Stanko Parmač se rodio u Opuzenu 1913. godine. Po obrazovanju je bio školski učitelj. Koncem 1941. godine otišao je u partizane, gdje se u Lici proslavio mireći Srbe i Hrvate, stvarajući zajednički odred. U jesen 1942. godine imenovan je za načelnika Treće dalmatinske brigade NOV-a. Nakon pada Italije odgovoran je za organizaciju obrane otoka Brača od Nijemaca i ustaških postrojbi, koji su tada prodirali u Dalmaciju. U proljeće 1944. godine postaje načelnik, a malo kasnije i komandant XIX. divizije NOV-a na prostoru sjeverne Dalmacije. Na jesen iste godine sudjeluje sa svojom divizijom u opsjedanju i oslobađanju Knina, u kojem su se bili utvrdili Nijemci, četnici i ustaše, svi zajedno. Pred kraj rata, u akcijama čišćenja zemlje od neprijatelja prelazi u Liku i Gorski kotar te prilazi Rijeci, koju sa svojom divizijom u krvavim borbama oslobađa 5. svibnja 1945. g.
Nakon rata, godine 1946 S. Parmač je otišao na usavršavanje vojnog znanja u vojno-pomorsku akademiju u Lenjingrad. U ljeto 1948. godine, kada je izbio konflikt sa Staljinom, vratio se u zemlju povukavši i ostale časnike koji su tamo studirali. Tada postaje načelnik vojno-pomorske škole u Divuljama. Tu dolazi u konflikt s višim časnikom, famoznim Brankom Mamulom, i odlazi u prisilnu mirovinu u činu admirala JRM –e. Umirovljeni admiral dolazi 1959 godine. u rodni kraj, u Donju Neretvu, s ciljem da radi na melioraciji postojećih močvara, što će stvoriti uvjete za bolji život u cijelom kraju.
Blagostanje
Stanko Parmač nije imao nikakvog agronomskog znanja, ali je zaslužan za ekonomski preporod Donje Neretve. Zaslužan je zato, što je postigao odluku Hrvatskog Narodnog Sabora od 31. prosinca 1959. godine o osnivanju PIK-a Neretva. Zaslužan je zato što je postigao da država sklopi ugovor s organizacijom Ujedinjenih Naroda FAO, o projektiranju i izgradnji melioracijskog sustava delte rijeke Neretve. Ugovor je postao operativan u svibnju 1963. godine. Zatim je iskamčio od države 13 milijardi ondašnjih dinara, od kojih je 60% platio FAO, za građevinske radove, na izgradnji sustava za obranu od poplava – nasipa duž Male i Velike Neretve, sustava u Opuzenu i na Ušću, mreže drenova, kanala i moćnih crpnih stanica za odvod podzemnih voda. Prva brazda na tlu otetom od močvare i mora, otvorena je na jesen 1971. godine.
Sada su njive bile zaštićene od stihije, pa se neretvanski seljak nije više morao bojati da će mu voda odnijeti ljetinu. Sada je mogao proizvoditi preko cijele godine, zimske, proljetne, ljetne i jesenske kulture. Mogao je saditi i mandarin, breskvu, japansku šljivu i štošta drugo. Nekako istodobno u ''gnjilom socijalizmu'' završena je izgradnja Jadranske magistrale, i Bosanske transverzale, uspostavljena je širokotračna željeznica preko Bosne do Slovenije i dalje. Duž obale i na otocima grdili su se hoteli, razvijao se turizam. Sve je to otvorilo i stvorilo tržište za raznovrsno voće i povrće, koje je neretvanski zemljoradnik proizvodio bez straha, na zaštićenim njivama. Kominjani, Opuzenci, Slivnjani i drugi nabavili su sada i kombije i leute, te su sa njima razvozili svoje proizvode neposredno na plaže, u hotele, na tržnice širom zemlje. Stvorio se ''market'' uz magistralu i nastalo je blagostanje. Gradile su se nove kuće, podizali katovi na postojećima, kuhinje i sobe počele su se opremati bijelom tehnikom i suvremenim namještajem. Sve do 1970. godine, niže mosta na magistrali preko Male Neretve nije bilo ni jedne kuće, osim Kurušine. A onda je počela izgradnja, duž desne i lijeve obale rijeke, naraslo je veliko naselje. Zađite u kuće i pogledajte kako su opremljene. Slično je bilo i kod Vrbovaca i drugdje. Prije se u Neretvi živjelo siromašno, nesigurno. Sve do konca šezdesetih mnogi su odlazili na radove u Njemačku i drugdje, a zemlju su prodavali budzašto. Nakon melioracija ljudi su počeli iznova naseljavati Neretvu, i to ne samo oni koji su otprije tu živjeli, a cijena zemlji je naglo rasla.
