iCentar » Zabava » Trac partijanje

Avko	20.03.2017 10:00
Predmet:bez muke nema nauke Petar Slaviček prije nekoliko dana na europskom natjecanju u robotici sa svojim timom osvojio je prvo mjesto, a njegova je ekipa i treća najbolja u svijetu. U svojoj školi uopće nema informatiku, barem dva puta na mjesec putuje do svog tima u Zagreb, a sve mu plaćaju roditelji. Petar Slaviček je od najranijih dana bio zainteresiran za računala, a sa samo 11 godina sam je, uz pomoć interneta, naučio programirati, piše Srednja. Nekoliko godina kasnije njegovu je osnovnu školu posjetio Ivica Kolarić, izbornik robotičke reprezentacije i hrvatski predstavnik u svjetskom RoboCup-u. Održao im je radionice za početnike. “S obzirom na to da sam već tada bio u malo naprednijem svijetu programiranja nisam ništa novo naučio, ali me zato Ivica pozvao u Zagreb gdje sam upoznao današnje članove ekipe. Nakon nekog vremena me današnji mentor Zoran Pribičević pozvao u tim jer sam tada bio jedan od nekolicine robotičara mog uzrasta koji je znao pisati i čitati C++” prisjeća se Petar. Danas ima 17 godina i učenik je trećeg razreda opće gimnazije u Srednje škole Hvar, na izdvojenoj lokaciji Jelsa na otoku. Ondje, kaže, na žalost nema izbora matematičkih škola, niti ima predmet informatiku. “Nisam se tijekom upisa htio seliti u Zagreb ili Split u brojne škole koje su me prihvatile, što danas naravno žalim” priznaje Petar. U okolici jednostavno nije bilo drugih koji su dijelili njegovu ljubav prema informatici, ni mentora koji bi ga vodio. Bio je, kaže, presretan kada je dobio priliku natjecati se s ekipom iz Zagreba. I baš zato, nije mu teško putovati najmanje dva do tri puta mjesečno s Hvara u Zagreb. “Ako sam u jutarnjoj smjeni petkom, odlazim nakon četvrtog sata. Prvo dva sata putujem do Splita i onda pet sati autobusom do Zagreba. To vrijeme uglavnom koristim za učenje i nadoknađivanje izostanaka, ali i dizajniranje i programiranje raznih igara i eksperimenata, jednu od kojih sam objavio, kaže Petar. Subotama ujutro nalazi se sa svojom ekipom i rade čitav dan, od 9 ujutro do 20 sati navečer. Kad ‘zagusti’ zbog natjecanja, radna im je i nedjelja ujutro, nakon čega Petar trči na autobus za Split, da bi u ponedjeljak zapravo samo nastavio svoj radni tjedan. Izazov je, kaže, sve to putovanje balansirati sa školom. - Proučavao sam online svu dostupnu dokumentaciju, i vrlo brzo internet mi je otkrio ogroman potencijal koji tako mala pločica ima, što je bilo dovoljno