Predmet:Kraj svemira ovisi o omegi
Kakav je svemir i kako će završiti - ovisi o njegovoj srednjoj gustoći ρ, odnosno o količini tvari i energije u njemu u odnosu na prostor. Ako je srednja gustoća manja ili najviše jednaka kritičnoj srednjoj gustoći (ρ ≤ ρc), svemir je otvoren. Pri većoj srednjoj gustoći (ρ > ρc), svemir je zatvoren. Omjer između srednje gustoće u svemiru i kritične srednje gustoće naziva se pritom omega, Ω. U otvorenom je svemiru Ω < 1, a u zatvorenom Ω > 1. U ravnom je Ω = 1.
širio, polako zaustavio i potom skupio u početnu točku, dok bi se ravan svemir širio sve sporije i sporije, gotovo do točke potpunog mirovanja.
Kako bi izmjerili gustoću svemira, znanstvenici su pokušali izmjeriti masu nakupine galaksija pomoću efekta gravitacijske leće. Naime, još je Einstein 1937. predvidio da će (velika) masa iskriviti prostor na takav način da će svjetlo putovati kroz njega kao kroz leću. Što je masa veća, to je zakrivljenje prostora, odnosno 'dioptrija' gravitacijske leće veća. Gravitacija nakupine galaksija zakrivljuje svjetlo udaljenijih galaksija koje se nalaze iza nje i povećava ih poput leća. Danas znamo da najveći dio mase tih galaksija dolazi od takozvane tamne tvari, čije bi postojanje mogao eksperimentalno potvrditi Veliki hadronski sudarač (LHC) u CERN-u. Takva mjerenja pokazala su, priča Krauss, da u našem svemiru vidljive tvari i tamne tvari zajedno ima tek 30 posto od materije potrebne da bi svemir bio ravan, što baš nije bio ohrabrujući rezultat.
'Znanstvenici su već ranije bili uvjereni da je naš svemir ravan iz dva razloga. Jedan koji obično spominjem je taj da je to matematički jedini lijep svemir, a drugi, o kojem rijetko govorim, ali ću reći ovdje da je ukupna energija takvog svemira nula, jer gravitacija može imati i negativnu energiju... A osobita ljepota takvog ravnog svemira je u tome što samo on može nastati ni iz čega. Zakoni fizike u ravnom svemiru, naime, omogućuju da svemir nastane ni iz čega. Ne treba vam božanstvo. Imate nula ukupne energije, pa i kvantne fluktuacije mogu stvoriti cijeli svemir', navodi Krauss, dodajući da, nažalost, eksperimentatori dotad nikako nisu uspijevali pronaći dovoljno energije u svemiru za ravan svemir.
Znanstvenici su stoga odlučiti izmjeriti zakrivljenost svemira izravnim putem, uz pomoć euklidske geometrije. Potreban im je bio samo dovoljno velik trokut u svemiru, odnosno dovoljno velik objekt poznatih dimenzija na poznatoj udaljenosti. On je pronađen u posljednjem desetljeću. Naime, znanstvenici su otkrili svojevrstan zid na poznatoj udaljenosti i na njemu utvrdili poznate veličine.
Jeka Velikog praska – pozadinsko mikrovalno zračenje
Kako? Teoretski bismo mogli gledati kroz svemir daleko u prošlost i vidjeti Veliki prasak. Kada promatramo jako udaljena mjesta u svemiru, zapravo vidimo njihovu daleku prošlost, jer je svjetlost iz tih područja putovala do nas milijunima ili čak milijardama godina. Međutim, Veliki prasak ne možemo vidjeti na taj način, jer nas od njega dijeli svojevrstan neprozirni zid. Naime, kako se vraćamo u prošlost, vraćamo se u vrijeme nakon Velikog praska, kada su temperature bile vrlo visoke i otprilike 100.000 godina od Velikog praska nailazimo na temperaturu koja je bila oko 3.000 stupnjeva Kelvina.
Na tim temperaturama atomi se raspadaju na elektrone i protone i nastaje nabijena plazma, neprozirna za bilo kakvo detektirajuće zračenje, baš poput zida. Od tog zida reflektira se svako, pa i pozadinsko mikrovalno zračenje – svojevrsna elektromagnetska jeka Velikog praska. Znanstvenici su zaključili da bi na tom zidu ključna mjera bila udaljenost od 100.000 svjetlosnih godina.
Einstein kaže da nikakva informacija ne može putovati brže od svjetlosti, što znači da neka nakupina materije koja je veća od ove jedinice ni ne zna da je nakupina materije, jer kroz nju ne stigne s jedne strane na drugu 'proći gravitacija' (trebalo bi joj više od 100.000 godina). Stoga su najveće nakupine materije koje su se urušile pod njezinim djelovanjem u to vrijeme bile veličine 100.000 svjetlosnih godina. Time je dobivena temeljna jedinica veličine na poznatoj udaljenosti, odnosno pronađene su ključne stranice svemirskog trokuta.
'Postojanje ovog pozadinskog mikrovalnog zračenja, ranije teoretski najavljeno, konačno je sasvim slučajno otkriveno, a svi oni koji pamte prazne ekrane televizora nakon završetka emitiranja (u vrijeme kada nije bilo kabelske televizije), na kojima se mogao vidjeti tzv. snijeg, vidjeli su ga i sami', ističe Krauss. Naime, oko jedan posto tih točkica na ekranu izaziva upravo pozadinsko mikrovalno zračenje.
Podrska samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.