relaciji Ecovih pojmova dobra i zla , on pomisli – „dobra ili loša rakija“, „dobra ili loša ženska“, „dobro ili loše auto“. Koji Eco?

zxz	23.02.2011 11:38
Predmet:Šta je to identitet? Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč 24.02.2010 18:31:21 Priča tako, nedavno, jedan rodoljub kako je sad najvažnije da moramo sačuvati svoj identitet, svoje korijene koji vuku još iz davne prošlosti, bla – bla, bla – bla, bla – bla. Razumijem ja njega, on se fino „namirio“, valja to sad i sačuvati. Eto, i riječ se može zloupotrijebiti kao moćno oružje u očuvaju principa „ko je jamio, jamio je“, ali što poteže baš tako lijepu riječ kao – „identitet“, kad ona, ni kriva ni dužna, ne vuče korijene iz „njegova identiteta“, nego iz latinskog jezika. A u njegovom, i mom, jeziku piše da je identitet individualna karakteristika, odnosno osobina po kojoj je osoba prepoznatljiva ili znana.A u njemačkom, recimo, jeziku piše da je identitet ono što obilježava osobu, i što je kao individuu razlikuje od drugih ljudi. Naš rodoljub se u neznanju držao njemačke varijante, pogotovo u onom dijelu koji govori o razlici od drugih ljudi. Vidjeli smo šta o toj lijepoj riječi piše u knjigama mudrim, šta kaže teorija, a u praksi? Je li tu sve potaman i jasno? Šta je to što čini da sam to što jesam a ne neko drugi, koji to sve elementi tvore nečiji identitet? Dobro, znam, naći će se sad neki mudrac da mi održi predavanje kako je taj problem u nauci i znanosti „davno elaboriran“, i šta se sad ja tu petljam? „To znaju i djeca“ - mogao bi mi dati k znanju. Dobro, znaju djeca, a odrasli? Neka, mene su oduvijek uveseljavali tipovi koji su ubijeđeni da sve znaju,(to je ono:“moj omiljeni pisac je Dostojevski“, a kad malo s njim zagrebeš priču o Dostojevskom, ispostavi se da je puno toga „zaboravio“, ali, „zna on to“), koji imaju spremne odgovore na sva pitanja, a ja se evo, već i u godinama čiji je zbir na granici pristojnosti, ustručavam od kategoričnih odgovora i tvrdnji, još uvijek polazim od lagane sumnje u svaku kategoričnu tvrdnju i dogmu, ja još uvijek rađe postavljam pitanja.Tako sebi priuštiš šarm različitih odgovora. Evo, u Bosni, pa i Hercegovini, kad sretneš čovjeka pa ga priupitaš koji je njegov identitet, glatko će ti i bez dvojbe odgovoriti:“Ja sam Srbin!“. Drugi će reći:“Ja sam Hrvat!“, a onaj treći, zna se:“Ja sam Bošnjak!“. Po tome znači, glavni element koji tvori nečiji identitet je - nacionalnost (što bi sasvim odgovaralo i onom našem rodoljubu), ali imam, baš u Sarajevu, jednog dragog prijatelja koga ne moram ni pitati o njegovom identitetu jer znam šta će mi odgovoriti, pošto je čovjek Jevrej. Vidi sad, pored nacionalnosti, eto i religije da nas malo zbuni. A što je najljepše, ni nacionalnost, ni religija, nisu jedine temeljnosti koje definiraju nečiji dentitet, jer šta je sa etničkom, rasnom, jezičnom, pa i teritorijalnom pripadnošću? Jedan od problema je i to što je jako teško (a ispostaviće se i nepotrebno) jednu osobu bez ikakvih snebivanja svrstati u samo jednu od tih kategorija. Uzmimo Hrvate. Nema šanse da su isto. Jedan je Hrvat katolik, drugi je Hrvat pravoslavac, treći je Hrvat Jevrej. Jedan Hrvat je štokavac, jedan Hrvat je kajkavac, jedan Hrvat je ikavac. Srba što se tiče, na moju tvrdnju da Srbin iz Knina, Srbin iz Prijedora i Srbin iz Beogada su tri različita filma, potvrdu će mi dati devedeset posto Beograđana. A za tvrdnju da su Bošnjak iz Travnika i Bošnjak iz Pljevalja dva različita svijeta, ne treba mi ničija potvrda, u to sam se uvjerio. Ili, na primjer,Turci i Kurdi su iste vjere, ali im je jezik podobro različit. I nešto se ne vole. Ako nas može zbuniti nemogućnost uniformiranja i svrstavanje pojedinca u unaprijed zadani grupni identitet, hoćemo li biti bolje sreće ako pogledamo kakve su mu šanse kao individualcu, da li je njegov osobni identitet unaprijed određen njegovim rođenjem. Naravno, čim se rodi, sretni roditelji, bake i djedovi, te ostala mnogobrojna familija, će ga dočekati sa vedrim darovima u koje su upakovani i njegovo ime, i njegova religija, i njegova nacionalnost, i njegov jezik, i njegovo shatanje morala i etike, nema da brine i razmišlja, biće sasvim siguran u svom identitetu od svih onih koji su drugačiji od njega i njegove ekipe. Ali šta, opet se pita vrli pitac,šta ako dijete, ne daj Bože kao sad na Haitiju, strefi nesreća pa mu pogine sva obitelj, pa ga neko kao sasvim malu bebu odnese, recimo, u Englesku, kakav će biti identitet tog djeteta kroz dvadeset godina u Engleskoj? Haićanski? Sumnjam. Prepostavljam da postoji podosta elemenata identiteta koji su zajednički onom našem rodoljubu i meni, ali mi ne pada na pamet da budem s njim „identičan“. Ne zbog toga što je on „jamio“ a ja nisam pa mi s pravom može reći:“a što nisi i ti?“, nego upravo zbog shvatanja jedne lijepe riječi latinskog porijeka. On identitet shvata kao šansu okupljanja ovaca u stado kome je on pastir, koje će ograditi tarabama što će ih odvajati od svih drugih koji su različiti. Svako agresivno dokazivanje i insistiranje na nekom svom identitetu i prenaglašeni osjećaj pripadnosti nekoj grupi, govori mi da je, najčešće, u pitanju strah. Strah od drugačijeg. Zbog toga me ne čini baš sretnim navika intelektualne lijenosti da se tako bogate različitosti termina identitet svedu samo na pojam nacionalnosti. Kako sam ja daleko od obožavatelja onoga što znače nacionalizmi, religija, državno ustrojstvo, tor za ovce, gomila, masa, što mi je čak i sloboda izgnanstva draža od svega toga, što mi je ideal sloboda individue,ne znači da sam protivnik ljudskog identiteta sa svim bogatstvom njegovih različitosti. Različitosti koje spajaju a ruše one tarabe, osjećaj ljepote koji pružaju različiti jezici, različite religije, različite rase, različiti folklori, različite vrste jela, običaja, mogućnost upoznavanja svega toga što će me obogatiti, a da ništa nisam „jamio“. Ako nekad, kada odem do Sarajeva slučajno sretnem onog rodoljuba, ja, koji sam veoma „upitan“, neću ga ništa pitati, samo ću mu reći:“Ma, jebi se!“.