da na neki način postanem ovisan. To mi je otvorilo vrata u svijet mikrokontrolera. Interes za sastavljanje samog robota za određen cilj, na osnovi upravo Arduino pločica, pojavio se kad je na poziv moje bivše mentorice, profesorice Katije Barbić, u našu školu stigao Ivica Kolarić, sadašnji izbornik robotičke reprezentacije i hrvatski predstavnik u svjetskom RoboCupu, kako bi održao radionicu za početnike. Današnji mentor Zoran Pribičević pozvao me u svoj tim jer sam u to vrijeme bio jedan od tek nekoliko robotičara mog uzrasta koji je znao pisati i čitati program C++ - kazuje Petar, koji ne skriva kako smatra da je u našem obrazovnom sustavu prevelik fokus stavljen na beskorisno probavljanje informacija, a ne na podržavanje talentiranih učenika. U timu, Petar radi na softveru, tako da puno toga može napraviti od kuće, putem interneta i ne mora nužno imati robota uz sebe, iako nerijetko iz Zagreba odnosi robota sa sobom na Hvar. Sva odricanja, trud i rad koji Petar ulaže u robotiku nisu uzaludna. Iako se tek prošle godine počeo natjecati s pravom ekipom, već je skupio pozamašan broj medalja. S natjecanja u Austriji ima brončanu medalju, a u Sloveniji i Slovačkoj osvojio je zlato. Najbolji je njegov tim bio i na prošlotjednom natjecanju u Njemačkoj. Ipak, kaže, najponosniji je na treće mjesto na svjetskom natjecanju koje je ljetos u Leipzigu osvojio sa svojim timom. Ovo ljeto ide i na svjetsko natjecanje u Japan, a nada se kako će do tada naći kvalitetne sponzore, budući da mu trenutno sve financiraju roditelji. - Natjecanja u mojoj kategoriji "Soccer" izgledaju isto kao što biste očekivali da izgleda nogometno natjecanje. Imamo minijaturno nogometno igralište, svaki tim ima po dva robota, a pobjednik je onaj s najviše golova. Lopta je u našem slučaju poseban uređaj koji emitira infracrvene zrake na određenoj frekvenciji kako bi se olakšalo njezino pronalaženje. Iz tog razloga naš robot ima 13 infracrvenih senzora za detektiranje lopte uz 4 ultrazvučna senzora, 8 reflektivnih IR senzora te takozvani IMU koji mjeri pokrete i rotaciju robota kako bi se preciznije pokretao. Koristimo 4 jako brza motora sa omnidirekcionalnim kotačima koji omogućavaju robotu da se pokreće u svim smjerovima. Na svjetskoj razini poluvrijeme traje 10 minuta, a na europskoj varira ovisno o natjecanju. Samo natjecanje je organizirano po sistemu lige, što znači da nema ispadanja nego se zbrajaju bodovi gol-razlike te se po tome odabire pobjednika.