zxz

23.02.2011 11:38

Predmet:Šta je to identitet?

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
24.02.2010 18:31:21
Priča tako, nedavno, jedan rodoljub kako je sad najvažnije da moramo sačuvati svoj identitet, svoje korijene koji vuku još iz davne prošlosti, bla – bla, bla – bla, bla – bla.

Razumijem ja njega, on se fino „namirio“, valja to sad i sačuvati.

Eto, i riječ se može zloupotrijebiti kao moćno oružje u očuvaju principa „ko je jamio, jamio je“, ali što poteže baš tako lijepu riječ kao – „identitet“, kad ona, ni kriva ni dužna, ne vuče korijene iz „njegova identiteta“, nego iz latinskog jezika. A u njegovom, i mom, jeziku piše da je identitet individualna karakteristika, odnosno osobina po kojoj je osoba prepoznatljiva ili znana.A u njemačkom, recimo, jeziku piše da je identitet ono što obilježava osobu, i što je kao individuu razlikuje od drugih ljudi.

Naš rodoljub se u neznanju držao njemačke varijante, pogotovo u onom dijelu koji govori o razlici od drugih ljudi.

Vidjeli smo šta o toj lijepoj riječi piše u knjigama mudrim, šta kaže teorija, a u praksi? Je li tu sve potaman i jasno? Šta je to što čini da sam to što jesam a ne neko drugi, koji to sve elementi tvore nečiji identitet?

Dobro, znam, naći će se sad neki mudrac da mi održi predavanje kako je taj problem u nauci i znanosti „davno elaboriran“, i šta se sad ja tu petljam? „To znaju i djeca“ - mogao bi mi dati k znanju. Dobro, znaju djeca, a odrasli?

Neka, mene su oduvijek uveseljavali tipovi koji su ubijeđeni da sve znaju,(to je ono:“moj omiljeni pisac je Dostojevski“, a kad malo s njim zagrebeš priču o Dostojevskom, ispostavi se da je puno toga „zaboravio“, ali, „zna on to“), koji imaju spremne odgovore na sva pitanja, a ja se evo, već i u godinama čiji je zbir na granici pristojnosti, ustručavam od kategoričnih odgovora i tvrdnji, još uvijek polazim od lagane sumnje u svaku kategoričnu tvrdnju i dogmu, ja još uvijek rađe postavljam pitanja.Tako sebi priuštiš šarm različitih odgovora.

Evo, u Bosni, pa i Hercegovini, kad sretneš čovjeka pa ga priupitaš koji je njegov identitet, glatko će ti i bez dvojbe odgovoriti:“Ja sam Srbin!“. Drugi će reći:“Ja sam Hrvat!“, a onaj treći, zna se:“Ja sam Bošnjak!“.

Po tome znači, glavni element koji tvori nečiji identitet je - nacionalnost (što bi sasvim odgovaralo i onom našem rodoljubu), ali imam, baš u Sarajevu, jednog dragog prijatelja koga ne moram ni pitati o njegovom identitetu jer znam šta će mi odgovoriti, pošto je čovjek Jevrej.

Vidi sad, pored nacionalnosti, eto i religije da nas malo zbuni. A što je najljepše, ni nacionalnost, ni religija, nisu jedine temeljnosti koje definiraju nečiji dentitet, jer šta je sa etničkom, rasnom, jezičnom, pa i teritorijalnom pripadnošću?

Jedan od problema je i to što je jako teško (a ispostaviće se i nepotrebno) jednu osobu bez ikakvih snebivanja svrstati u samo jednu od tih kategorija.

Uzmimo Hrvate. Nema šanse da su isto. Jedan je Hrvat katolik, drugi je Hrvat pravoslavac, treći je Hrvat Jevrej. Jedan Hrvat je štokavac, jedan Hrvat je kajkavac, jedan Hrvat je ikavac.

Srba što se tiče, na moju tvrdnju da Srbin iz Knina, Srbin iz Prijedora i Srbin iz Beogada su tri različita filma, potvrdu će mi dati devedeset posto Beograđana.

A za tvrdnju da su Bošnjak iz Travnika i Bošnjak iz Pljevalja dva različita svijeta, ne treba mi ničija potvrda, u to sam se uvjerio.

Ili, na primjer,Turci i Kurdi su iste vjere, ali im je jezik podobro različit. I nešto se ne vole.

Ako nas može zbuniti nemogućnost uniformiranja i svrstavanje pojedinca u unaprijed zadani grupni identitet, hoćemo li biti bolje sreće ako pogledamo kakve su mu šanse kao individualcu, da li je njegov osobni identitet unaprijed određen njegovim rođenjem.

Naravno, čim se rodi, sretni roditelji, bake i djedovi, te ostala mnogobrojna familija, će ga dočekati sa vedrim darovima u koje su upakovani i njegovo ime, i njegova religija, i njegova nacionalnost, i njegov jezik, i njegovo shatanje morala i etike, nema da brine i razmišlja, biće sasvim siguran u svom identitetu od svih onih koji su drugačiji od njega i njegove ekipe.

Ali šta, opet se pita vrli pitac,šta ako dijete, ne daj Bože kao sad na Haitiju, strefi nesreća pa mu pogine sva obitelj, pa ga neko kao sasvim malu bebu odnese, recimo, u Englesku, kakav će biti identitet tog djeteta kroz dvadeset godina u Engleskoj? Haićanski? Sumnjam.

Prepostavljam da postoji podosta elemenata identiteta koji su zajednički onom našem rodoljubu i meni, ali mi ne pada na pamet da budem s njim „identičan“. Ne zbog toga što je on „jamio“ a ja nisam pa mi s pravom može reći:“a što nisi i ti?“, nego upravo zbog shvatanja jedne lijepe riječi latinskog porijeka.

On identitet shvata kao šansu okupljanja ovaca u stado kome je on pastir, koje će ograditi tarabama što će ih odvajati od svih drugih koji su različiti.

Svako agresivno dokazivanje i insistiranje na nekom svom identitetu i prenaglašeni osjećaj pripadnosti nekoj grupi, govori mi da je, najčešće, u pitanju strah. Strah od drugačijeg.

Zbog toga me ne čini baš sretnim navika intelektualne lijenosti da se tako bogate različitosti termina identitet svedu samo na pojam nacionalnosti. Kako sam ja daleko od obožavatelja onoga što znače nacionalizmi, religija, državno ustrojstvo, tor za ovce, gomila, masa, što mi je čak i sloboda izgnanstva draža od svega toga, što mi je ideal sloboda individue,ne znači da sam protivnik ljudskog identiteta sa svim bogatstvom njegovih različitosti. Različitosti koje spajaju a ruše one tarabe, osjećaj ljepote koji pružaju različiti jezici, različite religije, različite rase, različiti folklori, različite vrste jela, običaja, mogućnost upoznavanja svega toga što će me obogatiti, a da ništa nisam „jamio“.

Ako nekad, kada odem do Sarajeva slučajno sretnem onog rodoljuba, ja, koji sam veoma „upitan“, neću ga ništa pitati, samo ću mu reći:“Ma, jebi se!“.