Avko

20.03.2017 10:00

Predmet:bez muke nema nauke

Petar Slaviček prije nekoliko dana na europskom natjecanju u robotici sa svojim timom osvojio je prvo mjesto, a njegova je ekipa i treća najbolja u svijetu. U svojoj školi uopće nema informatiku, barem dva puta na mjesec putuje do svog tima u Zagreb, a sve mu plaćaju roditelji.
Petar Slaviček je od najranijih dana bio zainteresiran za računala, a sa samo 11 godina sam je, uz pomoć interneta, naučio programirati, piše Srednja. Nekoliko godina kasnije njegovu je osnovnu školu posjetio Ivica Kolarić, izbornik robotičke reprezentacije i hrvatski predstavnik u svjetskom RoboCup-u. Održao im je radionice za početnike.
“S obzirom na to da sam već tada bio u malo naprednijem svijetu programiranja nisam ništa novo naučio, ali me zato Ivica pozvao u Zagreb gdje sam upoznao današnje članove ekipe. Nakon nekog vremena me današnji mentor Zoran Pribičević pozvao u tim jer sam tada bio jedan od nekolicine robotičara mog uzrasta koji je znao pisati i čitati C++” prisjeća se Petar.
Danas ima 17 godina i učenik je trećeg razreda opće gimnazije u Srednje škole Hvar, na izdvojenoj lokaciji Jelsa na otoku. Ondje, kaže, na žalost nema izbora matematičkih škola, niti ima predmet informatiku.
“Nisam se tijekom upisa htio seliti u Zagreb ili Split u brojne škole koje su me prihvatile, što danas naravno žalim” priznaje Petar.
U okolici jednostavno nije bilo drugih koji su dijelili njegovu ljubav prema informatici, ni mentora koji bi ga vodio. Bio je, kaže, presretan kada je dobio priliku natjecati se s ekipom iz Zagreba. I baš zato, nije mu teško putovati najmanje dva do tri puta mjesečno s Hvara u Zagreb.
“Ako sam u jutarnjoj smjeni petkom, odlazim nakon četvrtog sata. Prvo dva sata putujem do Splita i onda pet sati autobusom do Zagreba. To vrijeme uglavnom koristim za učenje i nadoknađivanje izostanaka, ali i dizajniranje i programiranje raznih igara i eksperimenata, jednu od kojih sam objavio, kaže Petar. Subotama ujutro nalazi se sa svojom ekipom i rade čitav dan, od 9 ujutro do 20 sati navečer. Kad ‘zagusti’ zbog natjecanja, radna im je i nedjelja ujutro, nakon čega Petar trči na autobus za Split, da bi u ponedjeljak zapravo samo nastavio svoj radni tjedan. Izazov je, kaže, sve to putovanje balansirati sa školom.
- Proučavao sam online svu dostupnu dokumentaciju, i vrlo brzo internet mi je otkrio ogroman potencijal koji tako mala pločica ima, što je bilo dovoljno da na neki način postanem ovisan. To mi je otvorilo vrata u svijet mikrokontrolera. Interes za sastavljanje samog robota za određen cilj, na osnovi upravo Arduino pločica, pojavio se kad je na poziv moje bivše mentorice, profesorice Katije Barbić, u našu školu stigao Ivica Kolarić, sadašnji izbornik robotičke reprezentacije i hrvatski predstavnik u svjetskom RoboCupu, kako bi održao radionicu za početnike. Današnji mentor Zoran Pribičević pozvao me u svoj tim jer sam u to vrijeme bio jedan od tek nekoliko robotičara mog uzrasta koji je znao pisati i čitati program C++ - kazuje Petar, koji ne skriva kako smatra da je u našem obrazovnom sustavu prevelik fokus stavljen na beskorisno probavljanje informacija, a ne na podržavanje talentiranih učenika.
U timu, Petar radi na softveru, tako da puno toga može napraviti od kuće, putem interneta i ne mora nužno imati robota uz sebe, iako nerijetko iz Zagreba odnosi robota sa sobom na Hvar.
Sva odricanja, trud i rad koji Petar ulaže u robotiku nisu uzaludna. Iako se tek prošle godine počeo natjecati s pravom ekipom, već je skupio pozamašan broj medalja. S natjecanja u Austriji ima brončanu medalju, a u Sloveniji i Slovačkoj osvojio je zlato. Najbolji je njegov tim bio i na prošlotjednom natjecanju u Njemačkoj.
Ipak, kaže, najponosniji je na treće mjesto na svjetskom natjecanju koje je ljetos u Leipzigu osvojio sa svojim timom. Ovo ljeto ide i na svjetsko natjecanje u Japan, a nada se kako će do tada naći kvalitetne sponzore, budući da mu trenutno sve financiraju roditelji.
- Natjecanja u mojoj kategoriji "Soccer" izgledaju isto kao što biste očekivali da izgleda nogometno natjecanje. Imamo minijaturno nogometno igralište, svaki tim ima po dva robota, a pobjednik je onaj s najviše golova. Lopta je u našem slučaju poseban uređaj koji emitira infracrvene zrake na određenoj frekvenciji kako bi se olakšalo njezino pronalaženje. Iz tog razloga naš robot ima 13 infracrvenih senzora za detektiranje lopte uz 4 ultrazvučna senzora, 8 reflektivnih IR senzora te takozvani IMU koji mjeri pokrete i rotaciju robota kako bi se preciznije pokretao. Koristimo 4 jako brza motora sa omnidirekcionalnim kotačima koji omogućavaju robotu da se pokreće u svim smjerovima. Na svjetskoj razini poluvrijeme traje 10 minuta, a na europskoj varira ovisno o natjecanju. Samo natjecanje je organizirano po sistemu lige, što znači da nema ispadanja nego se zbrajaju bodovi gol-razlike te se po tome odabire pobjednika.